Informacioni sistemi za državnu upravu moraju da budu bezbjedni, pouzdani, održivi i sposobni da rade godinama i zato su reference, stručni kadar i sertifikati legitimni instrumenti za provjeru sposobnosti ponuđača. Problem, međutim, nastaje kada ti instrumenti prestanu da mjere sposobnost za realizaciju glavnog posla:
“I počnu da mjere vezu ponuđača sa određenim proizvođačem, iskustvo sa uskom tehnologijom ili posjedovanje potvrde koja se odnosi na mali dio ukupnog sistema”.
To su, pored ostalog, za “Vijesti” kazali iz ICT Cortexa, nevladine organizacije koja okuplja ICT kompanije i zajednice u Crnoj Gori.
Zbog tako postavljenih tendera, poručuju, crnogorske firme koje se bave razvojem softvera često se ne prepoznaju u javnim nabavkama, čak i kad imaju iskustvo da razviju najveći i najrizičniji dio sistema.
“To nije samo pitanje pravičnosti prema ponuđačima, već i konkurencije, što direktno utiče na interes države”, poručuju.
Kao jedan takav primjer navode aktuelni tender Ministarstva turizma za razvoj softvera za turistički informacioni sistem (TIS).
Javni poziv za TIS objavljen je 25. avgusta. Procijenjena vrijednost te nabavke je 1,37 miliona eura bez PDV-a, a ponude se podnose do 7. oktobra.
Tender za TIS
Kod složenih informacionih sistema, pojašnjavaju iz ICT Cortexa, gotovo uvijek postoje centralne i prateće komponente.
Centralne su poslovna analiza, arhitektura, razvoj softvera, upravljanje podacima, integracije, bezbjednost, testiranje, migracija i održavanje, dok prateće mogu biti alati za automatizaciju, izvještavanje, elektronsko potpisivanje ili neka druga specijalizovana funkcija.
“Ako se uslov za jednu prateću komponentu postavi kao eliminacioni uslov za cijeli projekat, sposobna softverska kompanija može biti isključena, iako ima iskustvo da razvije najveći i najrizičniji dio sistema. To nije samo pitanje pravičnosti prema ponuđačima, već smanjena konkurencija direktno utiče na interes države”, kažu sagovornici “Vijesti”.
Javnim pozivom za TIS, tehnička specifikacija opisuje obiman sistem sa registrima, elektronskim uslugama, integracijama sa drugim državnim sistemima, migracijom podataka, portalima, analitikom, bezbjednošću, obukom i održavanjem.
“U okviru tog sistema predviđena je i robotska automatizacija procesa, poznata kao RPA. Prema specifikaciji, njome treba automatizovati dva odabrana, najfrekventnija procesa, uz dva softverska robota, alat za dizajn procesa i komponentu za nadzor rada robota. RPA, dakle, ima jasnu funkciju u rješenju, ali je samo jedna od brojnih komponenti mnogo šireg informacionog sistema. Uslovi za učešće toj komponenti daju znatno veću težinu”, kažu iz ICT Cortexa.
Od ponuđača, prema tenderu, traži se iskustvo u najmanje dvije isporuke i implementacije trajnih RPA licenci, kao i najmanje troje RPA implementatora, dok tim mora da ima ukupno devet sertifikata u tri oblasti. Dokazi za te sertifikate treba da budu izdati od proizvođača ponuđene RPA platforme.
Pored toga, ponuđač mora imati autorizaciju proizvođača, distributera ili zastupnika za prodaju trajnih licenci i implementaciju platforme.
“Dokumentacija koristi formulacije o ekvivalentnim sertifikatima, ali se dokaz i dalje vezuje za proizvođača ponuđenog proizvoda. Ovaj primjer sam po sebi ne dokazuje nezakonitost niti govori o namjeri naručioca. On, međutim, otvara važno stručno pitanje: da li je obim traženih proizvođačkih autorizacija, prethodnih isporuka licenci i sertifikata srazmjeran ulozi koju ta komponenta ima u ukupnom projektu”, kažu sagovornici “Vijesti”.
Dodaju i da evropska pravila javnih nabavki polaze od toga da uslovi moraju biti povezani i srazmjerni predmetu ugovora, a da tehničke specifikacije treba da omoguće jednak pristup i da ne stvaraju neopravdane prepreke konkurenciji.
“Taj test mora biti vidljiv u svakom projektnom zadatku, a naročito kada je riječ o skupim i dugoročnim informacionim sistemima”.
Posljedice
Iz Cortexa ukazuju na nekoliko posljedica.
“Prva je da se izbor izvođača pomjera sa dokazivanja sposobnosti za razvoj sistema na dokazivanje statusa u prodajnom kanalu određenih softverskih platformi. Kompanija može imati snažan razvojni tim, iskustvo sa javnim registrima, integracijama i velikim bazama podataka, a ipak ne može predati ispravnu ponudu jer prije objave tendera nije bila ovlašćeni prodavac trajnih licenci jednog tipa proizvoda”, navode.
Druga posljedica je, dodaju, tehnološko zaključavanje.
“Kada se već u uslovima za učešće insistira na vlasničkom proizvodu, trajnim licencama i proizvođačkim sertifikatima, tehnološka odluka se donosi prije nego što izabrani tim detaljno analizira procese i uporedi moguća rješenja. Za neke procese RPA može biti najbolji izbor. Za druge je pouzdanije i jeftinije napraviti servis, API integraciju ili funkciju unutar samog sistema”, pojašnjavaju sagovornici “Vijesti”, dodajući da projektni zadatak treba da čuva poslovni cilj, a ne da unaprijed zatvara put do njega, osim kada za to postoji jasno obrazložena tehnička potreba.
Ovako postavljen poziv, poručuju, pogađa crnogorsko IT tržište. Kako su kazali, time što bi se tenderi učinili dostupnim domaćim kompanijama, ne znači da se spuste standardi.
“Dostupnost tendera domaćim kompanijama znači da kompetentna kompanija iz Crne Gore može ravnopravno da dokaže znanje, samostalno ili u konzorcijumu, bez prepreka koje nisu nužne za kvalitetno izvršenje ugovora”, kazali su.
Država time, kako su dodali, istovremeno dobija širu konkurenciju, razvija lokalno znanje i smanjuje dugoročnu zavisnost od malog broja dobavljača.
“I ono što je možda i najvažnije, novac građana ostaje u Crnoj Gori umjesto što se i na softverskim projektima pravi spoljno trgovinski deficit”.
Kako vratiti konkurenciju u središte
Sagovornici iz ICT Cortexa poručuju da bolja praksa ne zahtijeva ukidanje referenci i sertifikata, već disciplinu u njihovom izboru i javno obrazloženje zbog čega je svaki uslov potreban.
Preporučili su nekoliko mjera kojima bi se, smatraju, značajno unaprijedile nabavke informacionih sistema.
Tako bi, između ostalog, trebalo uvesti test srazmjernosti za svaki uslov, razdvojiti ključne i prateće komponente i pisati funkcionalne i tehnološki neutralne zahtjeve.
“Tenderska dokumentacija treba prvenstveno da opiše rezultat, nivo usluge, interoperabilnost, bezbjednost i vlasništvo nad podacima. Proizvođačke autorizacije treba tražiti samo kada su nužne, uz stvarno prihvatanje ekvivalentnih dokaza i rješenja”, poručuju.
Sposobnost ponuđača, smatraju, treba dokazivati na više načina, kroz uporedive projekte, iskustvom ključnih članova tima, demonstracijom, prototipom, metodologijom i provjerljivim rezultatima.
“A ne isključivo prodajom licenci ili sertifikatom određenog proizvođača”, poručuju.
Mišljenja su i da bi pripremu tendera trebalo otvoriti prema tržištu, kroz prethodne konsultacije koje bi uključile širi krug domaćih i međunarodnih kompanija, univerzitete i nezavisne stručnjake.
“Predlog ključnih uslova može se objaviti prije tendera, uz rok za komentare i javno obrazloženje prihvaćenih i odbijenih primjedbi”, kažu iz ICT Cortexa.
Smatraju i da bi nakon postupka trebalo objaviti koliko je kompanija preuzelo dokumentaciju, koliko je postavilo pitanja, koliko je dostavilo ponudu i zbog kojih uslova su ponude odbijene. Tako bi se, mišljenja su, mjerio stvarni nivo konkurencije.
“Ako složeni tender redovno dobija jednu prihvatljivu ponudu, to je signal za preispitivanje načina na koji je projektni zadatak napisan”.
Javne sisteme plaćaju građani
Način na koji se projektni zadaci pregledaju prije objave mora biti promijenjen, poručuju iz ICT Cortexa, dodajući da pored pravne i formalne kontrole, složene IT nabavke treba da prođu nezavisnu stručnu provjeru srazmjernosti i tehnološke neutralnosti.
“U toj provjeri ključno pitanje nije da li se svaki pojedinačni uslov može objasniti, već da li njihov zbir ostavlja realnu mogućnost nadmetanja svim kompanijama koje objektivno mogu da izvrše posao”, kažu sagovornici “Vijesti”.
Javni informacioni sistemi, podsjećaju, plaćaju se novcem građana i postaju infrastruktura države, zbog čega njihove nabavke, dodaju, moraju biti otvorene za najbolja rješenja:
“A ne samo za ponuđače koji su prije tendera već prikupili tačno određen skup licenci, autorizacija i potvrda. Transparentnost, srazmjernost i stvarna konkurencija nisu ustupak IT industriji. One su osnovni mehanizam kojim država dobija kvalitetniji sistem, bolju cijenu i veću kontrolu nad sopstvenom digitalnom budućnosti”.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
