Sedmorica veličanstvenih: Bez prozivke u učionici proslavili 67 godina mature

Za Bjelopoljca Jagoša Boškovića, koji će za mjesec proslaviti 90. rođendan, u subotu je bio posve poseban dan - nastavnik u penziji, sa još šestoricom vremešnih sugrađana, proslavio je 67 godina mature.

Oni su dio generacije 1955/1956. godine Gimnazije “Miloje Dobrašinović”.

Od više od 160 učenika te generacije, ostalo ih je svega sedam. Za nekoliko njih se ne zna gdje su i da li su uopšte živi, dok su ostali preminuli. Prozivke u bivšoj učionici nije bilo jer bi, kako kažu, isuviše dugo trajalo nabrajanje onih kojih više nema.

Niko od okupljenih staraca nema manje od 85 godina.

“Šta je ovo, nema nikog od naših profesora?”, povikao je u šali jedan od njih na ulazu u školu, gdje ih je u ime uprave toplo primila Ajsela Madžgalj.

Jagoš Bošković, Svetozar Cvele Veličković, Mihailo Zeko Bulatović, Milorad Rmandić, Branislav Bulatović, Tomislav Luković i Veselin Vešo Pavićević prisjetili su se davnih đačkih dana - vremena kada se znanje sticalo radom, a ne kupovalo, i kada se oskudijevalo u svemu, ali je ljubavi, zajedništva, razumijevanja i poštovanja bilo napretek.

Bilo je to vrijeme teške poslijeratne oskudice u kojem su blistavi umovi nerijetko “vaskrsavali” bježanjem od kuće, motike i teškog rada, kako bi se tajno upisali u škole.

Bijeg od ovaca

Jedan od njih je upravo Jagoš Bošković. Rođen je u planinskom selu Barice, odakle je pobjegao od siromaštva i mukotrpnog seoskog života kako bi se, krijući od majke, upisao u gimnaziju.

“Upisao sam Gimnaziju tek sa 18 godina. Poslije osnovne škole morao sam da ostanem na selu i čuvam ovce po Baricama, jer smo ostali siročad sa majkom, bez oca. Pobjegao sam majci i upisao školu. Teško se živjelo, ali je među narodom vladala velika sloga”, prisjeća se Bošković.

Nakon završene Gimnazije, od 1960. godine predavao je u Osnovnoj školi “Krsto Radojević” u Tomaševu, a potom u Rasovu.

“U početku sam radio kao nastavnik istorije, geografije, francuskog jezika i hemije. U to vrijeme u Tomaševu je bilo čak osam odjeljenja osmog razreda, a danas škola broji ukupno 43 učenika. Kada sam 1966. godine prešao u Osnovnu školu ‘Vladislav Ribnikar’ u Rasovu, tamo sam ostavio šest odjeljenja osmih razreda”, sa sjetom priča Bošković.

Svetozar Veličković je podsjetio da je u vrijeme njihovog odrastanja društvom vladala teška ekonomska kriza. Gladnih, doduše, nije bilo mnogo, jer se radilo na zemlji, ali novca skoro da nije bilo.

“Bilo je ljubavi, sloge i zajedništva na svakom koraku. Bili smo ekonomski siromašni, ali prebogati duhom. U to vrijeme niko nije znao za kupljene diplome, znanje se sticalo isključivo u školama”, istakao je Veličković.

Prve cipele i krvavi žuljevi

Prisjećajući se tih teških dana, Veličković je ispričao dirljiv detalj - svoje prve cipele, i to polovne, dobio je tek u drugom razredu Realne gimnazije.

“Moja porodica nije imala novca za novu obuću. Kada bi neko imućniji umro u gradu, njegova porodica bi prodavala njegove cipele. Tako se poneko od nas obuvao. Ja sam bio presrećan što sam uopšte dobio priliku da obujem cipele”, ispričao je on.

Doktor veterine Mihailo Zeko Bulatović (85) na upis u Bijelo Polje stigao je pješice iz Lipova kod Kolašina.

“Nije bilo nikakvog prevoza i dugo sam pješačio. Kada sam stigao u Bijelo Polje, kroz vunene čarape i piroćanske opanke probijala je krv od žuljeva i naboja. Bilo je to veoma teško vrijeme. Nekako sam uspio da stignem do kuće Jova i Zorke (Dragoljuba Rudića). Tu su me primili da stanujem do kraja školovanja. Za taj period stanovanja i boravak u Bijelom Polju vežu me isključivo divne uspomene”, rekao je Bulatović, koji je čitav radni vijek od 42 godine proveo u rodnom Kolašinu, gdje i danas živi.

Na kraju ovog emotivnog susreta, starine su jednoglasno donijele odluku da se okupe i sljedeće godine.

U svom prepoznatljivom duhu punom entuzijazma koji ih i dalje drži, Veličković je poručio:

“Složili smo se - ako neko u međuvremenu umre, nije u obavezi da dolazi. Nadamo se da ćemo se, uz zdravlje, sretati još dugo”.