Zaraženi se liječe na Infektivnoj klinici Kliničkog centra, Foto: Savo Prelević

Bolnice iz doba SFRJ dočekale i koronu

Bolničko liječenje prisutno je vjekovima u Crnoj Gori, ali su sve današnje ustanove nasljeđe bivše države i sistema
31215 pregleda 30 komentar(a)
Zaraženi se liječe na Infektivnoj klinici Kliničkog centra, Foto: Savo Prelević
Zaraženi se liječe na Infektivnoj klinici Kliničkog centra, Foto: Savo Prelević

Prva državna bolnica u Crnoj Gori osnovana je na Cetinju 1873. godine, a nijedna nije otvorena nakon raspada bivše SFRJ prije gotovo trideset godina.

Prema istorijskim podacima, bolničko liječenje na ovim prostorima prisutno je vjekovima, a još u trećem vijeku kotorski ljekar Lucius Luscus Eukarpus je “vršio praksu pohađajući bolesnike”.

Crnogorske bolnice kakve su poznate danas, osnivane su i građene pod austrougarskom vlašću, poput kotorske, izgrađene 1875. Bolnica u Kotoru nalazila se na istom mjestu na kojem je i sada.

Bolnice su osnivane i u vrijeme Knjaževine Crne Gore, poput nikšićke i one na Cetinju, za čiju je izgradnju, kaže istorija, knjaz Nikola novac obezbijedio prodajom darova dobijenih za rođenje sina i kad je udavao kćerku…

Druge bolnice osnivane su u vrijeme Prvog, Drugog ili između dva svjetska rata…

Glavni grad ni danas nema opštu bolnicu, kakve postoje u drugim gradovima. Ako je po planovima, Podgorica bi gradsku bolnicu mogla da dobije najkasnije do 2025. Priča o gradnji bolnice u Podgorici aktuelna je petnaestak godina, ali je to ostalo mrtvo slovo na papiru iako je budžet Glavnog grada tih godina iznosio i više od 50 miliona eura.

Više od pola vijeka bolnice na Cetinju

Prva državna bolnica, Bolnica “Danilo I” na Cetinju, izgrađena je 1873. Izgradio je Knjaz Nikola prema projektu doktora Frileja, tadašnjeg dvorskog ljekara. Sagrađena je novcem od prodaje darova koji su knjazu donijeti povodom rođenja prijestolonasljednika Danila. Počela je sa radom 1875. godine, a prvi pacijenti bili su ranjenici iz hercegovačkog ustanka. Bila je kapaciteta 25 do 30 postelja. Prvi ljekar i upravnik bio je dr Valerije Tomić, iz Pučišća na Braču. Bolnica je rekonstruisana i značajno proširena 1912. Od osnivanja do Prvog svjetskog rata, u njoj je liječeno oko 20.000 bolesnika.

Bolnica Cetinje
Cetinjska bolnica s kraja 19. vijeka(Foto: Bolnica Cetinje)

Nova zgrada bolnice, u kojoj se i sada radi, izgrađena je 1964. Bolnica je renovirana nakon velikog zemljotresa 1979. do 1985. Danas bolnica ima šest odjeljenja i isto toliko službi i raspolaže sa 100 kreveta.

Osamnaest vjekova medicine u Kotoru

Sudeći prema podacima sa zvaničnih internet stranica crnogorskih bolnica, najdužu tradiciju medicine ima Kotor - čak osamnaest vjekova, od čega sedam bolničkog liječenja. Spomenik iz III vijeka koji je otkriven u Dobroti 1931. godine, svjedoči o životu prvog kotorskog ljekara Luciusa Luscusa Eukarpusa, “plemenitog nadljekara koji je vršio praksu pohađajući bolesnike”.

Desetak vjekova kasnije, 1326. godine, u srednjovjekovnom Kotoru kao ljekar ordinira Filip iz Ferma. To je, piše na sajtu kotorske bolnice, i prvi sačuvani pisani dokument o ljekarima u Kotoru.

U Kotoru je 1372. osnovano i sklonište za siromahe Svetog Križa i ono vremenom prerasta u bolnicu civilnog tipa, kao i hospital Svetog Duha koji opstaje do 18. vijeka. Sirotište - nahodište u Kotoru spominje se prvi put 1414. godine, a leprozorijum je postojao 1431. U dokumentima iz tih vremena, venecijanske vlasti pominju i dvije vojne bolnice, 1668. i 1765. godine...

Bolnica koja se nalazi na istom mjestu gdje i današnja, osnovana je pod austrougarskom vlašću u 19. vijeku. Bolnica je bila vojna, ali su pravo liječenja imali i civili.

U 1913. godini projektovana je i regionalna bolnica u Kotoru, ali nije izgrađena zbog Velikog rata. Nakon zemljotresa 1979. godine, bolnica ostaje bez glavne zgrade koja je srušena, nastavlja da radi u postojećim zgradama i neuslovnim barakama, ali održava sva odjeljenja i službe. Rekonstruisana je 1991. godine, kada su odjeljenja smještena u objekte čvrste građe, ali od tada kuburi sa dugogodišnjim problemom - nedostatkom prostora. Šest godina kasnije, kao prva u Crnoj Gori, kotorska bolnica osniva centralni hitni prijem. Po mnogo čemu prva, bolnica u Kotoru posljednja je dobila CT uređaj - 2015. Modernu polikliniku, dječju dnevnu bolnicu i laboratoriju dobija godinu kasnije, kada su rekonstruisane stare barake. Iste godine, prvi put se uvodi i rad Službe fizikalne medicine i terapije i planira hitan prijem po EU standardima.

I sve se to, piše na sajtu bolnice, u Kotoru se dešava “već 644 godine kroz dva carstva, jednu kraljevinu i četiri republike uz pomoć i uprkos nama samima i našem činjenju”.

Čelebija pominje pljevaljsku bolnicu 1664.

Prvi pisani podatak o postojanju bolnice u Pljevljima nalazi se u zapisima Evlije Čelebije iz 1664. godine, a pretpostavlja se da je bilo riječ o bolnici za potrebe turske vojske. Prve zdrastvene ustanove, piše na sajtu bolnice, bile su one koje su podizale okupatorske vojske za svoje potrebe - vojna bolnica na Stražici (Astalana), podignutu oko 1.800. godine, bolnica u okviru vojne kasarne na Dolovima (Svapski spitalj), poslije aneksije Bosne i Hercegovine.

Bolnica Pljevlja
Nekadašnja pljevaljska bolnica(Foto: Bolnica Pljevlja)

Prva organizovana zdrastvena ustanova otvorena je 5. oktobra 1928. - Dom narodnog zdravlja, kojeg je svečano otvorio načelnik tadašnjeg Ministarstva zdravlja dr Andrija Štampar.

U Domu su postojali opšta ambulanta za zaštitu zdravlja školske djece, dispanzer za tuberkulozu, ambulanta za venerične bolesti, zubna ambulanta, bakteriološki laboratorijum, narodno kupatilo i higijenska služba. Raspolagao je i kompletnom opremom za bakteriološke analize, rendgen aparatom i opremom za zubnu ordinaciju.

U Pljevljima su između dva rata postojale i privatne ljekarske ordinacije.

Dom narodnog zdravlja radio je do 1941. i ponovo je otvoren nakon Drugog svjetskog rata, 1945. godine, kada je osposobljena i zgrada na Stražici, nekadašnja turska, kasnije Narodna bolnica. Narodna bolnica imala je interno, hirurško i zarazno odjeljenje, kao i porodilište. Ukupno 100 postelja.

Ti zdravstveni objekti bili su u funkciji do kraja pedesetih godina prošlog vijeka, kada je započeta izgradnja zdravstvenih objekata na Dolovima. Prva dva paviljona završena su 1960. i u njih su useljeni hirurško, dječje i ginekološko-akušersko odjeljenje. Za nekoliko godina kompletirana je bolnička služba. Medicinski centar Pljevlja osnovan je 1963. i funkcionisao je sve do 1991. godine, kada dolazi do reorganizacije - osnovani su Dom zdravlja i Opšta bolnica Pljevlja...

Odlukom Vlade Nikšić dobio bolnicu

Na razvoj zdravstvene službe u Nikšiću značajno utiču ratna dešavanja od 1875. do 1878.

Nikšićka bolnica otvorena je odlukom Vlade Knjaževine Crne Gore 11. decembra 1887. Dobila je ime “Knjeginja Zorka”, po najstarijoj kćerki knjaza Nikole.

“U izvještaju ‘Glasa Crnogorca’ kaže se njegovo veličanstvo naš uzvišeni gospodar izvolio je podignuti po novom planu tako krasnu bolnicu, da joj ne bi bilo mane ni u dosta višoj varoši”, piše na sajtu Bolnice.

Tadašnja Bolnica imala je 10 kreveta i dobro je snabdjevena. Knjaz Nikola je, kako se navodi, tako udovoljio zahtjevima građana i lokalne vlasti da se u Nikšiću otvori prva stalna bolnica. Veći dio sredstava obezbijeđen je prodajom svadbenih darova knjeginje Zorke.

Zgrada školske poliklinike, odnosno Doma zdravlja, izgrađena je 1927. Nova bolnica, gdje je današnje interno odjeljenje, gradi se 1955. Četiri godine ranije, osnovana je Specijalna bolnica za tuberkulozu u Brezoviku.

Značajniji zdravstveni objekti u gradu podignuti su od sredine sedamdesetih godina prošlog vijeka do 1990. Na mjestu drvene barake, izgrađena je današnja zgrada doma zdravlja, dograđena zgrada dječjeg dispanzera, adaptirano interno i hirurško odjeljenje, dograđen hirurški paviljon i rekonstruisana stara bolnica, sadašnje psihijatrijsko odjeljenje.

Infektivno odjeljenje postoji od 1946. godine, a vodili su ga internisti i pedijatri. Prvi specijalista infektolog i načelnik odjeljenja bio je dr Josip Fanjek iz Zagreba. Nakon njega, odjeljenje su vodili dr Darinka Vujačić i dr Duška Milatović.

Vojna bolnica u Bijelom Polju iz 1914.

Začeci zdravstva u Bijelom Polju datiraju od 1913. godine, kada su radila dva ljekara - dr Refik Sahinagić i dr Pero Josif. Godinu kasnije osnovana je Vojna bolnica, na čijem je čelu bio dr Jakov Zarubica.

Bolnica u Bijelom Polju osnovana je 1923. godine, vodio je dr Mihailo Martinović koji je radio do 1942. Tri godine kasnije osnovana je bolnica stacioniranog tipa sa osnovnim sredstvima i malim kadrom.

Danas Opšta bolnica u Bijelom Polju obavlja sekundarni nivo zdravstvene zaštite za oko 70.000 stanovnika i pruža zdravstvenu zaštitu za opštine Bijelo Polje i Mojkovac. Smještena je u tri objekta na površini oko 8.500 kvadrata i ima odjeljenja interne medicine (infektivno, neurologija, dermatovenerologija, psihijatrija), hirurgije, ginekologije i akušerstva, pedijatrije, službu za urgentnu medicinsku pomoć, odjeljenje radiološke dijagnostike, fizikalne medicine i rehabilitacije, anestezije sa reanimatologijom, transfuziologije, mikrobiologije, patološke anatomije i medicinske biohemije.

Barska bolnica iz 1975.

Začeci organizovane zdravstvene službe u Baru potiču iz 1923. godine, kada se osnivaju prve antimalarične stanice. U Starom Baru, na Biskupiji, 1930. izgrađena je montažna zgrada i sa radom je počela Antimalarična ambulanta sa gradskim kupatilom. Prvi Dom narodnog zdravlja sa narodnim kupatilom u Starom Baru osnovan je 1932. Ta zgrada postoji i danas, ali je van upotrebe (bivše ORL odjeljenje). Prije rata, za smještaj bolesnika korišćeni su neki hotelski prostori na Pristanu.

Nova Bolnica, uz dosta problema oko obezbjeđivanja sredstava, završena je sredinom 1975. godine, a počela je sa radom septembra iste godine. To je treća bolnica u poslijeratnom periodu i danas je u funkciji.

Tokom 60-ih godina prošlog vijeka, izgrađena je i zgrada administracije i uprave, koja je, zbog većih oštećenja, srušena nakon zemljotresa 15. aprila 1979.

Prva beranska bolnica u privatnim kućama

Organizovana zdravstvena služba u beranskom kraju utemeljena je 1919. kada je formirana bolnica u Beranama. Bolnica je najprije bila smještena u privatnim kućama, a tek je 1927. godine, od sredstava dobijenih na ime reparacija za bolnicu, sagrađena je namjenska zgrada.

Bolnica Berane
Nekadašnja bolnica u Beranama(Foto: Bolnica Berane)

Dom narodnog zdravlja otvoren je 1932. a iste godine i školska poliklinika. Tokom Drugog svjetskog rata, bolnica je spaljena, pa je ljeta 1955. započeta izgradnja nove bolničke zgrade u Beranama, tadašnjem Ivangradu, koja je predata na upotrebu 1963. Godinu ranije, sve zdravstvene ustanove sa područja opštine objedinjene su u Medicinski centar Ivangrad. Centar je sa radom počeo 1. januara 1963. godine, kasnije je nosio ime “Dr Niko Labović” i radio je do septembra 1991.

