Radisav Anđelić (73) iz Suvodola kod Žabljaka, uselio je u novu kuću koju je godinama gradio ali nije uspijevao da je završi.
“Vijesti” su krajem februara prošle godine pisale o teškoj zdravstvenoj i socijalnoj situaciji u kojoj su Anđelići, a reportera je prije nekoliko dana dočekalo ozareno lice kćerke Dragice i njenog sina Aca.
I puna kuća rodbine i komšija koji su došli na čestitku. Supruga Kosa na postelji, gotovo nepokretna, ali i Radisav koga je pristigla prehlada.
“Svanulo nam je. Da ne bi vas i Zorice Kovačević još bi bili u onoj tjeskobi. Posjetila nas je proljetos“, kaže Dragica i nakon pozdrava nastavlja da posluje po kuhinji i uslužuje goste.
U potkrovlju vijek stare kuće, Radisav je prije gotovo godinu pričao da mu je želja da osposobi “samo osnovno, da se umijemo, sjednemo ko ljudi, i zaspemo u spavaćim sobama“.
Tada su živjeli u dvije polumračne prostorije, požutjelih i ispucalih zidova.
A na dvadesetak metara od nje nova kuća, spolja završena, ali se dalje nije moglo jer je, kako je rekao Radisav, “nestalo novca a pristigle bolesti“.
On je penzioner pilane u Njegovuđi, sa 150 eura penzije, 10 hirurških zahvata po kom osnovu je primao tuđu njegu.
Uz Acov dječji dodatak, Dragica prima i naknadu za samohrane majke.
Uz dvije krave i četiri ovce, to je sve.
Dan nakon što su “Vijesti” objavile priču, reagovala je tadašnja ministarka rada i socijalnog staranja Zorica Kovačević.
Anđelići pričaju da su odmah počeli radovi.
Urađene su elektro, vodovodne i kanalizacione instalacije. Iskopana je septička jama. Svi unutrašnji zidovi prizemlja kuće su omalterisani. Odrađeni su i molerski radovi, ishoblovani i izlakirani patosi. Napravljeno je i kupatilo sa sanitarijama. I u njemu i u kuhinji postaljena je keramika.
“Kad su završeni radovi prodala sam tele i jagnjad i kupila šporet, kuhinjske elementa, vitrinu i veš mašinu. Televizor su nam poklonili zaposleni u žabljačkom Centru za socijalni rad”, kaže Dragica.
Baćo Anđelić, kako rekoše tvorac ideje da se pomogne Radisavu i porodici, kaže da “ovakva pomoć nema cijenu, niti ima riječi kojima se može izraziti zahvalnost“.
Aco, đak trećeg razreda škole u Njegovuđi, neprekidno se smješka, osim kada ga majka kritikuje da treba bolje da uči.
Kaže da bi volio da ima kompjuter.
Do svoje sobe u potkrovlju mora uz merdevine, jer stepenice nijesu urađene.
Bonus video:
