Žali za sabljom koju su uzeli Njemci - Vijesti.me
UPOZNAJTE 92-GODIŠNJEG KOLEKCIONARA IZ NIKŠIĆA

Žali za sabljom koju su uzeli Njemci

Nikšićanin Milan Vujović gazi desetu deceniju života, ali i dalje vozi automobil i svjedoči o svom životu i burnim životima predaka

Starina sa dijelom kolekcije
Starina sa dijelom kolekcije (Foto: Svetlana Mandić)

Nikšićanin Milan Vujović za dvadesetak dana puni 92 godine i pravi je kolekcionar – uspomena, starina, diploma, novca, saobraćajnih knjižica (dozvola)...

Još je vitalan, vozi automobil, a za šalu i razgovor - uvijek raspoložen.

“Ne mogu se pohvaliti da sam bio neki đak, ali bio sam uporan i htio sam svašta nešto da naučim. Moje školovanje je počelo 1938. godine, kada sam upisao gimnaziju, i više puta je prekidano”, prebira starina po sjećanjima za “Vijesti” u svom domu, u Gornjem Polju.

Priča da je završio gimnaziju, podoficirsku sanitetsku školu, knjigovodstvo, daktilografiju, za mašinbravara, večernju ekonomsku školu, ali i dva fakulteta – organizacionih nauka i ekonomski.

“U Beogradu sam, u Ministarstvu narodne odbrane, radio tri godine i kada sam se demobilisao - vratio sam se u Nikšić. Tada se nije bilo teško zaposliti kao danas. Otišao sam, sjećam se, u petak u Pilanu, koja je bila najveće preduzeće, i već u ponedjeljak počeo da radim. Radio sam od knjigovođe do šefa nabavne službe.Tamo sam ostao deset godina. Drugovi su mi radili u Autoprevoznom, tamo je bila bolja plata, pa sam i ja prešao u to preduzeće. Tamo sam radio na poslovima od likvidatora do šefa finansijske operative i sekretara preduzeća. Odatle sam se i penzionisao”.

Noževi, kubure, ordnje(Foto: Svetlana Mandić)

 Iz Autoprevoznog je završio i fakultete.

“U to doba svi Crnogorci su željeli da studiraju pravo, pa i ja, ali u Podgorici još nije bio otvoren Pravni fakultet. Otvori se Ekonomski i ja upišem, iako sam već bio prešao 40. godinu. Bio sam među najstarijim studentima. Kada je u Beogradu izašao konkurs za Fakultet organizacionih nauka, odlučio sam i to da upišem. Prijavim se, upišem i položim sve”.

Mnogi Gornjepoljci su najveću korist osjetili od Vujovićeve podoficirske sanitetske diplome. Zahvaljujući njemu nijesu morali da idu do grada i primaju injekcije, a on kaže da nikada nikoga nije odbio, iako je znao da pješači i po kiši i snijegu da bi stigao do bolesnika.

“Jedan mladić iz Gornjeg Polja se razbolio od leukemije i primao je injekcije protiv bolova. Otišao sam da ga obiđem i on mi kaže da će pokušati da sam sebi da injekciju. Kažem mu da ću ja to uraditi i tako krenem. Davao sam mu injekcije svakog dana prije i poslije posla. U početku se sve moralo otkuvavati jer nijesam imao sterilizator. To sam tek kasnije dobio. Bilo je mnogo naporno. Snijeg je znao biti do koljena, a ja sam pješke išao od Broda, do Miločana, Šuma, Vidrovana. Na hiljade injekcija i na hiljade penicilina sam dao i nikome nije pozlilo. To mi je bio najnaporniji posao u životu. Sve sam to radio besplatno, samo da bih ljudima pomogao”.

Uvijek je, kaže, volio društvo, pjesmu i šalu, ali ne i “čašicu” i tvrdi da nikada nije popio koju više. Čak ni kada su mu se djeca rađala.

Priča da je prvi u Gornjem Polju kupio harmoniku, tako da se nijedna igranka nije mogla zamisliti bez njega.

Priznaje da odavno nije svirao, dok uz strune gusala i danas zasvira. I pjesmu o Gornjem Polju je spjevao. A gusle i pravi. Kao i drvene kutije, jer mu je duborez jedan od brojnih hobija.

Sakuplja i stari novac(Foto: Svetlana Mandić)

Posebno je, kaže, ponosan na kolekcije koje ima, od porodičnih ordenja do raznih starina i novca.

“Svo to porodično ordenje i medalje nijesam sačuvao, niti je otac vodio računa o njima. Srećom, strina ih je sakrila od Njemaca i sačuvala. Prošle su godine i strina djeci iz komšiluka prišije ordenje i oni se s njim počnu igrati. Tada ja kupim bombone i trampim se sa djecom – ja njima bombone, oni meni ordenje”, sa osmijehom priča starina i objašnjava kako svako znamenje ima svoju priču.

Tu je grb djeda Krsta koji je na Vučjem dolu bio stotinaš, Orden za hrabrost babe Veruše, Obilića medalja strica Lazara, Đorđevski krst oca Gorana, njegove medalje sa takmičenja.

Ima i kolekciju oružja – topuz i koplje iz srednjeg vijeka, nož sa Solunskog fronta, oficirsku kamu Kraljevine Jugoslavije, kubure, revolvere, bajonete…

Ističe da žali za djedovom sabljom sa Vučjeg dola koju su uzeli Njemci.

Bavi se i numizmatikom, a njegova kolekcija predstavlja priču o nastajanju, trajanju i nestajanju jedne zemlje - Jugoslavije, u svim njenim razdobljima.

Ima i “kolekciju” saobraćajnih dozvola – od one za bicikl, preko motocikla, do automobila, “forda vedetu” koga je kupio 1963.

Kaže da je to bio drugi automobil u Gornjem Polju.

Danas vozi “opel corsu” i volan će, kako reče, ostaviti kada više ne bude sposoban da vozi. Neće morati to komisija do utvrđuje.

“Mnogi me pitaju koji je to recept za dug život, a ja im kažem da ne udaraju glavom o zid i ne idu protiv sebe. Treba biti umjeren u svemu. Šta mi je najteže bilo u životu? Gubitak najbližih. Najstariji sam od braće i sestara, a samo sam ja živ. A šta mi je najdraže? Pored rođenja đece, imam sina i dvije kćerke, i petoro unučadi, to su poštovanje i uvažavanje koje imam od ljudi koji me znaju. To mi puno znači. Kada bih mogao da vratim vrijeme unazad - ništa ne bih promijenio. U stvari bih. Završio bih za metalostrugara. To je gospodski posao. Onda ne bih završavao fakultete. Dovoljno bi mi to bilo”.

Ponosan na ordenje(Foto: Svetlana Mandić)

Babu Verušu odlikovao kralj Nikola za “skinutu” glavu 

Milan ističe da mu je posebno drag Orden za hrabrost babe Veruše, koja je bila rodom od Đukanovića.

“Između crnogorske čete i turske vojske bio je izvor Vrbnica i baba, koja je tada imala 18 godina, javi se da će ona donijeti vodu za četu. Kada je došla kod izvora, vidjela je Turčina kako vodom puni mješinu sa izvora. Čim je vidio, Turčin je pojurio da je zarobi, a baba je dohvatila njegov nož koji je bio odložio i odsjekla mu glavu, pa se nazad vratila sa burilom vode i glavom. Kralj Nikola je čuo za njen podvig i odlikovao je ordenom, dok joj je kraljica Milena darovala crnogorsko odijelo”.

Dok je Draginja okopavala njivu, Milan u hladovini učio

Ne bi Milan mogao biti dobrovoljni sanitet, učiti i završavati tolike škole, da njegova supruga Draginja nije vodila računa o djeci, kući i bila mu desna ruka.

U braku više od šest decenija, nakon vožnje na “fapu”(Foto: Svetlana Mandić)

Draginja priča da se odlično sjeća svadbe, iako je to bilo prije 63 godine.

A kako i ne bi kada se, zajedno sa ostalim svatovima, vozila na karoseriji pilanskog “fapa”, kamiona kojim su dopremani balvani. U to doba, taj kamion je bio pravi luksuz.

Udala se sa svega 17 godina, dok je Milan imao 28.

“Taman sam počela da se učim pravom domaćinstvu. Svi su bili dobri prema meni, i svekar, i svekrva, i zaova i djever. Kada je Milan davao injekcije znali su ljudi da dođu u podne kod nas i da ga čekaju sve dok ne dođe s posla. Dok mi je svekar bio živ, on bi im pravio društvo, a kasnije ja. Morala sam i da otkuvavam pribor sve dok nije dobio sterilizator. On je radio i učio, a ja vodila domaćinstvo, podizala djecu, radila na njivi. Sjećam se – on sjedi ispod lipe i čita, a ja na njivi kopam. Tada sam mu rekla da ide u sobu jer ne mogu gledati kako sjedi, dok ja kopam”, kaže Draginja i dodaje da iako joj život nije bio lak - ništa ne bi promijenila.


Vidi sve komentare