Medicinski centar reorganizacijom je podijeljen na Opštu bolnicu Berane i Dom zdravlja.

Danas bolnica u Beranama ima ginekološko odjeljenje sa porodilištem, hirurško (sa urološkim), interno (sa službom za hemodijalizu), infektivno, pedijatrijsko, službe za anesteziju i reanimaciju, transfuziju, kliničko-biohemijska laboratorija, rentgen.

Klinički centar otvoren 1974.

Podgorica nema opštu bolnicu, ali je na njenoj teritoriji smješten Klinički centar Crne Gore, kao dio zdravstvenog sistema koji

obezbjeđuje servis sekundarne i tercijarne zaštite.

Klinički centar je i bolnica sekundarnog nivoa za Podgoricu, Kolašin i Danilovgrad sa gravitacionim područjem koje broji oko 218.000 stanovnika.

Današnji Klinički centar useljen je 1974. godine, i od tada do danas nije bilo većih ulaganja u adaptaciju Poliklinike.

Izgradnja gradske bolnice planirana je više puta, najavljivana je još za mandata gradonačelnika Miomira Mugoše. Spekulisalo se 2014. da bi privatna klinika “Kodra” mogla postati gradska bolnica, a u strategiji razvoja Glavnog grada od 2012. do 2017. pominje se izgradnja bolnice u naselju Masline…

Skupština Glavnog grada usvojila je u februaru Strateški plan razvoja Podgorice od 2020. do 2025, prema kojem je izgradnja gradske bolnice planirana najkasnije za pet godina. Projekat bi, kako je predviđeno, trebalo da bude realizovan kroz privatno-javno partnerstvo, a procijenjeni budžet iznos između 15 i 30 miliona eura.

Odjeljenje za infektivne bolesti osnovano je pedesetih godina prošlog vijeka. Od 2000. godine odjeljenje dobija status Klinike za infektivne bolesti, gdje danas funkcionišu četiri odjeljenja - za zoonoze (bolesti koje se sa životinja prenose na ljude), osipne i respiratorne infrekcije, odjeljenje za infekcije centralnog nervnog sistema sa intezivnom jedinicom, odjeljenje za AIDS i odjeljenje za hepatitis i crijevne infekcije.

Kao glavni problem klinike godinama se pominje nedostatak adekvatnih prostornih kapaciteta.

Organizovano protiv zaraznih bolesti 1915. na Cetinju

Na Cetinju je marta 1915. godine, odlukom Kraljevske Vlade, formiran Odbor za suzbijanje zaraznih bolesti. Na čelu Odbora je bio Gavrilo Cerović, ministar prosvjete i crkvenih djela, dr Stanko Matanović, upravnik bolnice “Danilo I”, dr Stevo Ognjenović, načelnik Sanitetskog odjeljenja, Uroš Marić, apotekar i Filip Jergović.

U aprilu iste godine, u cilju suzbijanja zaraznih bolesti, u Crnu Goru doputovao je dr Drueti, inspektor u Ministarstvu unutrašnjih djela Italije, sa dva pomoćnika i većom količinom dezinfekcionih sredstava i ljekovima, serumima protiv tifusa, kao i posebnim šatorima za izolaciju zaraženih bolesnika. Dr Drueti sprovodio je mjere protiv zaraznih bolesti, a predviđeno je bilo i organizovanje instruktivnog kursa u cilju obuke crnogorskog sanitetskog personala u suzbijanju zaraznih bolesti.

Crna Gora prva na Balkanu imala Crveni krst

Crna Gora 17. novembra 1875. postaje 26. država članica Međunarodnog Crvenog krsta. Prvi predsjednik glavnog odbora Crvenog krsta bio je arhimandrit Visarijon Ljubiša.

Crnogorski Crveni krst prvi je Crveni krst na Balkanu, a pokrovitelj te organizacije tada je bila kneginja Milena.

Kako bi se narod upoznao sa njegovim značajem, štampana su pravila i objašnjenja, a Gavro Vuković sa francuskog je preveo i brošuru “Što je Crveni krst” autora Avgusta Moanijea, predsjednika Međunarodnog komiteta za ranjenike, piše u tekstu Srđe Martinovića koji je 2018. objavila Matica crnogorska.

Bonus video: