DFC: Hibridne prijetnje nijesu pojedinačni incidenti, već koordinisano djelovanje kroz više kanala

Hibridno djelovanje podrazumijeva kombinovanje političkih, medijskih, ekonomskih, vjerskih, sajber i drugih instrumenata bez otvorenog vojnog sukoba, a njegov cilj često nije izazivanje velike krize, već postepeno slabljenje institucija, povećavanje polarizacije i nepovjerenja građana, navodi se u analizi Digitalnog forenzičkog centra.

Digitalni forenzički centar (DFC) objavio je analizu o hibridnim prijetnjama, nakon što je premijer Milojko Spajić ukazao na postojanje takvih prijetnji usmjerenih prema Crnoj Gori.

U DFC-u upozoravaju da se pojam "hibridna prijetnja" u javnosti često koristi preširoko, ponekad kao sinonim za dezinformacije ili politički pritisak, iako je riječ o mnogo kompleksnijem obliku djelovanja.

Najjednostavnije, kako objašnjavaju, hibridno djelovanje predstavlja istovremeno ili koordinisano korišćenje različitih instrumenata radi uticaja na državu, njene institucije i društvo, bez otvorenog vojnog sukoba.

Ti instrumenti mogu biti politički, medijski, informacioni, ekonomski, vjerski, sajber, bezbjednosni ili društveni. Cilj može biti uticaj na donošenje odluka, slabljenje institucija, narušavanje povjerenja građana u državu, produbljivanje društvenih podjela, pogoršavanje odnosa sa saveznicima ili usporavanje ostvarivanja strateških spoljnopolitičkih ciljeva.

Ključ je u kombinovanju više instrumenata

DFC naglašava da pojedinačni kanal sam po sebi ne predstavlja hibridnu prijetnju.

Politička inicijativa, na primjer, može biti pojačana kroz medije, dezinformacije i društvene mreže, podržana djelovanjem različitih društvenih ili vjerskih struktura i praćena ekonomskim ili drugim pritiscima. Upravo kombinovanje više instrumenata omogućava da se efekat jednog događaja ili teme višestruko poveća.

U analizi je izdvojeno osam kanala kroz koje se hibridno djelovanje može sprovoditi: politički uticaj, identitetske podjele, mediji i dezinformacije, sajber prostor, instrumentalizacija migracija, ekonomski pritisak, vjerske i društvene strukture i organizovani kriminal.

Kako se navodi, nijedan od tih kanala sam za sebe nije hibridna prijetnja i svaki ima legitimno mjesto u demokratskom društvu. Prijetnja nastaje kada više njih djeluje u istom smjeru, u isto vrijeme i na istoj temi.

Cilj nije uvijek velika kriza, već postepena erozija

DFC ukazuje da cilj hibridnog djelovanja ne mora biti izazivanje velike i lako prepoznatljive krize.

Dovoljno može biti postepeno povećavanje polarizacije, nepovjerenja u institucije i političke nestabilnosti, čime se smanjuje sposobnost države da samostalno donosi odluke.

Posebno pogodno sredstvo za takvo djelovanje predstavljaju postojeće društvene podjele. Identitetska, nacionalna, vjerska, istorijska i jezička pitanja mogu biti eksploatisana kako bi se povećala polarizacija i suzio prostor za politički kompromis.

Dezinformacije i propaganda mogu dodatno pojačavati takve podjele predstavljanjem političkih protivnika, pojedinih zajednica ili državnih institucija kao prijetnje određenoj grupi.

DFC ocjenjuje da u takvom ambijentu institucije i javnost značajan dio energije troše na teme koje izazivaju snažne emotivne reakcije, dok reforme, vladavina prava, ekonomski razvoj i druge strateške teme mogu biti potisnute u drugi plan.

Dezinformacije nijesu isto što i hibridna prijetnja

U analizi se posebno pravi razlika između dezinformacija i hibridnog djelovanja.

Dezinformacija sama po sebi nije hibridna prijetnja, ali može biti njen veoma efikasan instrument. Njena svrha, prema DFC-u, nije uvijek da građani povjeruju u jednu konkretnu neistinu, već može biti stvaranje konfuzije, relativizovanje činjenica i utiska da pouzdane informacije uopšte ne postoje.

Kada se takvi sadržaji sistematski šire kroz medije, portale i društvene mreže, njihov kumulativni efekat može biti znatno veći od efekta pojedinačne dezinformacije.

Sličan princip važi i za sajber napade. Oni mogu biti usmjereni na državne institucije, kritičnu infrastrukturu, medije, političke partije ili kompanije, a posebno značenje dobijaju kada se kombinuju sa informacionim operacijama, čime tehnički incident dobija širi politički i psihološki efekat.

Kritika vlasti, protest i rad medija nijesu hibridna prijetnja

DFC upozorava i na opasnost od preširokog korišćenja pojma.

Kritikovanje vlasti, politička opozicija, protesti, građanske inicijative, rad medija, uključujući kritičko izvještavanje, kao ni djelovanje vjerskih i nevladinih organizacija, sami po sebi nijesu hibridno djelovanje.

Isto važi za bilateralne sporove sa drugim državama, pojedinačnu dezinformaciju ili stranu investiciju.

Da bi se govorilo o mogućem hibridnom djelovanju, prema analizi, potrebno je tražiti širi obrazac koji traje i ponavlja se, koordinaciju ili komplementarnost više instrumenata, korišćenje postojećih društvenih ranjivosti i strateški efekat koji takvo djelovanje proizvodi.

DFC navodi i da različiti kanali ne moraju imati vidljivu centralnu koordinaciju. Ukoliko kontinuirano proizvode isti rezultat — veću polarizaciju, slabije povjerenje u institucije i otežano sprovođenje strateških politika države — može se govoriti o obrascu sa obilježjima hibridnog djelovanja.

DFC: Rusija i Srbija najznačajniji spoljni akteri

U dijelu analize posvećenom akterima, DFC ocjenjuje da je Crna Gora prethodnih godina bila izložena različitim oblicima hibridnog i malignog stranog uticaja, navodeći Rusiju i Srbiju kao najznačajnije spoljne aktere.

Za Rusiju se navodi da je njeno djelovanje dominantno usmjereno na slabljenje zapadne integracije regiona i povjerenja u NATO i Evropsku uniju, kao i održavanje političke nestabilnosti koja ograničava sposobnost država da se čvršće vežu za Zapad.

Kada je riječ o Srbiji, DFC navodi da ona raspolaže neposrednijom infrastrukturom uticaja u Crnoj Gori kroz političke, medijske, vjerske, ekonomske i druge društvene veze.

U analizi se ocjenjuje da ruski i srpski interesi nijesu identični, ali da se u pojedinim segmentima preklapaju i međusobno pojačavaju.

Za Hrvatsku i Albaniju DFC navodi da uporedivi obrasci nijesu registrovani, uz napomenu da postojanje bilateralnih sporova, različitih interesa ili političkih neslaganja između država samo po sebi ne može biti kvalifikovano kao hibridna prijetnja.

"Preciznost je ključna"

DFC zaključuje da bi korišćenje izraza "hibridna prijetnja" kao političke etikete za različite unutrašnje i spoljnopolitičke sporove moglo da zamagli javnu debatu i oteža prepoznavanje stvarnog hibridnog djelovanja kada se ono zaista događa.

Institucije bi, ukoliko raspolažu operativnim saznanjima o takvom djelovanju, trebalo precizno da identifikuju prijetnju, procijene njene izvore, metode i ciljeve i, u mjeri u kojoj to bezbjednosni interesi dozvoljavaju, jasno informišu javnost.

U analizi se zaključuje da je za malu i politički polarizovanu državu u završnoj fazi evropskih integracija sposobnost razlikovanja legitimnog političkog sukoba od organizovanog spoljnog uticaja jedan od ključnih elemenata otpornosti.

"Otpornost ne počinje odbranom od hibridnih prijetnji", poručuje DFC, već sposobnošću da se precizno prepozna šta jeste, a šta nije hibridna prijetnja.