Na brojnim fotografijama Kotora koje datiraju iz dvadesetih i prve polovine tridesetih godina prošlog vijeka, u akvatoriju kotorske luke, neposredno uz operativnu obalu ispod ulaza u današnji Centar za kulturu, primjetna je olupina velikog, na bok prevrnutog i polupotopljenog broda.
Iza tog prizora koji je bio sastavni dio panorame kotorske luke punih 13 godina, krije se zanimljiva i slojevita priča o jedrenjaku koji je imao burnu prošlost, a svoj tužni kraj dočekao je u Boki.
Olupina uz kotorsku rivu je nekada bio ponosni riječki bark “Conte Geza Szapary” koji je igrom sudbine dospio u ruke jedne od najjačih ulcinjskih pomorsko-trgovačkih familija, da bi u dramatičnim događajima prije kapitulacije Kraljevine Crne Gore u Prvom svjetskom ratu, ovaj brod čak bio korišten za snabdijevanje crnogorske vojske koja se borila protiv Austro-Ugara na tzv. Lovćenskom frontu. Njegova sudbina se pred kraj 1915. u albanskim vodama ukrstila sa ratnim putem jednog od najagresivnijih i najsposobnijih austrougarskih mornaričkih oficira - budućim mađarskim regentom Miklošem Hortijem, koji je jedrenjak prvi put poslao na dno mora i indirektno uticao da se on kasnije nađe u Boki.
Bark “Conte Geza Szapary” izgrađen je 1874. na Rijeci u brodogradilištu na Pećinama, za poznatu tamošnju pomorsku porodicu Kozulić, a ime je dobio po jednom od mađarskih plemića- guvernera Rijeke. “Conte Geza Szapary” bio je dug 45,3 metara, širok 8,92 a visok 6, 02 metra i imao je 593 tone nosivosti. Lijepi trojarbolni jedrnjak je za svog vlasnika Kazimira Kozulića sretno plovio širom svijeta punih trideset godina.
Kozulić je 12. februara 1904. brod koji ga je vjerno služio tri decenije, u Rijeci prodao turskom državljaninu Selimu Bilaliju iz Skadra. Familija Bilali je bila jedna od najjačih albanskih trgovačkih i pomorskih porodica porijeklom iz Ulcinja. Osim u Skadru, koji je tada još bio dio Otomanske imperije, a gdje se dio familije preselio nakon što je Knjaževina Crna Gora 1880. preuzela upravu nad Ulcinjem, članovi porodice Bilali svoje poslove imali su i u Draču, odnosno u Ulcinju.
Brod mijenja ime i zastavu
Kada je od Kožulića kupio jedrenjak “Cinte Geza Szapary”, Selim Bilali je brodu dao novo ime - “Masallah Bilali” a na jedrenjaku se umjesto austrougarske pod kojom je do tada plovio, zavijorila zastava Osmanskog carstva. Dvije nedjelje nakon što je promijenio vlasnika i u Rijeci svečano okićen, 26. februara dočekao proslavu Kurban-bajrama, “Massalah Bilali” je iz te glavne luke mađarskog dijela austro-ugarske imperije, sa teretom drvne građe isplovio na svoje prvo komercijalno putovanje za novog vlasnika, do luke Mikrovati blizu Halkide, na ostrvu Evia u Grčkoj.
U narednih deset godina brod koji je spadao među najveće jedrenjake što su ih na početku 20. stoljeća kontrolisali Ulcinjani, plovio je po istočnom Sredozemlju, najčešće između luka moćnog Osmanskog carstva poput Istanbula, Tripolija, Aleksandrije i Port Saida.
“Massalah Bilali” je početkom Prvog svjetskog rata angažovan na prevozu pomoći u hrani, municiji i ratnom materijalu za Crnu Goru, između italijanskih i albanskih luka. Tako je početkom decembra 1915. jedrenjak u Bariju natovaren hranom za crnogorsku vojsku, isplovio za luku Šenđin (San Đovani di Medua) - Medova u današnjoj Albaniji. Preko te luke koju su tada držale trupe srpske vojske u povlačenju, saveznici- Italijani i Francuzi, brodovima su doturali pomoć u ratnom materijalu i snabdijevanje za srpsku i crnogorsku vojsku. Stoga je San Đovani di Medua bio vrlo privlačan i legitiman ratni cilj za Austro-Ugare, odnosno njihove ratne brodove koji su na južnom Jadranu tada operisali iz velike austrougarske vojnopomorske baze u Boki Kotorskoj.
Sastav austrougarskih brodova pod komandom kapetana bojnog broda Mikloša Hortija na krstarici “Novara” a koji su pored tog broda činila i četiri razarača i tri torpiljarke, tako je u noći 5. na 6. decembar 1915. izvršio napad na luku San Đovani di Medua i na savezničke trgovačke brodove koji su se tamo zatekli, a među kojima je bio i bark “Massalah Bilali”.
Mikloš Horti je iza sebe ostavio pustoš
Nakon što je sa svojih brodova granatirao stambene objekate na obali u kojima su spavale njihove posade, Horti je izbacio iz igre obalnu bateriju od 10 topova koja je štitila prilaz luci. Potom je austrougarski sastav neometano uplovio u San Đovani di Medua i tamo na oduševljenje Hortija i posada njegovih brodova, zatekao čak trideset trgovačkih brodova koji su iskrcavali ratni materijal za Srbe i Crnogorce.
“To je bila čista sreća jer su svi ti brodovi ovdje stigli noć ranije! Da smo mi napad izvršili došli dan ranije, našli bismo praznu luku - da smo došli dan kasnije, oni bi svi već bili završili iskrcaj tereta i isplovili odavde. Nakon što sam posadama svih tih brodova dao dovoljno vremena da ih napuste, naredio sam da se po njima otvori vatra. Jedan brod je nakon pogotka naše granate odmah eksplodirao, drugi se zapalio, a treći je tonuo u tišini. Jedan pogođeni jedrenjak je goreo čudnim, jarkožutim plamenom - vjerovatno je na njemui bio teret soli”, opisao je taj događaj u svojim memoarima Mikloš Horti.
Nakon što su se “Novara”, razarači i torpiljerke povukli sa poprišta, iza Hortijevih brodova ostao je pustoš, luka San Đovani di Medua bila je potpuno razorena, a u njenom akvatorijumu su ostala uništena ili potopljena čak 23 broda. Među njima bio je i bark “Massalh Bilali” koji je teško oštećen jer je, izrešetan austrougarskim granatama, potonuo i sjeo na plitko morsko dno u luci…
Ipak, “Massalah Bilali” je ipak bio u dovoljno dobrom stanju da su Austro-Ugari, kada su nepuna dva mjeseca kasnije poslije kapitulacije Kraljevine Crne Gore zauzeli njenu teritoriju i skoro čitavu albansku obalu, procijenili da se isplati brod podići iz plićaka u San Đovani di Medua i otegliti ga na popravak. Brod je u to vrijeme već bio i promijenio vlasnika, pa je sad pripadao izvjesnom Grku Manganasisu koji je odlučio da jederenjak uz pomoć Austro-Ugara, dotegli u Tivat gdje bi “Massalah Bilali” bio privremeno “zakrpljen” toliko da može sam proslijediti na detaljno renoviranje u neko od brodogradilišta na Kvarneru.
Remorker “Gigant” austrougarske Mornarice je obavio taj zadatak i uskoro je oštećeni jedrenjak koji je u Hortijevom napadu ostao bez čitave snasti (jarbola i jedrilja), dotegljen u austrougarski Pomorski arsenal u Tivtu na privremeni popravak. Međutim uslijed ratnih prioriteta, ovaj popravak nikada nije završen u potpunosti i “Massalah Bilali” je kraj Prvog svjetskog rata dočekao i dalje onesposobljen za plovidbu.
Dolazak u Kotor i zapljena
Poslije rata, u proljeće 1920. kada su nakon kapitulacije i raspada Austro-Ugarske tivatskim Arsenalom još upravljali Francuzi, “Massalah Bilali” je iz Tivta otegljen u Kotor i vezan uz operativnu obalu kotorske luke u blizini Gurdića. Nekadašnji “Conte Geza Szapary” tada je već opet bio promijenio vlasnika jer su ga bili kupili neki Riječani- državljani Riječke regencije - italijanskog poslijeratnog protektorata na sjevernom Jadranu. Novi vlasnici - Vilim Koršak i Nestor Keršić uskoro su i zvanično postali italijanski državljani, čime je civilnim pomorskim vlastima Kraljevine SHS (kasnije Jugoslavije) znatno otežano vođenje pomorskog upravnog postupka da se brod ukloni iz kotorske luke. Novi vlasnici naimke, najavili su da će stari jedrenjak biti otegljen na popravak u Kraljevicu, ali su onda to naredne skoro dvije godine, stalno odgađali iz nepoznatih razloga.
Brod koji se u službenoj komunikaciji jugoslovenskih pomorskih vlasti, negovih vlasnika i njegovog formalnog zapovjednika, kapetana Mata Kosovića iz Dobrote, opet počeo nazivati svojim izvornim imenom “Conte Geza Szapary”, se 1. aprila 1922. u jutarnjim satima, pod udarima jakog vjetra, nagnuo na desni bok, sjeo na morsko dno i pritom prkeinuo sve priveze, iščupavši dvije bitve na obali na kojoj je bio privezan i oštetivši dio kotorske rive.
Nakon toga pokazalo se da su vlasnici jedrenjaka od 1. juna 1922. prestali da plaćaju i kapetana Kosovića koji je formalno bio zapovjednik ovog jedrenjaka od 1920. godine, te ga je od tada čuvao sa još nekolicinom kotorskih pomoraca. Zbog toga je Kosović pokrenuo zapljenu i sudsku prodaju polupotopljenog “Ciointe Geza Szaparyja”. Pritisnuti nalozima lučkih i pomorskih vlasti SHS da se onesposobljeni brod što prije ukloni iz lučkog akvatorija u Kotoru i o njihovom trošku sanira oštećena operativna obala, vlasnici broda iz Rijeke su bukvalno odustali od njega je im je osiguratelj jedrenjaka u međuvremenu isplatio štetu pretrpljenu njegovim potonućem. Tako i “Conte Geza Szapary” zvanično, postao napušteni brod.
Lučkim vlastima u Kotoru i Pomorskoj oblasti u Bakru, odnosno kasnijoj Direkciji pomorskog saobraćaja u Splitu, koja je rukovodila organima svih pomorskih vlasti u SHS/Jugoslaviji, tako je preostao dugi i mukotrpan administrativnio-upravni postupak i veoma skupa operacija uklanjanja iz lučkog akvatorijuma, broda koji je pod uticajem mora i vtremenskih prilika, u međuvremenu sve više propadao.
Pomalo su sa na bok prevrnutog i polupotopljenog broda skidani i odnošeni vanjski drveni djelovi palube i oplate, pa se nekada ponosni trojarbolni bark ubrzo pretvorio u olupinu koja svima smeta.
Godine 1925. Komanda Pomorskopg arsenala u Tivtu koji je jedini imao tehničke kapacitete neophodne da sprovede komplikovanu operaciju spasavanja polupotopljenog jedrenjaka, napravila je predračun troškova za izvršenje ovih radova, pod uslovom da se brod za koji se tada procjenjivalo da se još uvijek može popravoti, nakon spašavanja ustupi Arsenalu. Procijenili su da bi čitava operacija potrajala osam dana od čega bi šest dana bilo potrebno da ronioci zatvore sve rupe i oštećenja na trupu jedrenjaka, a potom još dva dana da pumpe sa velikog mornaričkog remorkera “Moćni” ispumpaju vodu iz korita “Conte Geze Szaparyja” i brodu vrate plovnost. Sve zajedno to je trebalo da košta 23.200 ondašnjih dinara, ali ipak ništa nije urađeno u narednih godinu dana.
U protoku tog vremena olupina je dodatno propala tako da je 1926. Komanda Pomorskog arsenala procijenila da više nije moguće “odstranjivanje cijelog jedrenaka kako se to prvobitno namjeravalo”, već da se olupina mora na licu mjesta isjeći ili eksplozivom razbiti u manje komade i onda sukcesivno uklanjati. To bi, prema predračunu koštalo čak 75.000 dinara što se više ni izbliza ne bi moglo nadoknaditi naknadnom prodajom hrastove, borove i jelove drvene građe od koje je bio napravljen trup jedrenjaka, odnosno bakarnih limova kojima je bio presvučen podvodni dio njegovog korita jer je vrijednost kompletnog tog materijala procijenjena na ukupno tek 25.000 dinara.
Osam godina međusobnih preganjanja
U međusobnim preganjanjima ko će i o čijem trošku ukloniti podrtinu nekada lijepog jedrenjaka iz kotorke luke, prošlo je narednih čak osam godina, da bi se konačno rješenje našlo tek pošto su 1934. počeli radovi na obnovi u prevrtanju i polupotonuću broda, oštećenog dijela operativne obale luke u Kotoru, a koje je izvodila građevinska firma “Tunner & Wagner” iz Beograda.
Tek tada je postignuto obostrano prihvatljivo rješenje između Direkcije pomorskog saobraćaja Jugoslavije iz Splita i Komande Pomorskog arsenala da radnici i operativa tivatskog Arsenala odrade posao uklanjanja olupine, a zauzvrat da Arsebal dobije svu potopljenu preostalu hrastovu građu od trupa “Conte Geze Szaparyuja”. Naime, iako novčana vrijednost te građe nije bila ni izbliza dovoljna da pokrije sve troškove uklanjanja olupine, za Arsenal koji je tada pravio manje drvene brodice i jedrilice, dobra hrastovina koja je već više od deset godina odležala na dnu mora u pomalo bočatoj vodi blizu izvorišta Gurdić, bila je veoma dragocjena i lako iskoristiva za gradnju kvalitetnih novih manjih plovila.
Konačno je u maju 1935. formalizovan ugovor između Direkcije pomorskog saobraćaja i Pomorskog arsenala u Tivtu čiji su ronioci, radnici, plovne dizalice i druga operativa prionuli na posao i u narednim mjesecima u potpunosti uklonili olupinu jedrenjaka. Tako su ostaci “Conte Geze Szaparyja” konačno, nakon punih 13 godina od havarije koju je brod doživio u Kotoru, do 1. oktobra 1935. u potpunosti uklonjeni iz akvatorija kotorske luke.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
