DEVET GODINA OD NEZAVISNOSTI

Kuda ide Crna Gora: Radikalan zaokret ili sistem propada

Statistika pokazuje da građani žive bolje jer je plata tada iznosila 282 eura, a sada je 478. Međutim stvarni život pokazuje da situacija nije takva
81 pregleda 69 komentar(a)
Prijem, Dan nezavisnosti, Foto: Zoran Đurić
Prijem, Dan nezavisnosti, Foto: Zoran Đurić
Ažurirano: 21.05.2015. 07:17h

Za četiri godine u ovoj zemlji neće biti nijednog nezaposlenog građanina... Crna Gora je riješila sva teška ekonomska i politička pitanja i cilj Vlade u narednom periodu biće da građanima omogući evropski kvalitet života, govorio je prije devet godine premijer Milo Đukanović.

Crna Gora je od obnove nezavisnosti, 21. maja 2006, imala tri godine ekonomskog “buma”, a zatim šest godina krize koja još ne daje znake da je prošla. Krizu su produbile greške Vlade, naročito prilikom izbora partnera u velikim privatizacijama. Samo za garancije date vlasnicima Kombinata aluminijuma i Željezare, of šor firmama sa Kipra i Velike Britanije, novcem građana plaćeno je preko 160 miliona eura.

Statistika pokazuje da građani žive bolje jer je plata tada iznosila 282 eura, a sada je 478. Međutim stvarni život pokazuje da situacija nije takva. Sve više firmi je u stečaju ili blokadi, povećava se nelikvidnost i dugovi u privredi, a iz sjevernog regiona se iseljavaju hiljade stanovnika.

Ova prosječna plata porasla je i jer je 2008. izmijenjena metodologija pa se u nju računaju topli obrok, prevoz, ostale naknade i regres. A od nezavisnosti inflacija je iznosila 28 odsto.

Bruto domaći proizvod (BDP) je 2006. bio 1,8 milijardi eura, a sada 3,4 milijarde. On je rastao zbog stranih investicija, inflacije, a značajnim dijelom i zbog javne potrošnje koja je najvećim dijelom finansirana zaduženjima. Javni dug je na kraju referendumske godine iznosio 701 milion eura ili 38,6 odsto BDP-a, a sada je tri puta veći - 2,2 milijarde ili oko 65 odsto BDP-a.

Potpredsjednik Unije poslodavaca Slobodan Mikavica kaže da je postignut napredak od sticanja nezavisnosti, ali da je ostalo da se dosta uradi, posebno na eliminisanju brojnih biznis barijera. Po njemu, kočnice za uspostavljanje ambijenta povoljnog za poslovanje su neodgovarajući regulatorni sistem, otežan pristup finansijskim sredstvima, velika zastupljenost sive ekonomije, korupcija u svim oblastima i na svim nivoima i nesklad između obrazovnih programa i tržišta rada.

“U periodu pridruživanja EU od 2014. do 2018. godine Crna Gora mora da donese oko 1.200 propisa i oko 300 strategija. To znači da hitno moramo rješavati nestabilan pravni sistem koji kroz česte promjene zakonodavnih akata privrednicima stvara velike teškoće”, ukazuje Mikavica.

Nezavisni poslanik Mladen Bojanić ocijenio je da veliki broj građana ne osjeća poboljšanje životnog standarda u posljednjih nekoliko godina, izuzev dvije godine nakon nezavisnosti: „Pozitivno što je država samostalna u donošenju odluka, ali je bilo mnogo promašenih poteza za koje niko nije snosio odgovornost. Teško je naći neku uspješnu privatizaciju. Smanjen je broj kompanija koje stvaraju novu vrijednost. Mora se radikalno mijenjati politika, ako hoćemo da se razvijamo, jer je ovaj sistem neodrživ”.

S druge strane, Zoran Jelić (DPS) ocjenjuje da je od nezavisnosti do danas Crna Gora od najmanje razvijene bivše jugoslovenske republike sada odmah iza Hrvatske i Slovenije: “Porasle su neto plate i penzije i BDP, smanjena je nezaposlenost, stopa inflacije je u evropskim prosjecima, a naročito su porasle strane direktne investicije. Vratilo se povjerenje u bankarski sistem u kome sada ima oko 2,4 milijarde depozita privrede i građana. Povećan je i rast turističkog proizvoda gdje su izgrađeni mnogi hoteli, a započete su investicije u energetski sektor”.

Jelić smatra da je loše što je veliki broj preduzeća sa blokiranim računima i da su jedan od razloga za to visoke kamatne stope. Navodi da nije dobar ni veliki dug opština, dok javni dug države ima svoju opravdanost jer je riječ o zaduženjima za kapitalne investicije, posebno za autoput.

Ekonomski analitičar Zarija Pejović smatra da je potrebno ponovno osmišljavanje industrije, bez koje nema dobro plaćenih poslova i srednje klase. “Novac za reindustrijalizaciju se može obezbijediti kroz neki 'balkanski investicioni fond' za čije bi osnivanje države regiona trebalo da pokrenu inicijativu. Reindustrijalizacija je pitanje političke odluke elite, da li želi siromašne mase sklone političkim manipulacijama ili emancipovano društvo”.

Treba nam razvojna strategija za dostizanje održivog rasta

Slobodan Mikavica smatra da je loše što imamo izvoz koji se bazira na sirovinama i poluproizvodima, da je proizvodnja gotovih proizvoda niska, a uvozna zavisnost visoka.

„Izvozne artikle naše zemlje predstavlja tek mali broj proizvoda, a najznačajniji faktor crnogorskog deficita još niska konkurentnost naše privrede. Povećanje proizvodnje i smanjenje nezaposlenosti neće se dogoditi preko noći. Zato je potrebno uraditi razvojnu strategiju koja će podrazumijevati programe koji za cilj imaju postizanje održivog rasta BDP-a, rasta zaposlenosti i povećanja produktivnosti”, ističe Mikavica.

Iseljavanje, pad nataliteta, visoka stopa samoubistava i uzimanje antidepresiva nisu znaci srećne zemlje

Zarija Pejović podsjeća da je u Crnoj Gori prisutno povećanje siromaštva što je konstatovala i Svjetska banka.

„Prema UN-ovom istraživanju 'nacionalnog indeksa sreće' Crna Gora je od 85 zemalja rangirana na 80. mjestu. Uz siromaštvo imamo iseljavanje, pad nataliteta, visoku stopu samoubistava, korišćenje psihoaktivnih ljekova čak šest puta više nego u zemljama EU. Kriza u Crnoj Gori je manifestaciono ekonomska, a u biti to je kriza političkog sistema, koji očigledno nema kapaciteta da produkuje politike privrednog rasta i društvenog razvoja. Ovdje u prvom redu mislim na vlast, ali i na opoziciju, koja od 36 poslanika ima svega dvojicu ekonomista”, kazao je Pejović.