Građani nijesu u obavezi da čuvaju račun prilikom kupovine, kako bi kasnije ostvarili pravo na prigovor, i to trgovci ne bi smjeli da zlopotrebljavaju, saopštio je pravni ekspert za potrošačko zakonodavstvo, Zvezdan Čađenović. Čađenović je agenciji Mina-business kazao da prema važećem Zakonu o zaštiti potrošača, koji je u upotrebi od 2014. godine, ne postoji obaveza čuvanja računa, jer isti više nije uslov za ostvarivanje prava na prigovor. „To ne smije biti predmet zloupotrebe od trgovaca“, rekao je Čađenović. On je dodao da je potrošač, za potrebe rješavanja spornih pitanja sa trgovcem, dužan samo da podnese prigovor, pa se to osnovno pravo ne može ograničiti zahtjevom trgovca za dostavljanjem i računa. „Ovo iz razloga jer se kupovina može utvrditi i na druge odgovarajuće načine kao na primjer ugovorom o prodaji, garantnim listom koji je izdat za kupljeni proizvod i izvodom iz fiskalne kase“, objasnio je Čađenović. On je rekao da prema važećem zakonu ne postoji obaveze čuvanja računa, odnosno njegovo kasnije dostavljanja uz prigovor, kakva je to bila praksa sve do stupanja na snagu tog pravnog akta. Čađenović je saopštio da u važećem zakonu postoje još neki korisni primjeri sa kojima potrošači nijesu upoznati. To se odnosi na prava koja potrošaču stoje na raspolaganju u slučaju nesaobraznosti proizvoda ugovoru, posebno u prvih 90 dana od dana isporuke. „To su oni slučajevi kada proizvod ima određene nedostatke, odnosno kada nema svojstva proizvoda koji je trgovac pokazao potrošaču kao uzorak ili model, svojstva potrebna za naročitu upotrebu radi koje se nabavlja, kao i svojstva potrebna za redovnu upotrebu proizvoda iste vrste", rekao je Čađenović. On je podsjetio da je opšte pravilo da potrošač, kada kupljeni proizvod nije saobrazan ugovoru, od trgovca može da zahtijeva na prvom mjestu opravku ili zamjenu takvog proizvoda, pa tek nakon toga, u slučajevima propisanim zakonom, odgovarajuće smanjenje cijene ili raskid ugovora uz povraćaj plaćenog iznosa. „Međutim, u prvih 90 dana od isporuke proizvoda, potrošač ima apsulutno pravo slobode izbora između bilo koje od navedene četiri mogućnosti“, poručio je Čađenović. On je dodao da u prva tri mjeseca nema hijerahije među navedenim mogućnostima za potrošača. „Ovo je jedna od bitnih karakteristika našeg potrošačkog prava koje građani moraju znati“, smatra Čađenović. Prema njegovim riječima, građani treba da znaju i da troškove neophodne da se proizvod saobrazi ugovoru plaća trgovac. Pored troškova rada i materijala, trgovci su dužni da snose i troškove preuzimanja i isporuke nesaobraznog proizvoda radi njegove popravke ili zamjene. „Ovo je naročito korisna informacija za građane, s obzirom na redovnu praksu trgovaca koji nakon prijema spornog proizvoda u njihovim radnjama dodatno upućuju potrošače na dalji prevoz i isporuku kod ovlašćenih servisera, umjesto da sami, i o svom trošku, preuzmu izvršenje navedene obaveze“, rekao je Čađenović. Komentarišući situacije u kojima pojedini trgovci potrošačima odmah saopštavaju da nemaju pravo na neku reklamaciju, zamjenu ili žalbu, Čađenović je rekao da to ukazuje na nedostatak kulture odnosa prema potrošačima. "To nije karakteristika u razvijenim ekonomijama, naročito u dijelu osnovnih prava potrošača kao što su pravo na informisanje, uključujući i zakonom propisane mogućnosti izbora u slučaju nesobraznosti, kao i garancije na datom proizvodu", kazao je Čađenović. On je dodao da se potpuno informisanje i poštovanje tih prava od trgovaca prije vidi kao potencijal za sticanje dragocjene prednosti nad konkurentima i posljedično privlačenje većeg broja krajnih kupaca. "Suprotno od toga, kod nas se i dalje prije sreću slučajevi neosnovanih zahtjeva za obaveznim čuvanjem računa zarad mogućih reklamacija, ili čak negiranje i/ili otežavanje potrošaču da ostvari osnovna prava nego, na primjer, nuđenje drugog-zamjenskog proizvoda tokom perioda u kome se obavlja popravka nedavno kupljenog", poručio je Čađenović. On ipak smatra da nije sve ni na trgovcima, već i da potrošači moraju znati svoja prava i biti informisani o njima, a oni, kako ocjenjuje, to nijesu, niti pokazuju neki veći interes za tim. "Krajnja preporuka je da se u slučaju spora sa trgovcem za dalji savjet obrate organizacijama za zaštitu potrošača, prije svega Centru za zaštutu potrošača (CEZAP). Pored njih, preporuka je i obraćanje dežurnom inspektoru u nadležnim inspekcijama, od kojih će u najvećem broju slučajeva to biti Tržišna inspekcija«, naveo je Čađenović. On tvrdi da se memorisanjem u imenik nekog od brojeva tih organizacija i institucija može umnogome olakšati položaj svakog pojedinca u slučajevima kršenja bilo kog od potrošačkih prava. "Da li je i ovo preveliki izazov za prosječnog crnogorskog potrošača, ostaje da se vidi", dodao je Čađenović. Prema njegovim riječima, podizati svijest o pravima potrošača je zajednička uloga svih navedenih subjekata. "Čini se da mediji moraju više učiniti na tom polju, bilo da se radi o pisanim ili elektronskim, privatnim ili javnim. Vlada bi sa druge strane morala više učiniti naročito u bliskoj oblasti obrazovanja, prvenstveno kroz uvođenje osnova zaštite potrošača u crnogorski obrazovni system", kazao je Čađenović. On je rekao da ono što već sada treba da zavrijedi posebnu pažnju medija i organizacija za zaštitu potrošača jeste sudsko preispitivanje dopuštenosti naknada za obradu kredita, naročito onih koje su od banaka i drugih finansijskih institucija iskazane i obračunate kao fiksni procenat u odnosu na glavnicu kredita. "Postupak je u toku, a ulozi za ugovorne strane u potrošačkim ugovorima su nikad veći. Možda je već vrijeme za podizanje svijesti crnogorske stručne i šire javnosti na ovu specifičnu temu potrošačkog prava", zaključio je Čađenović.
Bonus video:
