Prije tri decenije crnogorski planinari prvi put su zakoračili na neki neevropski vrh.
Bio je to “korak” od 6.962 metra, a članovi nikšićkog Planinarskog kluba “Javorak” osvojili su najviši vrh Anda i južne hemisfere - Akonkagvu 23. januara 1987. godine.
Desetočlana ekspedicija pokorila je Kamenog stražara, kako je na jeziku domorodaca Akonka, odnosno Akonkagva, a kako su tada zapisali, na najvišem vrhu Južne Amerike osjećali su - da im je Evropa domovina, a Jugoslavija kuća.
“To je bila naša prva interkontinentalna ekspedicija. Bilo je dosta uzbuđenja, iako smo u nogama imali prepenjane sve vrhove Evrope i stekli fantastično iskustvo. Ekspedicija je bila sastavljena od momaka koje je planina izabrala, ne ja ili neka laboratorija”, priča za “Vijesti” dr Radovan Mijanović.
Njegov posao je bio da brine o psihofizičkom zdravlju visokogoraca, ljudi sa posebnim sklopom ličnosti.
“Ti visokogorci su specifične psihofizičke ličnosti sklone individualizmu, samodokazivanju. To su ličnosti koje neće da odustanu ni kad je teško, rizično. Zato sa njima treba biti vrlo oprezan. A tamo smo uspjeli da budemo kooperativni i da se za sve dogovorimo. Zato smo i uspjeli”, kazao je Mijanović.
Tvrdi da su se u Argentini osjećali veoma prijatno zahvaljujući Jugoslovenima koji tamo žive, iako su bili daleko od kuće.
“Naši ljudi u Mendozi su nam izuzetno pomogli i baš su se trudili oko nas. Tu smo isplanirali kompletan put jer važno je bilo odabrati hranu, gorivo, da nam tamo ništa ne prifali. Oprema, u odnosu na ovu današnju, je bila vrlo loša, ali to što smo nabavili bilo je najbolje što smo do tada imali”, priča ljekar.
Ekspedicija je poštovala sveto pravilo planinara - zacrtati cilj i od njega ne odustati.
Prva baza odakle se kreće u osvajanje Akonkagve nalazi se na 2.730 metara.
U Puento del Inka, mostu Inka, angažovali su mulančerose, kako ih domaće stanovništvo zove, a mule su ih tvrdi Mijanović koštale skuplje nego avionske karte.
Sa te pozicije krenuli su 14. januara i sjutradan stigli u bazni logor Place de Mules, koji se nalazi na 4.200 metara.
“Tu smo ostali pet - šest dana zbog aklimatizacije. Po pulsu, disanju, spremnosti, odlučivao sam ko će da ide u dalje logore. Šesti dan formirana je ekipa da se popne u prvi visinski logor El Kondor, na 5.040 metara”, kazao je Mijanović.
Da je prijateljima planinarima prenio dovoljno znanja, govori i to što su odmah znali koji lijek da daju Špancu, koga su smrznutog našli na visini od preko 6.000 metara.
Doktor objašnjava da su ga reanimiranog spustili do baznog logora.
“Prvi put smo otišli van Evrope i nijesmo bili baš dobro ni upućeni u to šta nas čeka. Akonkagva je za nas bila prava nepoznanica. Kad zađe sunce temperatura je znala da se spusti i do minus 30 stepeni, a dnevna je bila plus 20. Ona nije alpinistički zahtjevna, ali jeste penjački. Surova je to planina”, prisjeća se Miodrag Lalović.
On se na najviši vrh Anda peo zajedno sa starijim bratom (i sestra je takođe planinarka).
“Brat i ja smo penjači, ali tamo su mi svi braća. To je jedna velika porodica. Ne postoji panika, trema, ali strah je prisutan. To je valjda normalno. Ne treba se sa prirodom mnogo kačiti. Treba se s njom boriti, ali ne treba je previše izazivati. Svi smo se u to uvjerili”, kazao je Lalović.
On je pojasnio i šta je to što planinare “tjera” da osvajaju vrhove i rizikuju živote.
“To je dokazivanje pred sobom. Aplauzi, priznanja, traju nekoliko dana. Posle par mjeseci svi zaborave na nas. Ali, ostaje to da pobijedimo sebe i da se svaki put iznova dokazujemo. Sebi, nikome drugom”, kazao je Lalović.
Rekao je da ih je na vrhu sačekao mrtav čovjek, tek kao upozorenje da u pojedinim godinama procenat uspješnosti osvajanja Akonkagve ne prelazi 20 odsto.
Zatim nekoliko fotografija za uspomenu i nazad u logor prije nevremena...
“Sa nama je bila ekspedicija iz Čilea koja je imala vezu sa centrom u Santjagu. Oni su im javili da se za dva dana sprema oluja. Već smo bili pod vrhom i morali smo forsirati da završimo. Sjutradan, pošto smo završili penjanje, počelo je nevrijeme. Sreli smo Makedonce koje smo molili da ne idu, ali nijesu nas poslušali. Dali smo dio opreme, rukavice. Nažalost, loše su prošli. Pojedini su ostali bez prstiju, ušiju. Tuga ih je posle bilo vidjeti”, prisjeća se Mijanović.
Po povratku sa vrha u Mendozu su ostali pet dana, a zatim su otišli u pokrajinu Ćako, gdje su bili gosti crnogorskim iseljenicima. Obojica kažu da to gostoprimstvo nikada ne mogu zaboraviti.
Lalović je nakon Akonkagve zamalo “ukrotio” i Himalaje.
“Da imam manje godina, još bih se penjao. Odem na neki vrh, ali nije to ono što rade ovi naši zlatni dječaci”, kazao je Lalović.
A nikšićki “Javorak” uvijek je imao zlatne dječake.
Prvi Crnogorci koji su osvojili Mon Blan 1962.godine bili su članovi “Javorka”.
Oni su i prvi osvojili Nevidio, posljednji osvojeni kanjon Evrope 1965.
A prije sedam godina Đorđije Vujačić, Dragutin Vujović i Marko Blečić postavili su crnogorsku zastavu na takozvanom krovu svijeta - Mont Everestu.
Bonus video:
