Novi Nedeljnik, koji je na kioscima od četvrtka 13. jula, ekskluzivno donosi otkrića akademika Dragoslava Mihailovića o najmračnijoj tajni komunističke Jugoslavije u kojoj su naučnici i ljekari pristali da učestvuju u torturi nad zatvorenicima. Mihailović piše kako je 1998. godine dobio jedno pismo koje je "govorilo o nečemu za čim je tragao dvadeset godina", u pokušaju da otkrije kako je nauka u golotočkim mučenjima "uprljala ruke".
Mihailović piše i kako je želio da to pismo unese u neveliku knjigu pod naslovom "Kratka istorija satiranja".
"Potražio sam ga tamo gdje sam vjerovao da sam ga ostavio. I odjednom - nije ga bilo! Da li ga nisam sam, razmišljao sam, izbacio zajedno sa nepotrebnim hartijama? Da li to nije učinio neko od mojih? Da li se neko od njih uplašio, pa ga u panici uništio? Da li mi ga neko nije ukrao, naročito ako je iz one službe? Nikakva odgovora. Ništa nisam saznao, ništa dokonao", piše Mihailović.
Zato je, navodi, riješio da ga reprodukuje po sjećanju.
U dva izdaja knjige "Kratka istorija satiranja" objavio je prepričanu verziju pisma profesora Aleksandra Pavkovića, koju je naveo u tekstu za Nedeljnik:
Vrlo zanimljivo pismo o načinima mučenja ljudi pripremanih za javne procese uputio mi je profesor univerziteta u Sidneju Aleksandar Pavković, 16. septembra 1998.
Njegov pokojni otac Ante Paković, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata promijenio prezime u Pavković, bio je rodom sa Pelješca, iz partizanske porodice u kojoj su postradali dva sina i ćerka. Ante Pavković je diplomirao 1944. u Zagrebu, a poslije rata bio je cijenjen psihijatar u Beogradu, zbog stradanja porodice i zbog svog učestvovanja u partizanskom pokretu dobro gledan u režimu.
Jednog trenutka 1948. ili 1949 - sin Aleksandar nije mogao da se sjeti - dr Ante Pavković je zajedno sa svojim profesorom Vladimirom Vujićem, koji je bio predsjednik Srpskog lekarskog društva, pozvan na neki sastanak u Centralnom komitetu Jugoslavije. Tamo su ih dočekali Aleksandar Ranković i Milovan Đilas.
Đilas je razgovor započeo time kako Sovjeti na javnim procesima uspijevaju da od svojih optuženika dobiju svakojaka priznanja, a da oni još ne uspijevaju. Da li oni znaju, pitao je član Politbiroa psihijatre, neke posebne metode za dobijanje takvih priznanja, efikasnije od uobičajene torture, koja dotle, izgleda, nije davala željene rezultate. Zbunjeni psihijatri su odgovorili da oni nešto takvo ne znaju i da za slične metode nisu čuli. A da takva iskustva i znanja postoje u svijetu? Psihijatri nisu znali ni to. Onda su im rukovodioci rekli - a neprekidno je glavnu riječ vodio Milovan Đilas - da će, uz bogate dnevnice, dobiti putne naloge za putovanja u inostranstvo, gdje treba da od poznatih naučnika i stručnjaka potraže odgovore na ova pitanja. Kada se nađu tamo, neka sami odluče kuda treba da putuju.
Dr Ante Pavković je zajedno s još nekim - u pismu se ne kaže da li je to bio profesor Vujić - otputovao u inostranstvo. (Aleksandar pri tome opisno pominje Lemansko jezero i Ženevu.) Tamo su obilazili poznate profesore psihijatrije i psihologije; izgleda da su njihova pitanja bila tako formulisana kao da se interesuju prvenstveno za optuženike u Sovjetskom Savezu.
Poslije povratka profesor Vujić i Ante Pavković su o putovanju referisali u Centralnom komitetu, gdje su ih opet dočekali Ranković i Đilas. Psihijatri su podnijeli izvještaj da su u inostranstvu saznali da Sovjeti onakva priznanja dobijaju, najvjerovatnije, pošto nad okrivljenima primjene torturu nespavanjem, koja mora trajati najmanje deset dana. Tada im je Đilas postavio sledeće pitanje: A da li bi oni mogli, "za Centralni komitet", da naprave eksperiment s nespavanjem nad desetak "posebno tvrdih komunista", koji bi im za tu svrhu bili izabrani? To je bilo odviše i za Rankovića, koji je prekorno rekao: "Ali, Đido, mi to ne radimo!" Poslije te upadice razgovor se prekinuo, a Aleksandar Pavković kaže da je njegov otac od tada Rankovića prosto obožavao.
Po izlasku iz Centralnog komiteta profesor Vujić kaže Pavkoviću: "Ovo su ludi ljudi, oni nas zaista mogu natjerati da pravimo svakojake eksperimente. Zato ćemo mi sad ovako. Pronaći ću neki izgovor da vas isključimo iz Srpskog ljekarskog društva. I ako mene zatim budu potjerali da im eksperimente radim, odgovoriću da sam star čovjek i da se više takvih zadataka ne mogu prihvatiti, te da biste za lične poduhvate jedino bili sposobni vi, ali da ste, nažalost, nepouzdani, zbog čega smo vas morali isključiti iz Srpskog ljekarskog društva. A kad to prođe, čim se ukaže prilika, poslaću vas na neko studijsko putovanje u inostranstvo. I vi tada - bježite!"
Ubrzo, odista, dr Ante Pavković je isključen iz Srpskog ljekarskog društva - "zbog nebudnosti". A 1952. poslan je na studijsko putovanje u inostranstvo, odakle se nije vratio. Nažalost, u takvim okolnostima porodica Pavković se rasturila, jer kada je njegova supruga sedamdesetih godina najzad dobila pasoš, ovaj je već dugo bio u drugom braku. Sedamdesetih i osamdesetih godina u dva-tri maha dolazio je u tadašnju Jugoslaviju, odlazio je u Zagreb i u svoj rodni kraj, ali zbog straha od Udbe, u Beograd, gdje je imao mnogo prijatelja, nije smio ulaziti. Umro je kao strani državljanin 1984.
Mlađi Pavković, koji je filozof po struci, već je bio počeo da radi na Beogradskom univerzitetu, pošao je putem svog oca dvije-tri decenije poslije njega. I tamo je s njim o ovim događajima više puta razgovarao.
Psihijatar Ante Pavković, po interpretaciji njegovog sina Aleksandra, nikada više nije prestao da se zanima za ličnost Milovana Đilasa. Pročitao je sve njegove knjige izašle na engleskom jeziku i, na osnovu susreta u Centralnom komitetu i nekih detalja u publikacijama, zaključio je da je ovaj sadist i mazohist sa potisnutom homoseksualnošću. Prikrivena homoseksualnost je, kaže, u psihijatriji poznata kao uzrok sadizma i mazohizma.
U ovom trenutku nije moguće saznati kad su se susreti dvojice psihijatara sa članovima Politbiroa tačno dogodili, kao što se ne može znati ni kako su glavni ljudi Udbe i partije primili izvještaj stručnjaka. Ali, u svakom slučaju, već u proljeće 1951. mučenje nespavanjem u beogradskoj Glavnjači - ne zaboravimo ko je u njoj vodio glavnu riječ - uveliko se sprovodilo. A, možda u ograničenijem obliku, to se radilo i na Golom otoku. Inženjer Branko Putnik, prvooptuženi u drugom mostograditeljskom procesu oktobra 1951, o kome sam dosta pisao (Goli otok II, 1995), u razgovoru sa mnom trideset šest godina kasnije nije se mogao sjetiti da li je bez sna držan neprekidno - tri ili četiri mjeseca! I na suđenju je najprije, dosta neubjedljivo i mlitavo, pokušao da porekne priznanja koja su mu u zatvoru iščupana, pa zatim rezignirano sve prihvatao. Milovan Đilas je o Putniku i mostograditeljima, kao o "sovjetskim špijunima zavrbovanim još 1946. godine", držao govor u Ujedinjenim nacijama novembra 1951, a zatim je, i sam devetogodišnji Brozov robijaš zbog "delikata" napisanih u knjigama, decenijama živio u istom gradu sa osuđenim inženjerom. I ni do svoje smrti 1995 - koje godine je umro i Putnik - nije se sjetio da mu se makar telefonom izvini zbog laži prosutih u najvećoj međunarodnoj državnoj zajednici."
Magazin “Nedeljnik" e kskluzivno donosi otkrića akademika i književnika Dragoslava Mihailovića o najmračnijoj tajni komunističke Jugoslavije u kojoj su naučnici i ljekari pristali da učestvuju u torturi nad zatvorenicima. Mihailović piše kako je 1998. godine dobio pismo koje je "govorilo o nečemu za čim je tragao dvadeset godina", u pokušaju da otkrije kako je nauka u golotočkim mučenjima "uprljala ruke". “Vijesti” prenose tekst koji je ustupio "Nedeljnik". Opširnije u štampanom izdanju "Vijesti"
Bonus video:
