NEKADA UDRUŽENO ZA SVE GRAĐANE

U Polimlju gradili elektrane i prije 100 godina

Prve hidroelektrane bile su male i primitivne, ali su lokalne zajednice od njih imale samo koristi, dok od današnjih štetu
233 pregleda 1 komentar(a)
Popča Petnjica, Foto: Privatna arhiva
Popča Petnjica, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 21.05.2019. 13:04h

Između pionira elektrifikacije u Gornjem Polimlju i savremenih tajkuna koji grade elektrane na istim vodotocima, stao je skoro jedan čitav vijek. 

Prvi su radili iz entuzijazma i od opšte koristi za zajednicu, dok savremeni tajkuni otimaju od naroda da bi uvećavali svoje i onako problematično stečeno bogatstvo.

Inženjer iz Berana Tomo Dimić bio je mladić kada je angažovan da poslije Drugog svjetskog rata projektuje male hidroeletrane u Gornjem Polimlju. Da izvrši taj zadatak za dobrobit naroda, Tomo je napustio studije elektrotehnike u Zagrebu, i vratio se u rodni kraj.

Njegovih ruku djelo je, između ostalih, bila hidrocentrala sreskog odbora Ivangrada, na manastirskom vrelu, sa koje su se strujom napajale zgrade sreskog odbora, pošte, milicije, apoteke i beranske bolnice. 

Dimić je posljednje godine života proveo u Beogradu, a hroničar i istraživač u ovoj oblasti Midrag Barjaktarović priča kako ga je, radeći na knjizi,  pronašao u jednom staračkom domu.

"U staračkom domu on je i dalje sanjao o izgradnji malih elektrana“, kaže Barjaktarović.

I u najmlađoj crnogorskoj opštini Petnjici, u neposrednoj blizini tamošnjeg motela, još vremenu odolijevaju zidine i ostaci stare hidrocentrale, napravljene u vrijeme elektrifikacije poslije rata. 

Ova hidrocentrala na rijeci Popči puštena je u pogon 1955. godine, ali je radila svega pet godina, do vremena kada je struja u bihorski kraj dovedena sa novog dalekovoda, iz pravca Berana. Sa nje su se u tom kratkom periodu električnom energijom, ipak, napajale sve zgrade u društvenoj svojini i dvadesetak privatnih kuća.

Hidrocentrala bila je samo jedna od velikog broja koje su postojale na području Gornjeg Polimlja, prije i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. 

Neki podaci govore da je na ovom prostoru do početka pedesetih godina prošlog vijeka i masovne elektrifikacije, bilo čak 35 malih hidroelektrana, od kojih danas nijedna nije sačuvana. 

Barjaktarović objašnjava da je za njima prestala potreba izgradnjom hidroelektrane na Mušovića rijeci kod Kolašina. 

"Trebalo ih je sačuvati kao nauk ovim koji danas grade ovako naopako. Otimaju ljudima potoke i rijeke, ubacuju vodu u cijevi da bi dobili veće ubrzanje i uništavaju prirodni sklad i ravnotežu“, kaže Barjaktarović.

On razumije da su prve hidroeletrane bile male i primitivne, ali ističe da su lokalne zajednice od njih imale samo koristi, dok od današnjih trpe štete. 

"To su bile centrale snage od jednog do 40 kilovat sati. Od ukupno 35, šesnaest ih je bilo koje su snabdijevale strujom po jednu kuću, pet koje su snabdijevale po nekoliko kuća, i 14 sa kojih su se strujom napajala čitava naselja“, svjedoči Barjaktarović.

On dodaje da su mini eletrane građene obično  na mjestima  gdje su postojale vodenice i da su pravljene od dinamomašina od kamiona i primitivnih drvenih turbina

Prva je, ostalo je zapisano, sagrađena na Murinskoj rijeci 1926. godine.

"Njenu izgradnju finansirao je tadašnji kapitalista Gavrilo Đorđijević da bi sa nje strujom napajao svoj hotel u Murini, prodavnicu, pilanu, mlin i nekoliko kuća. Gavrilov sin Drago je bio student na Sorboni i nastavio je porodičnu tradiciju izgradnje hidrocentrala“, objašnjava Barjaktarović.

Murinsku hidrocentralu za Đorđijeviće je konstruisao Slovenac Mihailo Kladnik, čiji rođaci i danas žive u Plavu.

„Taj Slovenac je 1938. godine napravio i plavsku hidroelektranu snage osam kilovat sati, na Đuričkoj rijeci“, kaže Barjaktarović.

Ekspanzija izgradnje malih protočnih hidroelektrana u Gornjem Polimlju počela je poslije Drugog svjetskog rata.

"Već krajem rata na manastirskom vrelu kod Đurđevih stupova u Beranama kaluđer Milan Đurović je inicirao gradnju hidrocentrale za potrebe manastira, parohijske i još nekoliko kuća. U prvim poratnim godinama odmah do nje izgrađena je i hidrocentrala koju je konstruisao Tomo Dimić“,  kaže Barjaktarović.

On podsjeća i na mnoge druge konstruktore i male hidroelektrane o kojima se danas ništa ne zna, u selima Lužac, Buče, Zabrđe, Šekular, Kaludra, Praćevac, Donje Zaostro, Vinicka, Kuti, Gračanica, Cecuni.

"Neke su  bile veoma male i domaćini su ih gradili za svoje potrebe. Najveća u to vrijeme, jedina koja je proizvodila industrijsku struju, sagrađena je 1946. godine na rijeci Zlorečici kod Andrijevice. Imala je snagu 40 kilovat-sati i strujom je snabdijevala mašine  za jedan stolarski pogon. Đorđijević je konstruisao i centralu za sresku farmu u Andrijevici na planini Zeletin. Centralu na rijeci Dolji, u plavskoj opštini,  napravili su 1943. godine Nika i Đeljoš Nikač, na samoj granici sa Albanijom“, priča Barjaktarović.

Dok u zapadnoevropskim zemljama kontinuitet malih elektrana nije prekidan, kod nas od od one na Mušovića rijeci nije izgrađena nijedna. Mnoge inicijative za gradnju malih elektrana propale su zbog velike birokratske procedure u pogledu dobijanja koncesija i dozvola. Sve do trenutka dok se nijesu pojavili tajkuni i kada je postalo jasno da je taj posao za njih čuvan. Za sada upravo najviše u Gornjem Polimlju i nerijetko baš na onim mjestima gdje su nekada počinjali pioniri elektrifikacije.

"Problem je način na koji se sada to radi. Nikada se nije dešavalo da nestane rijeka, kao što je nestala u Šekularu u dužini od šest kilometara“, kaže Barjaktarović.