Zbližio ih je Nikola iz Nikšića, a one su pokazale šta znači biti čovjek

“Vjerujem u ljude i u svima vidim samo ono dobro. Muškarci uglavnom razmišljaju glavom, a žene srcem”, kroz osmijeh kaže Tatjana
339 pregleda 13 komentar(a)
Ivana Tošić, Tatjana Vukićevićq, Foto: Privatna arhiva
Ivana Tošić, Tatjana Vukićevićq, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 08.03.2018. 19:47h

Priča o Tatjani i Ivani, hrabrim ženama koje je povezao Nikola Mijušković, mladić iz Nikšića koji je čekao na transplantaciju bubrega, poklon je damama povodom 8. marta.

Tatjani Vukićević je bilo normalno da se ponudi da 20 godina mlađem komšiji donira bubreg.

“Saživjela sam se sa tom porodicom i njihovim problemom. Vidjela sam kroz šta prolaze i pomislila na moju djecu. Nikola je generacija moje kćerke, sličnih godina kao moji sinovi. Svi oni izlaze, druže se, žive život, a Nikola sjedi kući onemogućen da svoje najljepše godine provede onako kako bi trebalo”, priča Tatjana.

I kada je, kako kaže, vidjela šta dobija a šta gubi, odluku je bilo lako donijeti. Gubi “samo” jedan bubreg, organ bez koga, kako reče može normalno da funkcioniše, jer ostaje joj još jedan bubreg, a dobija još jedno dijete, odraslog sina i njegovu sreću, normalan život, ali i, kako reče, “milost od Boga da učini nešto sa čime će se ponositi njena djeca, porodica”.

“Dobila sam veliku satisfakciju tim činom jer sam pored moje troje djece, dobila još jednog sina. To je nešto što je neprocjenjivo”, skromno kaže ova plemenita žena koja osmijehom plijeni.

Na putu za Istanbul upoznala je još jednu ženu sličnu njoj, desetak godina mlađu Ivanu Tošić. I ona je išla sa istim ciljem - da Nikoli daruje bubreg.

“Nikolin otac Budo vozi kamion i poznaje se sa mojim suprugom Renatom Kruščićem, koji je bio upoznat sa čitavim slučajem i odlučio da Nikoli donira bubreg. Nije nam bilo svejedno kada smo čuli za njegovu odluku, a on je kazao da zna koji bubreg Nikoli treba sam bi ga, da može, izvadio i dao mu”, kaže Ivana.

Renato je prošle godine otišao za Istanbul, a Ivana je na aerodromu upoznala Nikolu.

“Odmah me osvojio. Djelovao je još mlađe, onako stidljiv, skroman, i bilo mi je drago što će Renato da mu pomogne. Kada su se javili iz Istanbula i rekli da transplantacija neće biti obavljena jer Renato nije kompatibilan donor, bila sam tužna. Pomislila sam kada je meni ovako teško kako je Nikolinoj majci”, priča Ivana.

Od svekrve je saznala da njen suprug ne može biti donor jer nema odgovarajuću krvnu grupu. Tražila se nulta pozitivna, njena krvna grupa.

"Odmah sam rekla ‘ja ću’. Tako je i bilo. Krenula sam za Istanbul zajedno sa Mijuškovićima i Tanjom koju sam tada upoznala i koja mi je, kako se ispostavilo, rođaka, tetka. Bila sam srećna i ponosna što nas dvije zajedno idemo, što će jedna od nas pomoći Nikoli. Znala sam da jedna od nas mora to da uradi. Odabrali su Tanju da prvo s njom urade analize”, kaže Ivana.

Analize su pokazale da je Tatjana savršen donor. Valjda takva žena i mora biti savršen donor. Kao i Ivana, uostalom.

“Nevjerovatno je, ali ja sam od početka znala da sam ja pravi donor. Imala sam taj osjećaj da sam ja ta. Dok sam čekala rezultate analiza bila sam smirena, nasmijana, znajući da će sve biti kako treba”, priča žena koja je bila angažovana i na prikupljanju novca, jer za Nikolinu transplantaciju je bilo potrebno obezbijediti 35 hiljada eura.

Prvo čega se sjeća, kada se probudila nakon završene operacije, je nasmijano lice Nikolinog oca. Bilo joj je odmah lakše jer je znala da je sve prošlo kako treba i da je Nikola dobro.

Priznaje da nije voljela da se o njenom gestu priča, a progovorila je samo zato ne bi li i druge ohrabrila da urade isto što i ona.

“Vjerujem u ljude i u svima vidim samo ono dobro. Muškarci uglavnom razmišljaju glavom, a žene srcem”, kroz osmijeh kaže Tatjana.

Nju i Ivanu zbližio je Nikola, a one su pokazale šta znači biti čovjek, u punom smislu te riječi.

Bonus video: