Kako je drama na Cetinju u maju 1999. otvorila put za 21. maj 2006.

Obnova državne nezavisnosti Crne Gore plod je brojnih poduhvata, počevši od pokretanja talasa crnogorske emancipacije koja je dovela do stvaranja nezavisnih kulturnih institucija, slobodnih medija i političkih pokreta, pa do krupne političke odluke dijela vlasti 1997. da okrene leđa Slobodanu Miloševiću i prihvati antiratni, građanski i proevropski kurs Liberalnog saveza i Reformskih snaga, piše Neđeljko Rudović za portal Rmedia.

U ishod priče o prelomnoj etapi sudbine jedne zemlje, utemeljene u 10. i izbrisane sa svjetske mape u drugoj deceniji 20. vijeka, niko nije mogao biti siguran. Ipak, obilovala je primjerima neustrašivosti, snage, mudrosti, lične žrtve i nepokolebljive vjere.

Vizija nosilaca ideje obnove države Crne Gore bila je na ispitu svako malo, a jedan od najtežih desio se na proljeće 1999. godine. Drama na Loćvenu i na Cetinju u maju 1999. godine i njen na kraju srećan epilog popločala je put ka referendumu 21. maja 2006. godine. Da se završila drugačije vjerovatno bi Crna Gora opet bila poprište nezamislivih sukoba.

Uvod u najteže iskušenje u modernoj istoriji Crne Gore počinje 1998. godine kada tadašnji vrh savezne države odlučuje da formira novu jedinicu vojne policije u kojoj su najglasnije pristalice zajedničke države sa Srbijom. Ta jedinica će u junu 1999. i formalno dobiti naziv Sedmi bataljom. Za to vrijeme traje rat na Kosovu i očekuje se intervencija NATO-a. Uvjereni da će Milošević, uz kojeg su predstavnici poražene frakcije DPS-a na izborima 1997. i 1998, iskoristiti ratno stanje da vojno pokori Crnu Goru, zauzme institucije i medije, te instalira na vlast svoje saveznike, Vlada Crne Gore odlučuje da hitno formira svoje jedinice koje formalno pridružuje rezervnom sastavu MUP-a.

U njima su pobornici nezavisne Crne Gore i one se nalaze u skoro svim opštinama. Procjena je da će ta protivteža pokolebati Vojsku Jugoslavije i da zato neće krenuti sa vojnom operacijom u Crnoj Gori. Sa pretpostavkom da vojni zapovjednici u Crnoj Gori neće izvršavati naređenja, Milošević zato daje saglasnost da se osnažuje Sedmi bataljon najekstremnijim pripadnicima iz Crne Gore. Dok traje NATO bombardovanje oni na ulicama svih crnogorskih gradova demonstriraju moć, izazivaju teške međuetničke incidente i spremaju se da im Lovćen bude jedna od baza.

Tenzije su na vrhuncu u maju 1999, a o detaljima događaja koji se tada odigrao za portal Rmedia priča Duško Glendža, komandant jedinice koja je bila zadužena da brani Cetinje.

„U to vrijeme na Cetinju je načelnik policije bio Milan Vujanović. On me je pozvao i objasnio šta se sprema, zamolio me da okupim ljude jer nam prijeti opasnost od Sedmog bataljona koji se spremao da krene na Lovćen. A znamo da ko osvoji Lovćen kao našu svetinju osvojio je Crnu Goru. Okupio sam 200 momaka, mojih drugova, rođaka, prijatelja, kumova, rekao im što nas čeka. Druga jedinica je bila pod komandom Božidara Boba Bogdanovića koji je okupio 24 momka i oni su odmah otišli na Lovćen”, sjeća se Glendža.

Sa njima je na Lovćenu jedno vrijeme bio i tadašni jedan od rukovodilaca u MUP-u Zoran Ulama: „Njega su Cetinjani znali i dozvolili su da bude sa njima. U to vrijeme se nije moglo vjerovati svakome”, kaže Glendža.

Nekoliko dana zatim, između tri i četiri sata noću, pozvao ga je sugrađanin Željko Kaluđerović.

„On je bio sa Bobom na Lovćenu i rekao mi da ih je Sedmi bataljon napao, da su prebili i masakrirali Boba i da su krenuli da ga vode u Niš u vojni zatvor. Odmah sam okupio moju jedinicu. Međutim, rukovodstvo policije je imalo drugi plan. Njihov plan je bio da dozvole da ga odvedu jer su se plašili da sukob ne eskalira i da ne dođe do oružane borbe i rata. To bi bilo katastrofalno u to vrijeme. Mi to nijesmo željeli, izdali bismo Boba da smo to uradili. Blokirali smo dno Lovćenske ulice. Ubrzo je došlo pola Cetinjana, svi naoružani, ko je šta imao”, priča Glendža.

Dok je u jutarnjim satima kolona vojnih vozila prilazila ulazu u Cetinje iz pravca Lovćena, ulica je već bila blokirana.

„Oni su spuštali niz Ševrlju. Kada su prišli ulazu u Cetinje Milan Vujanović, ja i još jedan starješina smo otišli prema njima. Kazali smo im da nećemo dozvoliti da prođu dok nam ne predaju Boba. Pregovori su trajali više od sat. Tenzije su bile da vam ne pričam. Svi naši ljudi su bili zalegli, spremili oružje i očekivali najgore jer smo mislili da oni to neće dozvoliti. Poslije sat vremena su popustili. Predali su nam Boba koji je bio krvav, sa rukama vezanim bodljikavom žicom”, kaže Glendža.

„Ja i dan danas ne znam kako nije došlo do sukoba. Da je jedan metak opaljen došlo bi do građanskog rata, kao u BiH. Samo nas je Bog spasio”, siguran je Glendža.

Vojna kolona je nastavila dalje bez Boba Bogdanovića, ali su se nedugo zatim rasporedili na uzvišenjima iznad Cetinja. Do kraja ratnog stanja proći će još skoro dva mjeseca, koji će proteći bez većih incidenata. „Oni su opkolili moju firmu na Zagrablju, postavili mitraljeska gnijezda oko Cetinja. Praktično, okupacija Cetinja”.

Glendža je sa svojom jedinicom mahom na Cetinju, ali je sa jednim njenim dijelom kasnije morao u Herceg Novi. Tamo se dešava scena nalik onoj sa Cetinja.

„Nas je bilo 100 sa Cetinja i još toliko specijalaca SAJ-a. Iz pravca Poda se prema Meljinama spušta kolona vojnih vozila sa namjerom da uđu u Herceg Novi. Zaustavili su ih tadašnji ministar MUP-a Vukašin Maraš i komandant SAJ-a Veselin Veljović. Puna dva sata su se na petlji u Meljinama ubjeđivali sa njima i na kraju je Sedmi bataljon odustao jer su shvatili da neće proći bez žrtava i da ćemo svi izginuti. Dogovor je bio takav, da ne propuštimo nikoga”, tvrdi Glendža.

On je kategoričan da su u rezervnom sastavu MUP-a tada bile patriote koji bi bez razmišljanja dali život da bi odbranili svoju zermlju”. Međutim, bilo je teških trenutaka i u odnosu sa tadašnjim čelnicima MUP-a.

„Poslije toga smo doživjeli od policijskih starješina uvrede. Milan Paunović me pozvao u kancelariju kod načelnika Vujanovića i donio dvije vreće novca, govoreći da je to plata za momke. Odbio sam, udario nogom u sto i novac se prosuo iz vreća. Mi smo tu bili da branimo svoju državu, a ne da uzimamo novac”.

Drugi težak nesporazum se desio nakon zahtjeva da sa uniformi skinu crnogorske grbove, koje su sami postavili.

„To su obilježja koja danas nosi policija. Rekao mi je da je to naredio ministar, a ja njemu da će svi moji ljudi doći za 10 minuta i vratiti oružje i opremu, ali da nećemo skidati grbove. Kada su vidjeli naš otpor, prihvatili su to i nastavili smo dalje”.

Potom je jedinica Duška Glendže bila zadužena da, izmeđum ostalog, nadgleda Štirovnik i reaguje u slučaju da se desi sabotaža repetitora, sa kojeg se emituje TV i radio signal: „Shvatili su da ne mogu uraditi to što su naumili. Godinu dana smo branili Cetinje. Cetinje je bilo i ostalo simbol Crne Gore. Sve je počinjalo na Cetinju i nadam se da će i dalje biti tako”.

Slučaj je htio da se nekoliko godina kasnije sretne sa jednim od pripadnika Sedmog bataljona i to u njegovoj kući u Nikšiću. Susret se završio mnogo drugačije nego u Lovćenskoj ulici: „I dan danas sam dobro sa njim”, kaže Glendža.