U olujnoj noći 18. na 19. februar 2007. godine, par milja sjeverozapadno od Ulcinja, pod do danas potpuno nerazjašnjenim okolnostima, potonula je ribarica “Špiridon”, vlasnika i kapetana Krsta Knežića iz Bara. Tom prilikom živote su izgubila trojica ribara - sam Knežić i članovi njegove posade Anđelko Pršo i Rajko Bezbradica.
Posljednja veća tragedija na Crnogorskom primorju, potapanje “Špiridiona”, i danas, deset godina nakon te nesreće, privlači pažnju kako stručnjaka, tako i pomorskih hroničara. Interesantno je da je brod, iako i dalje počiva na dnu mora na 26 metara dubine, nepunu milju od obale južno od uvale Velika, zvanično i dalje „živ“ kada su u pitanju podaci u službenim evidencijama naših pomorskih vlasti.
„Tačno je da je 'Špiridon' i dalje upisan u Registar brodova Uprave pomorske sigurnosti, odnosno Upisnik brodova Lučke kapetanije Bar. Zahvalan sam ljudima iz pomorske administracije, posebno pokojnom lučkom kapetanu u Baru Branku Koprivici, koji su izašli u susret mojoj molbi da makar kroz papire, brod mog pokojnog brata, nastavi da živi do dana kada ću ja biti u mogućnosti da 'Špiridon' podignem sa dna mora i vratim ga u plovidbu“, priča za „Vijesti“ Miloš Knežić, brat pokojnog Krsta.
Njih dvojica već su peta generacija porodice rodom iz Metkovića koja živi od brodova i mora, ribareći na južnom Jadranu ili praveći i popravljajući brodove kako to već godinama radi Miloš u svom malom škveru u Lastvi Grbaljskoj.
Zajedno sa bratom Krstom on je prije petnaestak godina bivši vojni lučki remorker dug 21,4 metar i težak 80 tona, rekonstruisao u ribarsku koču koja je dobila ime po njihovom ocu, danas 81-godišnjem starom ribaru Špiru Knežiću.
Špiridon je, prema Miloševim riječima, bio izuzetno pouzdan i maritimno veoma dobar brod koji je na more izlazio i po nevremenu, što bi većinu ostalih barskih ribarica zadržalo u luci.
Tako je bilo i tog tragičnog dana kada je “Špiridon” isplovio iz Bara i uputio se južno, prema samoj granici na moru između Crne Gore i Albanije. Tamo je Krsto spustio mrežu i počeo je tegliti po morskom dnu, ali je nevrijeme postepeno jačalo i do noći se pretvorilo u oluju sa izuzetno snažnim jugom. Sa “Špiridona” su se te noći telefonom javili porodicama na kopnu i rekli da se vraćaju u Bar. Ubrzo je veza sa ribaricom izgubljena i “Špiridon” je nestao u uzburkanom moru negdje između Ulcinja i Bara, u blizini svjetionika Mendra. Kasnije su očevici kazivali da su „Špiridonova“ svjetla vidjeli na olujnom moru oko 1 sat ujutro 19. februara u visini Ulcinja.
Kako se koča te večeri nije vratila matičnu luku u Baru, a posada se nikom nije javljala ni na telefonske ni pozive radio-vezom, dat je alarm i 19. februara u popodnevnim satima počela je najveća akcija traganja i spasavanja u Crnoj Gori posljednjih godina. Vojni radari pretraživali su more nad kojim su letjeli helikopteri vojske i MUP-a, pučinom su u svim smjerovima brazdala policijska i plovila UPS i Lučke kapetanije, remorkeri Luke Bar, te brojni ribarski i drugi privatni brodići iz Bara.
Potraga, često i u olujnim uslovima, trajala je deset dana, trgovački brodovi koji su prolazili ovim dijelom Jadrana dobijali su poruke da obrate pažnju na bilo koji trag nestalog “Špiridona” i njegove posade, svoje rejone u potrazi za eventualnim utopljenicima sa crnogorske koče pretraživale su i državne spasilačke službe Albanije, Italije i Hrvatske... Sve je bilo uzalud i nikakav trag nestale ribarice nije nađen sve do 28. februara kasno popodne kada je ribarica „Jadranka“ koja je bila uključena u potragu, svojom mrežom na dnu mora jugoistočno od Mende, zakačila do tada nepoznat predmet. Odmah je na lice mjesta upućen ronilac koji je oko 18 sati konstatovao da je mreža zakačila ribaricu “Špiridon”.
Brod je ležao na pjeskovitom dnu, na ravnoj kobilici, kao da i dalje plovi morem, pramca okrenutog prema Baru. Na krmi koče, sklupčanog među ribarskim alatom, ronioci su pronašli i izvadili stradalog Rajka Bezbradicu, jedinog neplivača među posadom “Špiridona”. Ostaloj dvojici nije bilo traga, niti su njihova tijela nađena kasnije tokom detaljnih pretraga unutrašnjosti stradale koče.
Trup 'Špiridona' je neoštećen, svi otvori na palubi bili su propisno zatvoreni i nije mi jasno kako je brod došao u situaciju da mu se unutrašnjost naplavi i da potone...
„Za mene je i danas misterija kako i zašto je brod potonuo, pogotovo znajući koliko je veliko iskustvo i pomoračku vještinu imao moj brat. Trup 'Špiridona' je neoštećen, svi otvori na palubi bili su propisno zatvoreni i nije mi jasno kako je brod došao u situaciju da mu se unutrašnjost naplavi i da potone. Sve šoljice u brodskoj kuhinji i dalje vise zakačene na svom mjestu što ne bi bio slulaj da se Špiridon prevrnuo oluji prije potonuća“, kaže Miloš Knežić koji se i sam kao ronilac spuštao na potonuli brod svog brata.
On navodi da mu je u početku osnovna pomisao bila da je koča možda mrežom zakačila i sa dna mora podigla kakvu avio-bombu ili morsku minu, zaostalu iz proteklih ratova, kao što se to nekoliko godina prije stradanja “Špiridona” desilo barskoj koči „Stari ribar“ koja je zajedno sa tročlanom posadom, raznesena u strahovitoj eksploziji u blizini Crnog rta. Neoštećeni brod na dnu mora, međutim, pokazao je da se to nije desilo.
Pokušaj izvlačenja ribarice sa dna mora bio neuspješan
Ni deset godina nakon tragedije, državni organi nisu utvrdili zvanični uzrok tragedije “Špiridona”. Pokušaj podizanja potonule koče sa dna mora koji je maja 2008. preduzela Mornarica VCG, nije se završio uspješno jer se, u posljednjoj fazi, otkačila veza dizalice sa pramcem koče, kada je brod bio doveden na samo 3-4 metra ispod površine. “Špiridon” je, u nemogućnosti da se akcija nastavi, ponovno spušten na dno mora, a Miloš Knežić od tada godinama sprovodi akciju kojom brod održava u tehničkom stanju dovoljno dobrom da se “Špiridon” jednog dana možda opet i vrati u upotrebu.
„Svake godine sa roniocima na olupinu spustim po nekoliko desetina kilograma cin-protektora koji „Špiridona“ štite od korozije. Do sada je na brod stavljeno oko 250 kilograma cinka i on je i danas u odličnom stanju. Zahvaljujući ljudima iz pomorske administracije koji su prihvatili moju molbu da „Špiridona“ ne brišu iz registra, ovaj je brod i dalje ekonomski „živ“, ali i emotivno živ za mene i moju porodicu, jer se nadamo da ćemo smoći snage da u dogledno vrijeme ponovno pokušamo podići ribaricu“, zaključuje Miloš Knežić.
Bonus video:
