“Ovo je hotel sa 22.000 zvjezdica. Kad me pitaju gdje si to krenula, ja im kažem - uplatila sam noćas prenoćište u hotelu s 22.000 zvjezdica. To je najbolji hotel u Crnoj Gori. Tamo ima kafe, čaja, priganica, imali smo i kolača, omladina donese voće, sokove... Ima dobre volje i lijepih riječi“, priča jedna od majki, koja 15 dana ispred Skupštine čeka pravdu.
Toliko dana i noći dio od oko 22 hiljada korisnica naknada boravi ispred Skupštine, dok druge dolaze i odlaze, što zbog obaveza a što zbog zdravlja.
Na bini u parku, gdje duva sa svih strana, su žene koje ne štrajkuju glađu. One do četiri ujutro kažu ne spavaju, a onda ih savlada umor.
Na trotoaru ispred zgrade Skupštine, na betonu već tri noći spavaju majke koje štrajkuju glađu.
Dok se šale na račun „smještaja“, jedna od njih dobacuje reporterki “Vijesti, da bi rado na njihovom mjestu vidjela “one iz vlasti i institucija”.
„Ovu ljepotu bih ja njima dala“, kaže.
Noći su hladne, žene su umotane u gomile ćebadi, u zimskim jaknama, kapama na glavama, sjede jedna uz drugu. Ne vide kraj protestu pa ih, kažu, raduje dolazak proljeća. Do juče su samo kijale, ali je sinoć Hitna pomoć tri prebacila u Urgentni centar jer im je pozlilo.
„Ugrijemo se i flašama sa toplom vodom“, kaže Željka Savković, članica Koordinacinog odbora.
Nad snovima majki bdi policija: nekoliko policajca stoji i tokom noći između Skupštine i dijela trotoara na kojem spavaju. Policajci se na tom mjestu smjenjuju na sat vremena.
„Šta očekuju? Diverziju majki? Ima ih i ispred Skupštine, oko Skupštine, sjede na ulici u autima. I njihova vozila rade po cijelu noć, a kroz auspuh izlaze naši novci“, dobacuje Dragan Sošić, mladić koji je svakodnevno uz majke.
Tomislavka Tonka Vučelić iz Podgorice je, uprkos visokom krvnom pritisku i oboljeloj kičmi koju treba da operiše, na protestu od prvog dana.
„Kičma me zaboli, ja uhvatim neki krug i ona popusti“, kaže nasmijana, dok ruke grije plastičnom čašom sa kafom. Žali jer nije u mogućnosti da stalno bude tu. Ima četvoro djece, radila je na Aerodromu, u cetinjskoj „Košuti“, u „Marko Radović“, odakle je 1990. kao tehnološki višak završila na birou.
„Imala sam 37 godina. Žena u punoj radnoj snazi. Tražila sam posao, ali niko nije htio da primi ženu mojih godina sa četvoro djece. Počela sam da čuvam djecu za novac i tako se snalazila, školovala svoju djecu“, kaže ona.
Danas baka devetoro unučadi, ostvarila je pravo na 192 eura. „Kad je počelo da se govori o njima, rekla sam mužu - „Dragoljube, ove naknade ćemo primati redovno do prvih izbora, a poslije izbora gledati ih nećemo“, sjeća se.
Neke od majki su zahvaljujući naknadama, pričaju, konačno mogle da plate račune. „Bila sam i radnik, i tehnološki višak, i na birou, radila na crno, odirali su me... Tri godine nismo imali struju. Platila sam je od naknade“, ispričala je žena, čija porodica živi u nelegalno izgrađenom dijelu podgoričkog naselja Zagorič.
Majke su ljute jer se osjećaju zloupotrijebljeno u izbornoj kampanji. Pitaju se i kako to one štete budžetu, ako su oslobodile sistem svojih penzija i umjesto njih pristale na naknade.
Na predloge EU da se, one koje to mogu, vrate na tržište rada, kažu da su opet na gubitku. „Kad bih danas i mogla da se vratim na posao, morala bih do penzije umjesto osam, da radim 12 godina. Ne dam naknadu. To sam pravo ostvarila i ne dam. I neka jednom definišu pravila, da ne razmišljamo dok smo žive šta će biti sa nama“.
Predsjednik Skupštine Ivan Brajović (SD) je nakon raazgovora sa predsjednikom PSSE Pedrom Agramuntom sugerisao je korisnicama naknada da prekinu sa protestom i da o rješenjima razgovaraju "tamo gdje treba". Majke su uputile apel zvaničniku PSSE za podršku garantovanim pravima.
Kredit su uslovljavali kartom DPS-a
.„Moj sin ima malu radionicu od koje podiže petoro djece, dva studenta, dva srednjoškolca i jednog osnovca. Od države nismo dobili ništa. Kad je trebalo da dobijemo kredit za samofinansiranje, da bismo zaposlili pet članova porodice koji su na birou, prvo su tražili pristupnicu DPS-a, pa da mi tek onda daju kredit od 24.000 eura. Nisam pristala“, priča Tonka Vučelić.
Iako je na ulici svakog dana, uvjerena je da će država ukinuti naknade.
„Tu smo da se borimo, ali šuti sa rogatim ne može“, odgovara zašto je ipak tu.
Od svega proživljenog, najteže im je ignorisanje sugrađana
Od svega kroz šta prolaze od početka protesta, najteže je, kaže koordinatorka Željka Savković, ignorisanje. Ne samo institucija, već i građana, koji prolaze bulevarom i ne požele im „dobro jutro“.
„Nije važno da li smo na istoj strani, ljudski je reći dobro jutro. Pasivnost ljudi je toliko grozna, brine me gdje ide ljudska psiha“...
Na pitanje šta može da bude okidač da se majkama na protestima eventualno pridruže i drugi građani, one kažu - jedino neka velika tragedija.
„Moral crnogorskog društva je pao i možda samo neka velika tragedija, nekoliko povezanih... mogu da izazovu revolt među ljudima. Veliki je broj onih koji osjećaju beznađe, razočarani su toliko da vjeruju da se ništa ne može promijeniti. Sistem to koristi“..., navodi Savkovićeva, koja je i aktivistkinja Radničke partije.
Galerija
Bonus video:
