Tišinu Bijele Gore odjednom prekida lavež pasa dok se putem, gotovo neprohodnim od brojnih kratera, približavamo ulcinjskom azilu za napuštene životinje.
Četvrtak je, nešto poslije 14 časova. Praznik je i za mnoge Ulcinjane neradan dan, pa i za one u azilu, jer zatičemo zatvorenu ulaznu kapiju.
“Tako je često i ostalim danima, a ne samo za vrijeme praznika”, kaže Anđela Poček (33), koja volontira u azilu i dva puta sedmično dolazi da nahrani pse i natoči im vodu za piće.
Ispred kapije su dva psa sa naušnicama i jedno štene, odmah spremno za igru.
“Ova dva psa me čekaju stalno ovdje, štene je novo”, kaže Anđela dok otvara gepek i uzima granule iz džaka da ih nahrani.
Naglašava da je saradnja sa zaposlenim “stvarno loša”.
“Nekoliko puta sam tražila da mi daju ključ od kapije, da mogu normalno da uđem i nahranim pse, ali uzalud. Zato moram ovako”, kaže kroz osmijeh, dok se sa bočne strane hitro penje i preskače ogradu azila.
Dodajem joj džak sa granulama dok čitam natpis na kapiji da je objekat pod video-nadzorom.
Odmah potom, horski lavež je utihnuo - psi su očigledno prepoznali dobro poznato lice. Dobili su granule i svježu vodu.
U povratku, podsjećam svoju sagovornicu na natpis sa kapije - da je objekat pod video-nadzorom.
“Da, znam da postoje kamere. Ne znam da li su stalno uključene i da li i mene ponekad snime. Ali, svejedno, svi oni znaju da ja preskačem ogradu i tako hranim pse. Primorana sam da to radim preko gustog rastinja sa strane gdje možda ima i zmija, ali ne bojim se”, kaže ona.
Dodaje “da je pola života sama u ovome”.
“Konkretno, ovo što trenutno radim, odnosno dva puta sedmično idem da hranim pse u azilu, to je u posljednje dvije godine”, priča Anđela.
Podsjeća da je aktivno volontirala i od otvaranja azila, prije desetak godina.
“Mislim da sam trenutno jedini volonter u našem azilu, to jest jedina osoba koja redovno ide da hrani i koliko-toliko vodi brigu o ovim životinjama u smislu tretiranja protiv parazita, eventualnog javljanja stranim organizacijama ukoliko je neko od njih u lošem stanju, ili ako je nekom hitno potrebna njega. A dešavalo se često da smo bukvalno pred smrt izvlačili i spasavali”, priča Anđela.
Naglašava da sve to ne bi bilo moguće bez organizacija Heart for Montis iz Švajcarske i Tierhilfe iz Njemačke.
“Zahvalna sam što pomažu ulcinjske šapice, kako tepamo ovim u azilu i onima na ulici.”
Smatra da je za grad najvažnije da nadležni ili Opština budžetom predvide sredstva za Program “Uhvati, steriliši, pusti”.
“Imamo azil koji nije u savršenom stanju, ali jako lako možemo da ga dovedemo do prilično dobre funkcionalnosti. Potrebno je da oni koji su plaćeni i nadležni za to, ili Opština, izdvoje sredstva za Program, kako jedni isti psi ne bi provodili godine u azilu. Nego da dođu tu, ostanu par sedmica, da se eventualno javi vlasnik ili osoba koja ih traži ako su izgubljeni i da nakon toga budu sterilisani. Potom, nakon oporavka da pokuša da im se nađe dom i ako se u tom ne uspije, da budu vraćeni na lokacije sa kojih su uzeti”, kaže Anđela.
Tvrdi da se jedino realizacijom tog programa može smanjiti broj napuštenih pasa na ulici.
“Znamo da svima smetaju i mnogo ljudi sigurno zove zaposlene u azilu da sklone pse oko njihovih dvorišta. Mislim da prije svega građani treba da se edukuju i da znaju da time što ćemo 10, 20 ili 30 pasa, koliko ih je trenutno u azilu, zatvoriti na određeni broj godina - ništa nijesmo uradili i nijesmo riješili problem, jer će se ostatak slobodnih pasa razmnožavati. Prva stvar koja je najbitnija jeste da Opština izdvoji budžet za sterilizacije, a ostali koji odlučuju da pse nakon toga puste nazad na ulicu.”
Navodi da u azilu trenutno postoje sterilisani psi od kojih su neki po 5, 6 ili 7 godina u istim boksevima.
“Oni su potpuno otuđeni od ljudi, od dodira, od slobode, od svega... A to prije svega nije humano.”
Kaže i da u svojoj kući i dvorištu ima mali “azil”.
“Trenutno imam sedam pasa i oko 30 mačaka, i brinem o njima. Žao mi je što zbog brojnih obaveza, i ovdje i na poslu, nemam više vremena za gradski azil”.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
