Marković: Ako želi crkve, država mora da dokaže da ih je gradila - Vijesti.me
ADVOKAT VELIBOR MARKOVIĆ ZA "VIJESTI"

Marković: Ako želi crkve, država mora da dokaže da ih je gradila

Advokat Velibor Marković kaže za “Vijesti” da onaj na koga je upisana neka nekretnina nije dužan da dokazuje vlasništvo, već da je to obaveza onog koji mu to pravo osporava

Vlasnik nekretnine nije dužan da dokazuje pravo vlasništva, već je to obaveza onog koji mu to pravo osporava, ocijenio je advokat Velibor Marković.

Tumačeći osporavane odredbe Zakona o slobodi vjeroispovijesti, Mrković je za “Vijesti” kazao da se teret dokazivanja prava vlasništva na nekoj nekretnini pokušava prebaciti na onog koji je već upisan kao vlasnik u katastru i istovremeno je držalac tih nepokretnosti, što je nedozvoljeno.

“Treba voditi računa i o vremenu, okolnostima i prilikama kada su nepokretnosti sticane, a posebno u slučajevima gdje se radi o nekretninama starim stotinu ili više stotina godina, gdje njihovi vlasnici objektivno ne mogu da prilože račune”, rekao je Marković za “Vijesti”.

Zakon je stupio na snagu 8. januara i još nema tumačenja o načinu primjene.

Može li se zakon primenjivati ako nema podzakonskih akata za njegovo sprovođenje, za čije donošenje je rok šest mjeseci?

Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenje i pravnom položaju vjerskih zajednica objavljen je u Službenom listu 31. decembra 2019, pa imajući u vidu posljednju prelaznu i završnu odredbu tog zakona, prema kojoj on stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja, kao roka između objavljivanja i stupanja na snagu (vacatio legis), ovaj zakon se primjenjuje počev od 8. januara 2020. Tačno je da je odredbom čl. 60 tog zakona propisano da će se podzakonski propisi za njegovo sprovođenje donijeti u roku od 6 mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu, ali to ne znači da se zakon ne može primjenjivati u cjelosti, već samo da nije moguće sprovesti u praksu pojedine njegove odredbe, čija je praktična primjena uslovljena donošenjem podzakonskih propisa. 

Velibor Marković
Velibor Marković(Foto: Filip Roganović)

Tako, primjera radi, vjerske zajednice neće moći biti evidentirane u registar vjerskih zajednica, koji će voditi nadležno ministarstvo, i to ne njihovom krivicom, već sve dok to ministarstvo ne bude formiralo registar o evidenciji, čiji sadržaj je dužno i da propiše u smislu odredbe čl. 14 st. 2 tog zakona.

Da li se može odmah očekivati da Uprava za imovinu traži od Uprave za nekretnine prepis crkvene imovine na državu?

Ni sami zakon u svojim odredbama ne propisuje mogućnost automatskog prepisa crkvene imovine sa vjerske zajednice na državu. Ovo stoga što je odredbom člana 52 tog zakona propisano da državnu svojinu mogu činiti samo oni vjerski objekti i zemljišta za koje se: 1. utvrdi da su izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države, 2. da su bili u državnoj svojini i 3. koji su izgrađeni na teritoriji Crne Gore zajedničkim ulaganjem građana, u sva tri naprijed navedena slučaja do 1. decembra 1918. Prema tome, logičkim tumačenjem te odredbe zaključuje se da nema prostog vršenja popisa i podnošenja zahtjeva za upis prava državne svojine na tim nepokretnostima u katastar nepokretnosti, kako to propisuje odredba čl. 53 tog zakona, već je nužno da država prethodno priloži dokaz da su vjerski objekti izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države, ili da su bili u državnoj svojini ili da su izgrađeni zajedničkim ulaganjem građana, što daje pravo vjerskim zajednicama da u tom postupku učestvuju i na te dokaze se izjasne prilaganjem dokaza u suprotno.

litija Podgorica
Sa litije u Podgorici(Foto: Luka Zeković)

U tom smislu, sa prethodno navedenim, jeste kontradiktorna, a time i neprimjenjiva odredba člana 53 stav 2 tog zakona, kojom se propisuje obaveza katastarskog organa da u roku od 60 dana od dana podnesenog zahtjeva izvrši upis prava na novog vlasnika, budući da takvom zahtjevu mora prethoditi vođenje postupka i dokazivanje ispunjenosti uslova da se neka imovina smatra državnom.

Može li se automatski prepisati bez pravosnažnog sudskog postupka? Vi ste ranije rekli da to nikako nije upravni postupak?

Bitna je činjenica da su vjerske zajednice već upisane u katastru kao vlasnici vjerskih objekata i zemljišta koje koriste, na osnovu pravosnažnih i konačnih rješenja donijetih u upravnom postupku, pa se tako izvšeni upis više ne može preispitivati u toj vrsti postupka, već se upisana prava mogu isključivo osporavati pred sudom, kako to i stoji u pravnoj pouci tih rješenja.

Dakle, pravosnažni i konačni upis prava vlasništva u korist neke vjerske zajednice i uopšte, stvara oborivu pretpostavku da je ta vjerska zajednica i bilo koje drugo upisano lice uistinu i vlasnik nekretnine, a svako ko tvrdi drugačije dužan je to i da dokaže, ali ne prilaganjem dokaza da vjerska zajednica i to neko drugo lice nije vlasnik, već prilaganjem dokaza da je on vlasnik tih nepokretnosti.

Znači, država dokazuje pravo vlasništva?

Ovakvim zakonom teret dokazivanja prava vlasništva na nekoj nekretnini pokušava se prebaciti na onog koji je već upisan kao vlasnik u katastru i istovremeno je držalac tih nepokretnosti, što je nedozvoljeno. U posljednjih nekoliko dana u javnosti su se pojavili tekstovi sa mišljenjima da svako lice koje ima nepokretnost mora znati na koji je način je stečena. Međutim, onaj ko je upisan kao vlasnik neke nekretnine nije dužan da dokazuje to svoje pravo vlasništva, već je onaj koji mu to pravo osporava dužan da priloži dokaze o svom pravu svojine.

S tim u vezi treba voditi računa o vremenu, okolnostima i prilikama kada su te nepokretnosti sticane, a posebno u slučajevima gdje se radi o nekretninama starim stotinu ili više stotina godina, gdje njihovi vlasnici objektivno ne mogu da prilože račune o kupovini građevinskog materijala i plaćanju radnika, kao ni dokaze o kupovini ili nasljedstvu.

litija Podgorica
Sa litije u Podgorici(Foto: Luka Zeković)

Ovo stoga što predratni pravni propisi kod slučajeva nasljedstva nijesu propisivali vođenje ostavinskog postupka, već je imovina po sili zakona prelazila sa bivšeg vlasnika na nasljednike (nepostojanje takozvane ležeće ostavine), dok kada je u pitanju promet između živih lica, Opšti imovinski zakonik iz 1888. prvi put propisuje pismenu formu ugovora o prometu, ali ni tada ti ugovori u praksi najčešće nijesu zaključivani u toj formi, iz razloga nepismenosti stanovništva, te i stečenih navika prema kojima se promet nepokretnosti vršio usmeno, odnosno ‘na riječ’.

To znači da nema dokaza za svu crkvenu svojinu?

Osim četiri primorske opštine (Herceg Novi, Tivat, Kotor i Budva), gdje je postojao austrijski zemljišno-knjižni sistem, u ostalim djelovima Crne Gore važio je turski tapijski sistem, gdje nije postojao organ koji je vodio evidenciju o nekretninama i vlasnicima po službenoj dužnosti, već su tapije posjedovali samo vlasnici nepokretnosti u gradu, i to takođe vrlo rijetko, opet radi ustaljenih navika, kada bi se pozvao opštinski službenik i neposredne komšije, na osnovu čega im je izdavana tapija.

crkva Sveta Trojica Budva
Crkva Svete Trojice u Budvi(Foto: Vuk Lajović)

Tek od 1954. godine, kad je donesen Zakon o prometu zemljišta i zgrada, prvi put je poslije rata propisana obavezna pisana forma ugovora o prometu, gdje ako taj ugovor nije zaključen u toj formi, ne proizvodi nikavo pravno dejstvo.

Taj zakon u međuvremenu je mijenjan i dopunjavan, ali samo utoliko što je pored pisane forme propisano i da mora biti ovjeren od strane nadležnog organa, ali to za primjenu ovog zakona nije od značaja.

Ono što je od značaja je činjenica da za sve nepokretnosti koje su stečene prije 1954. skoro isključivo dokazno sredstvo su uviđaj lica mjesta, saslušanje svjedoka i predstavnika parničnih stranaka i istorijska arhivska građa, što je sve, međutim, stvar ocjene suda kako će cijeniti provedene dokaze.

Šta je sa objektima za koje već postoji pravosnažno rješenje?

Kada su u pitanju nepokretnosti koje su već upisane kao vlasništvo vjerskih zajednica na osnovu konačnih i pravosnažnih rješenja donesenih u upravnom postupku, nije moguće vršiti preknjižbu na osnovu tog istog postupka u slučaju spora o pitanju vlasništva na tim nekretninama. Ta preknjižba moguća je isključivo na osnovu pravosnažne i izvršne sudske presude, odnosno putem podnošenja reivindikacione tužbe, radi priznanja prava vlasništva, po kojoj isključivo može da odlučuje sud, a nikako upravni organ, budući da upravni organ nije ni nadležan za odlučivanje po tužbama radi zaštite prava svojine, prednje u smislu odredbe čl.1 Zakona o parničnom postupku.

Cetinjski manastir
Cetinjski manastir(Foto: MCP)

Tom zakonskom odredbom propisana su pravila postupka na osnovu kojih sud raspravlja i odlučuje pored ostalog u sporovima iz imovinskih i drugih građanskopravnih odnosa fizičkih i pravnih lica, osim ako su neki od tih sporova posebnim zakonom stavljeni u nadležnost drugog državnog organa. Ta nadležnost ne može biti stavljena u nadležnost upravnih organa, budući da se prema odredbi čl.1 Zakona o upravnom postupku ovim zakonom uređuju pravila po kojima su dužni da postupaju državni organi, organi državne uprave, organi lokalne samouprave, organi lokalne uprave, i drugi subjekti koji vrše javna ovlašćenja, iz čega proizilazi da oni ne odlučuju u građansko-pravnim sporovima između dva subjekta, niti može biti stavljena u nadležnost Upravnog suda, budući da se prema odredbi čl.1 Zakona o upravnom sporu, njime samo uređuje nadležnost, sastav suda i pravila postupka na osnovu kojih Upravni sud odlučuje o zakonitosti upravnih akata, a ne i u sporovima povodom građansko -pravnih odnosa.

Pravo svojine se može rješavati isključivo putem suda

“Ne može biti govora o tome da upravni organ može utvrđivati sporno pravo vlasništva na nekoj nekretnini, već se pitanje prava svojine može rješavati isključivo putem suda. Inače, za to što to nije bilo ni potrebno, postoji i pravno stanovište Vrhovnog suda iznijeto u više njihovih odluka, prema kojem upravni organ, osim u postupku izlaganja na javni uvid nepokretnosti, nije nadležan da utvrđuje svojinska prava, već je to isključiva nadležnost redovnog suda. Kod takvog stanja stvari, odnosno ako bi se preknjižba sa sada upisanog vlasnika na nekog drugog, pa i državu, sprovela bez pravosnažne presude, odnosno na osnovu rješenja donesenog u upravnom postupku, to bi predstavljalo pravno nasilje, koje bi imalo za posljedicu da država bez presude iseli pravosnažno upisanog vlasnika, pošto i ta mogućnost postoji u smislu odredbe čl. 64 ovog zakona, prema kojoj do tada upisana vjerska zajednica nastavlja sa korišćenjem objekata i zemljišta, ali samo do odluke državnog organa nadležnog za odlučivanje o državini, korišćenju i raspolaganju ovim objektima i zemljištem”, rekao je Marković.

Strazbur za pojedinačne odluke

Gdje Mitropolija da traži pravdu, u Strazburu, ili međunarodnom arbitražom za koju neke vaše kolege kažu da joj ovdje nema mjesta?

U svakom slučaju, vjerskim zajednicama ostaje pravo i na zaštitu pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, ali samo u slučaju donošenja pojedinačnih odluka kojima bi bilo prekršeno pravo na zaštitu imovine propisano odredbom čl. 1 Protokola Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (Pariz 20. marta 1952). Ovo posljednje u smislu odredbe čl. 9 Ustava Crne Gore, kojom je propisano da potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava predstavljaju sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka, imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva, pri čemu je Crna Gora potpisnik navedene konvencije i svih protokola kao njenih sastavnih djelova.

Sudovi moraju primjenjivati zakon, dok Ustavni ne kaže drugačije

Potencirali ste da se odredbom Ustava jemči pravo svojine i propisuje da niko ne može biti lišen ili ograničen tog prava, osim kada to zahtijeva javni interes. Šta ako država odluči da prekrši Ustav, a dio pravnika to razjasni pravnom akrobatikom kao u slučaju “trećeg mandata”?

U situaciji kada postoji upisano pravo vlasništva na objektima i zemljištima u korist neke vjerske zajednice, odredba čl. 52 o proglašenju te imovine državnom svojinom bez prethodnog vođenja sudskog postupka kojim će država dokazati svoje pravo vlasništva, predstavlja nacionalizaciju, i to bez ikakve naknade, što je neustavno. Jer, odredbom čl. 58 Ustava jemči se pravo svojine i propisuje da niko ne može biti lišen ili ograničen tog prava, osim kada to zahtijeva javni interes, ali uz pravičnu naknadu.

Stoga, ako država putem vođenja spora ne dokaže svoje pravo vlasništva na nekoj nekretnini, već izvrši njen popis i oduzimanje na osnovu samog zakona, radiće se o nacionalizaciji. I takvu mogućnost Ustav dozvoljava, ali je u tom slučaju obaveza države da do tada upisanom vlasniku isplati novčanu naknadu po tržišnoj vrijednosti tih nepokretnosti. Pritom, kod činjenice da su vjerske zajednice upisane kao vlasnici nekretnina koje koriste, one nemaju potrebe da pokreću postupke radi utvrđenja svog prava vlasništva, budući da bi u tom slučaju tražile nešto što već imaju. Međutim, s obzirom na to da se ovim zakonom propisuje da se određena imovina upisana kao svojina vjerskih zajednica smatra po samom tom zakonu državnom, neophodno je pokrenuti postupak radi ocjene ustavnosti i zakonitosti spornih odredbi tog zakona, jer bez odluke Ustavnog suda kojom će biti utvrđeno da te odredbe nijesu u saglasnosti sa Ustavom i da ne važe, domaći sudovi moraju primjenjivati ovaj zakon, kakav god on bio.