DECENIJAMA VRATA DO VRATA

"Sloga" i "Napredak": Obućarima ne smeta konkurencija

Obućarska radnja “Napredak” čiji je vlasnik Džaid Lekić postoji 80 godina, dok “Sloga”, čiji je vlasnik Željko Maraš, pola vijeka
553 pregleda 6 komentar(a)
Napredak, Sloga, obućari, Foto: Zoran Đurić
Napredak, Sloga, obućari, Foto: Zoran Đurić
Ažurirano: 06.02.2019. 22:06h

Obućarske radnje “Sloga” i “Napredak” u Ulici Balšića u Podgorici smještene jedna do druge već decenijama nude svoje usluge Podgoričanima.

Pružajući obućarske usluge u radnji “Napredak”, vlasnik i glavni zanatlija Džiad Lekić obućarstvo ne vidi kao fizički posao, a ni kao zanat...

“Ovo je najviše neka vrsta umjetnosti. Obućarstvo je umjetnost ako se čovjek tako postavi. Nema fizičkog rada, samo je potrebno strpljenje i trud. Ja radim sa željom da sve što napravim bude lijepo i kvalitetno i uživam u tome”, kaže Lekić.

On ističe da nijedan zadatak nije isti, jer svaka popravka traži drugačiji zahvat i stalno se radi nešto novo pa se uporedo i uče nove stvari.

Pored obućarskih usluga Lekić radi sa tašnama i koferima koristeći svoje znanje u tašnarstvu koje kao zanat više ne postoji. Cijena njegovih usluga je u skladu sa vremenom, pa popravka potpetica košta tri eura ili više, polovine (prednji dio đona) i patenti su po pet eura, koferi i torbe oko sedam, a cijene drugih radova su po dogovoru.

““Napredak” je naslijeđena firma koja radi više od 80 godina. Ja sam ovdje oko 25 ljeta, a nedavno je sin ušao u posao pa sada zajedno radimo na porodičnom biznisu”, priča Lekić. Dug staž ove firme nerijetko imaju i mušterije.

“Dolazim sa kraja Konika i to samo ovdje. Tako je već 45 godina, imam povjerenja i znam u čije ruke ostavljam stvari”, kaže Branka koja ih redovno posjećuje.

Pored vrata “Napretka” nalazi se radnja “Sloga”.

““Sloga” postoji više od 50 godina, više ni sami ne znamo koliko”, priča Željko Maraš koji je nedavno naslijedio u poslu oca Milutina. Željko je od oca učio zanat.

“Ranije je omladina bila zainteresovana da nauči ovaj posao, a danas ih ovo ne interesuje. Neki su dolazili, ali čim se pojavi mogućnost negdje, oni odu drugim poslom“, priča mlađi Maraš.

Cijene su slične kao kod komšije, potpetice od tri do pet eura, lijepljenje i sitne opravke oko dva eura, a polovine cijene od sedam do deset.

Ljudi pokušavaju sačuvati obuću, ali ne vrijedi sve da se popravlja i majstor to uvijek kaže mušteriji, saglasni su Lekić i Maraš koji kroz šalu, svaki u svojoj radionici, vrijedno rade na cipelama kako bi ih završili na vrijeme.

Njihova mišljenja se u kvalitetu obuće ipak razlikuju. Lekić tvrdi da je današnja kvalitetnija, dok Maraš misli kako se obuća ranije pravila od kvalitetnijih materijala .

Ono čemu svjedoče obojica, vjerujući da bi ostatak gradskih zanatlija potvrdio jeste, sve manje posla. Obućarstvo je izgubilo sukob sa vremenom i nije više prepoznato i cijenjeno kao nekada.

Ranije su ove dvije obućarske radnje bile smještene u baraci koja se nalazila isto u Balšića ulici, preko puta poslovnih prostora u kojima su sada. Ni tada, ni sada, njihovim vlasnicima ne smeta konkurencija.