Kosa Mučalica Minić, rodom iz moračkog sela Ljevišta, u miraz je, na zadovoljstvo supruga Spasoja, donijela pčele.
Deceniju kasnije, Kosa i suprug brinu o više od 120 košnica, a pomažu im i sinovi – Aleksandar i Viktor.
Kosa za “Vijesti“ priča da je 2003. počela da se bavi pčelarstvom, zahvaljujući stricu.
“U selu sam radila kao učiteljica. Radna smo porodica i držali smo dosta stoke, ali tražila sam nešto što bih mogla samostalno da radim. Imala sam rođaka, strika Raka, koji se bavio pčelarstvom i tako je sve krenulo. On mi je pomogao da kupim prve tri košnice, naučio me osnovnim stvarima iz pčelarstva, a u momentu kada sam počela time da se bavim nijesam znala šta je osa, a šta pčela. Ali, ako imaš želju - sve možeš da naučiš”.
U narednih pet godina, Kosa je stigla do deset društava, radeći sama jer njeni, kako u šali kaže, ne vole pčele, ali vole med. Ističe da se riječima ne može opisati kakav je osjećaj bio kada je vidjela prvu teglu izvrcanog meda.
“Kao da sam na lutriji dobila milion eura. Tako sam se osjećala. Trudim se da to što pčele proizvedu ničim ne ‘oštetim’. Ako se one potrude da sve bude ‘cakum–pakum’, mogu onda i ja bar to da sačuvam”.
Onda se “desio” Spasoje i zbog ljubavi Kosa i njene pčele 2008. preselile su se u Nikšić.
“Moji su do Drugog svjetskog rata držali pčele i čukunđed je imao 500 ovaca i 500 košnica, tako da sam ‘vratila’ pčele u porodicu. Trebalo je dosta toga da se uči jer sav posao morate na vrijeme uraditi ukoliko želite da budete uspješni. Trebalo mi je vremena, ali vrijedno sam učila. Kada sam upoznala supruga, rekao mi je da mu je životna želja bila da nabavi pčele, ali da mu se nije dalo, tako da sam u miraz donijela pčele. Sada zajedno radimo oko njih, a pomažu i sinovi, Aleksandar i Viktor, koliko mogu”.
Kosa priča da godišnje proizvedu tonu meda i da uspiju sve da prodaju.
“Kvalitet prodaje med, a najbolja reklama je od ‘usta do usta’. Ko jednom kupi naš med, uvijek ostane mušterija. Pčele ‘proputuju’ cijelu Crnu Goru. Zimuju u Bjelopavlićima, gdje smo kupili plac zbog njih, a ljeti jedan dio ide u Ljevište, jedan za Lješansku nahiju, a selimo ih i na Vojnik. Proizvodimo med, medovinu i vosak, a propolis pravimo samo za porodicu”.
Sada o pčelarstvu Kosa zna dosta toga, ali ne i sve jer, kako reče, to je jedna nezavršena priča i uvijek ima šta da se nauči.
“Nikada ne možete reći da ste to naučili prošle godine, jer je svaka naredna godina priča za sebe. Naučila sam da pčele znaju da budu agresivne i da to često zavisi od klimatskih faktora, da ne trpe miris alkohola, parfema, luka, dok miris duvana vole. Sada znam savršeno dobro razliku između pčele i ose, čak i matice međusobno razlikujem jer je svaka drugačija, kao što se mi žene razlikujemo jedna od druge”.
Posao sa pčelama kao da je “rezervisan” za muškarce, pa Kosa kaže da joj bude drago kada čuje da se neka žena time bavi.
Priča da muškarci-pčelari često sa nevjericom gledaju na nju, ali da se ne ljuti zbog toga jer smatra da je teško stereotipe pobijediti.
“Jedan pčelar se mom suprugu obratio za savjet, a suprug ga uputio na mene jer sam veći pčelar od njega. ‘A dobro, ako voli da ide sa tobom’, kaže ovaj pčelar suprugu. Navikla sam na te stereotipe i životne poglede i ne možete čovjeka u poznim godinama mijenjati”.
Pčele primjer rada za dobrobit zajednice
Kosa kaže da se trudi da od pčela uči sve što se može naučiti, a toga je dosta.
“Pčele su me naučile strpljivosti, marljivosti, nesebičnosti. One promijene generacije i generacije pčela da bi mi imali med. Njihov životni vijek u radnom periodu je 10-15 dana. Generacije se smijene i svojski se trude da košnicu napune da bi obezbijedile opstanak zajednice. Nije sve uzeti za sebe, već uraditi i za dobrobiti zajednice, za budućnost, za opstanak”.
Vrijedna pčelarka ima i baštu tako da porodica može da uživa u čistom, organskom povrću jer, kako reče, “ništa ne prska, čak ni od zlatice”.
Pčelarstvom namjerava da se bavi dok god bude mogla.
“Sem ekonomske koristi, ovaj posao, a to je ono što je najvažnije, je odmor za dušu. Slušate pjesmu pčela i uživate”.
Bonus video:
