Žena koja je preuzela kormilo: Isidora Jovanović - prva Baranka koja je profesionalno zaplovila trgovačkim brodovima

Sujevjerje da je žena na brodu nesreća razbila je Isidora Jovanović iz Bara, prva pomorkinja iz grada pod Rumijom, koja je zaplovila tankerima, ostvarivši san dugo rezervisan gotovo isključivo za muškarce.

Na putu od kadetkinje do oficirke, na moru je morala da dokazuje da pripada gotovo svakog dana, iako je za samo nekoliko godina plovidbe pokazala da hrabrost pomoraca ne počinje na moru, već u spremnosti da se izbori za pravdu.

Njena priča o plovidbi počela je spontano. Željela je da studira na Prirodno-matematičkom fakultetu, ali je na dan upisa s prijateljima otišla do Kotora da se neki od njih tamo upišu na Pomorski fakultet, nakon čega su trebali da nastave do Podgorice na njen upis.

Ipak, kako je prepričala u razgovoru za “Vijesti”, u samom holu Pomorskog fakulteta se informisala o pomorskim naukama i odlučila, naprasno, da ih upiše. Taj studijski smjer imao je ono za šta se interesovala - mašinstvo, matematiku... Danas zna da je to bila prava, a ne ishitrena, odluka, jer je izabrala primijenjene pomorske nauke, koje daju mogućnosti na moru i na kopnu.

Nakon završenih osnovnih studija, gdje je briljirala kao jedna od najboljih studentkinja, i breveta (sertifikati za rad na brodu) postojala je mogućnost da, eventualno, ode na brod, ali je od te ideje odustala i upisala magistarske studije.

No, tu odluku prekida jedan poziv u junu nakon pandemije korona virusa, kad je za sve pomorce bilo teško da se ukrcaju, situacija u branši bila neizvjesna i svi su čekali baš taj poziv.

Kako je objasnila Jovanović, pozvali su je iz jedne agencije iz Bara, pitali za potvrdu da je završila pomorske nauke i upitali da li bi željela da plovi i na brodu završi svoju kadeturu - i to na tankeru. Bez velikog razmišljanja, njen odgovor je bio - “da”, i tako se dogodila njena prva plovidba.

Dvadesetosmogodišnja sagovornica prepričava da je taj poziv iznenadio, ali i da je bio, ispostaviće se, sudbonosan. Uslijedila je obuka za specifične terete i rad na tankerima nakon čega je otišla u Sjedinjene Američke Države i odatle zaplovila preko okeana.

Njenu porodicu njen izbor nije iznenadio, mada je, kako kaže, majka sugerisala da bi bilo bolje da je upisala pomorski menadžment kojim bi se vezala za kopno i bojala se ideje svoje ćerke jer niko u njihovoj porodici nije plovio. Iako je njen brat dugo čekao taj poziv, ona je bila prva. I u porodici i u gradu.

“Ja sam se toliko zaljubila u ovu industriju. Svi mi imamo taj ideal mora, pogotovo mi s primorja, ali ga na ovaj način posebno zavoliš, stopiš se s tom silom”, kazala je.

Strahovali su roditelji i kad im je saopštila da će ploviti na tankeru, ali su je na put ispratili sa svom svojom podrškom.

Prisjećajući se svog prvog dana na brodu, koji je počeo u Bostonu, njena prva asocijacija je hladnoća. Sjeća se i nadmenosti kapetana koja joj se tada čak i dopala.

“Osjetila sam se kao da sam na pravom mjestu. Osjetila sam kao da ima pravičnosti. Došla sam kao kadetkinja i sve mi je bilo nepoznato. Znala sam da prepoznam samo pumpu. I skale kojima se penjem su mi bile strašne, strme, kraće od stopala. Prvo što mi je kapetan tražio je da vidi nokte i bio je zadovoljan pa se tek potom predstavio”, prisjeća se ona.

Bila je jedina žena na tom brodu i svojevrsno “vatreno krštenje” koje ju je posebno pogodilo kad se popela na upravljački most i vidjela, kako ona to opisuje, “hiljadu dugmića” a most dužine dvadeset metara. Inicijalni strah brzo je prevazišla jer je već nakon nekoliko dana znala za šta svako dugme služi.

“Mislim da svaki pomorac nikad neće zaboraviti osjećaj prvog dana na brodu i stajanja na palubi”, poručila je.

Svoju kadeturu je završila iz dvije plovidbe, nakon čega je plovila kao treća oficirka. Na tom putu je imala brojna zaduženja i poslove - od onih fizičkih do upravljačkih i navigacionih. U smjenama je držala gvardiju na mostu, laički rečeno - vozila brod, nakon čega odlazi na palubu da je održava, tretira rđu od vode, a nakon toga polira, farba...

“Fizičke poslove sam zapravo najviše voljela jer je to bilo nešto što nisam nikad radila, niti te alate držala u rukama: brusilicu, piketu... Što si više upošljen, manje misliš. Kad je više slobodnog vremena, to mnogo teško bude”, kazala je Jovanović i dodala da je bilo i dana kad ti poslovi nijesu mogli da se obave zbog oluje.

Žena kao (ne)sreća na brodu

Jovanović je u razgovoru s “Vijestima” kazala da su prednosti i mane rada na brodu brojne. Kao prvu prednost navodi to što praktično živi na radnom mjestu i na njemu može biti za vrlo kratko vrijeme nakon buđenja. Ogovaralo joj je da neprestano bude u tom pogonu.

Ističe da pomorci ne mogu očekivati da će na brodu naći druga, ili da će zaživjeti ona floskula da “nijesu kolege, već porodica”, ali da saradnja s posadom može biti jedna od prednosti, jer je upoznala brojne ljude, različitosti, a kroz to naučila i puno vrijednih lekcija.

Kao prvi “minus” plovidbe navodi daljinu, a kaže da joj je od svoje zemlje više falila sloboda.

“Uželim se i majke, tate, brata, ali mi je sloboda falila najviše. Da mogu da izađem kad hoću i da nijesam pod pritiskom tokom sedam dana, 24 časa. Brzina, skakanje, disciplina - to su podešavanja u koja se moram staviti tih nekoliko mjeseci i jednostavno, nakon nekog vremena, fali da iz njih izađem”.

Neka vrsta zadovoljstva je ipak tu, dodaje ona, posebno kad legne plata, ali naglašava da nije sve u tome jer se i taj novac “dobro zaradi”.

Govoreći o psihološkim pritiscima, ona navodi da su na brodu česti i unutrašnji i spoljašnji monolozi i da je tamo spoznala dubine sebe koje nije ni znala da ima, što je nekad znalo biti prosvjetljujuće, a ponekad i zastrašujuće. U svemu tome, podvukla je, rad je ljekovit i ono što održava čovjeka u zdravom razumu.

Na pitanje da li je ikada osjećala potrebu da se dodatno dokazuje zbog toga što je žena, odgovorila je da je to, u početku, morala da čini svakodnevno i u svim segmentima rada. Muške kolege su bile negativno nastrojene, pa čak i neki kapetani, posebno oni stariji.

Pored loše energije među posadama na kojima je bila jedina žena, vladalo je i sujevjerje jer postoji predanje da je žena na brodu loša sreća, što su neki od njih shvatali bukvalno.

“Ako napraviš grešku, a do sad si blistala, tvoja greška će da bude smak svijeta. Predstavlja se kao da će doći do eksplozije na brodu. Ako on napravi grešku, to je potpuno normalno jer se to dešava svima, samo ne smije meni da se desi”, ilustrovala je ona i dodala da je stalno morala da se brani jer bi njena greška bila “veličine mora”, dok bi njihova bila zanemarljiva.

Nije bilo lako doći ni do pohvale od kapetana, ističe, čak i nakon blistavih inspekcijskih nadzora i lijepih riječi supervizora, dok su kolege oko nje uglavnom bile kićene riječima hvale za svakodnevne poslove.

To se promijenilo kad je kasnije zaplovila na brodovima na kojima su žene činile većinu posade, ali je put do toga bio popločan rodnim stereotipima i unaprijed usađenim predrasudama. Za žene kaže da su mnogo organizovanije, temeljnije i odgovornije na brodu, a posebno u papirologiji i najsitnijim finesama.

Borba protiv uznemiravanja

Da položaj žena u industrijama u kojima dominiraju muškarci nikada nije lak, pokazuje upravo i slučaj Jovanović koja će svoj prvi ugovor kao stasala pomorkinja pamtiti po uznemiravanju od strane kapetana, ali i ponosu zbog činjenice da je s tim uspjela da se izbori. Kako je prepričala listu, nedugo nakon početka plovidbe i upoznavanja s kapetanom, on je počeo da se ponaša na način za koji je ona smatrala da je nedoličan - pisao joj je neprimjerene i neželjene poruke, pozivao, pokušao da je izoluje i s njom se nasamo sastane, iako je u više navrata izričito kazala da to ne želi, prekida je u poslu...

Prisjeća se da su kolege znale kroz šta prolazi i da su ponekad bili podrška, ali da je u većini slučajeva to bio razlog za podsmijeh, iako je pet njenih zemljaka bilo na brodu.

Ona je tada, već s broda, pisala sjedištu kompanije za koju je plovila i dobila, kako tvrdi, samo deklarativni mejl bez epiloga. Jovanović je, u tom trenutku, samo željela da se ta plovidba završi, ali nije željela da odustane od pravde, smatrajući da je taj čovjek prijetnja za sve druge koji će doći poslije nje.

Pri sljedećem ukrcaju s istom kompanijom i remontu broda, upoznala je visokog zvaničnika kompanije s kojom je plovila. On je upitao kako je zadovoljna i kakvo je iskustvo imala, posebno zbog toga što je žena.

Jovanović je mislila da je on upoznat sa situacijom, pa je na taj način i započela razgovor, što je njega iznenadilo. Ona ga je upoznala sa svojim slučajem, pokazavši i dokaze, a za svoje tvrdnje je imala i svjedoke.

Odmah nakon tog razgovora, kaže da je pokrenuta interna istraga i utvrđeno da je govorila istinu, kao i da nije jedina kojoj se to dogodilo s pomenutim kapetanom, nakon čega je otpušten iz te firme i prije nego što je taj brod otplovio, a na njegovo mjesto došao drugi kapetan.

“Eto, i to ću posebno pamtiti. Jeste porazno to što mi je prva asocijacija na brod tako negativna, ali je istovremeno i pozitivna jer ću pamtiti taj osjećaj pobjede jer sam ga prijavila, jer su mi vjerovali i jer je istina izašla na vidjelo i, da tako kažem, izdejstvovana pravda”, ispričala je redakciji Jovanović.

Zaključila je da je osjećala dodatni strah jer se nalazila na istom brodu, zatvorenom prostoru, s čovjekom koji je aktivno uznemiravao, ali da je sve to bio dodatni razlog da ne ćuti.

Posebno zadovoljstvo je osjetila kad je tokom te plovidbe dobila mejl od kompanije u kojem je pisalo da je on trajno udaljen s tog posla, uz riječi uvjeravanja da će se pobrinuti za njenu sigurnost i poruku da je na njihovim brodovima uvijek željena.

Trenutno je na kopnu, zaposlena u “Luci Bar”, i razmišlja da njen sljedeći pomorski angažman bude na kruzeru, jer bi voljela da u svojoj profesionalnoj knjizi ima i to iskustvo, uvjerena da je potpuno drugačije od plovidbe na tankerima.

Stvari idu nabolje, ali još treba da se radi u Crnoj Gori

Jovanović je za nekoliko godina, koliko je dosad plovila, uvidjela da se situacija za žene u pomorskoj struci poboljšala - imaju podršku na brodu, sve više je žena u posadi, a neke kompanije konkretno ohrabruju baš žene da im se pridruže.

Mjesto na kojem vidi prostor za poboljšanje je upravo Crna Gora, za koju kaže da mora aktivnije i promišljenije raditi na razvoju pomorstva ulagajući u lučku infrastrukturu, brodarske i pomorske kompanije i obrazovanje.

“Treba da zagrlimo to more koje imamo i iskoristimo ga. Koliko za ležerstvo, toliko i za privredu”, poručila je i ocijenila da je važno podizati svijest o pomorstvu u Crnoj Gori i njegovati ga kao tradiciju, a ne samo se baviti floskulama i ispričanim pričama.