"Željezara 'Boris Kidrič' u Nikšiću je veliki kolektiv, najveći u Crnoj Gori. U 21. Organizaciji udruženog rada (OUR) i sedam radnih zajednica zaposleno je nešto više od 6.500 radnika, koji su prošle godine, na primjer, proizveli 242.000 tona čelika. Željezara je tako uknjižila 26 milijardi dinara, odnosno 73 odsto više nego 1983. Ti rezultati su, i za neupućenog, dostojni divljenja... Imalo bi još puno toga pohvalnog iz ove fabrike da se saopšti, između ostalog, da je prosječni lični dohodak u prošloj godini bio oko 25.000 dinara, a u decembru čak 34.000, da će ove godine proizvesti oko 270.000 tona gotovih proizvoda i ostvariti ukupan prihod od oko 35 milijardi dinara“, pisali su mediji u maju 1985. godine.
Onda su došle privatizacije i strateški partneri koji su najavljivali višemilionska ulaganja, stečaji i bankroti, i industrijski gigant, u kojem se proizvodilo preko 200 vrsta kvalitetnog čelika, polako je nestajao.
Početkom godine, fabrika je, nakon višemjesečne radničke borbe, vraćena pod državno okrilje – Elektroprivreda Crne Gore (EPCG) je kupila za 20 miliona eura, osnovala firmu EPCG Željezara Nikšić, i najavila bolje dane. Skoro sedam mjeseci kasnije na bolje dane se još uvijek čeka. Ali i na čelik koji je nekada bio sinonim grada pod Trebjesom.
"Ako ugasimo poslednji industrijski pogon u Crnoj Gori, šta onda očekivati"
„Željezara je ušla u proceduru za dobijanje integrisane dozvole. Očekuje se mišljenje Agencije za zaštitu konkurencije (AZK) i vjerujem da će se naći način, poštujući preuzete obaveze, da se uspostavi prerada čelika. Mi se ne bavimo proizvodnjom čelika iz rude nego od starog čelika pravimo nisko i visoko legirane čelike, tako da očekujem da se tu nađe prostor u evropskoj regulativi. Ako bude da Željezara ne može obnoviti primarnu preradu čelika, najbolje da se nađe rješenje u vidu strateškog partnera. Imali smo neke upite iz Češke i Njemačke. Očekujem da u narednom periodu dobijemo neke jasnije ponude i da uz podršku Vlade obnovimo proizvodnju“, kazao je „Vijestima“ Maksim Vučinić, predsjednik Odbora direktora EPCG Željezara Nikšić, koji je na tu funkciju izabran 4. septembra ove godine.
Čeličana ne može da počne da radi dok AZK ne donese odluku da li bi ulaganje EPCG predstavljalo državnu pomoć, jer su Protokolom 5 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u oblasti čelika i uglja zabranjene sve vrste državnih pomoći, a kršenje tih pravila dovelo bi do usporavanja u pregovorima u Poglavlju 8 sa Evropskom unijom.
„Mislim da ćemo naći način da se sve to pravno završi, jer je to interes grada i države. Solarni sistemi su nešto što je dobrodošlo, ali je suština priče da ljudi treba da rade u baznoj proizvodnji i da se stvara i taj dohodak. Nama logike da ljudi sjede u Željezari i da 'primaju platu' od Sunca. Moraju da rade u baznoj proizvodnji“, kazao je izvršni direktor EPCG Željezara Nikšić, Đorđije Manojlović.
Očekuje da će matična firma u utorak, 19. septembra, na Odboru direktora, donijeti odluku da im uplati 6,5 miliona eura kako bi mogli da krenu u proces nabavke repromaterijala, a onda bi, za dva mjeseca, uslijedila i proizvodnja.
„Elektroprivreda je donijela odluku da zarad investiranja, Željezari opredjeli 6,5 miliona. Mislim da oni trebaju saglasnost Vlade. Konsultovali su se sa Agencijom vezano za državnu pomoć i oni su rekli da Vlada treba da donese tu odluku, tako da očekujem da to na sledećoj sjednici procesuiramo. Na taj način mislim da će početi proizvodnja i za dva mjeseca već planiramo da imamo izvoz prvih proizvoda“, kazao je predsjednik Vlade Dritan Abazović prošle sedmice, 8. Septembra, na 65. sjednici Vlade.
U predlogu dnevnog reda sjednice koja treba da bude održana sjutra Željezara nije na spisku.
„Željezara je fabrika od nacionalnog značaja i mislim da je Crnoj Gori sada potrebna bilo koja industrija, jer ako ugasimo poslednji industrijski pogon u Crnoj Gori šta onda očekivati. Vratili smo jedan ogroman resurs i sačuvali ono za šta su pale državne garancije. Imala je do sada socijalnu komponentu. Ljudi od struke i iskustva iz Željezare su uradili projekat i tu je računica da se zaposli 270 radnika i dobija se ta cijena koštanja proizvodnje čelika koja je prihvatljiva. Ostali radnici bi bili zaposleni u druge djelatnosti koje se razvijaju u krugu Željezare. Problem je samo kako naći modalitet da se obnovi primarna proizvodnja čelika. Iza ovog projekta treba da stane čitava država, Vlada Crne Gore i sve institucije“, poručio je Vučinić.
Strah postoji, ali se nadaju rješenju
U Željezari je, prema riječima Manojlovića, zaposleno blizu 400 radnika – 288 imaju rješenje na neodređeno, a 90 ugovor o djelu. Sistematizacijom je predviđeno da u Željezari bude zaposleno 426 radnika, dok bi novom sistematizacijom taj broj bio oko 500. Manojlović smatra da je stanje u Željezari „normalno“, da je šest mjeseci iskorišteno da se fabrika dovede u stanje da bi mogla da radi, i da nijesu „stvorili gubitke“, ako se ima u vidu da su kao osnivački kapital dobili 2,150 miliona eura, od otpada prihodovali nešto više od 900 hiljada, a za plate utrošili skoro milion i po.
„Za šest mjeseci smo remontovali pogone čeličane i kovačnice, završavamo pogon energane, počeli smo sa solarnim elektranama čije priključenje na mrežu zavisi od CEDIS-a i CGES-a. Mi smo dobili osnivački kapital 2, 150 miliona eura, a materijalni dobitak Željezare je 900.000 eura, plus fabrika je dovedena u stanje apsolutne ispravnosti. Realna priča je da smo opstali sedam mjeseci i odradili veliki dio posla,. To mnogo više košta nego što je dato“, smatra izvršni direktor.
Prema njegovim riječima, odrađeno je sve što je potrebno za dobijanje integrisane dozvole i preksjutra će predati zahtjev, a nada se da će Odbor direktora EPCG pozitivno odgovoriti i odobriti im 6,5 miliona eura, koliko je po biznis planu planirano.
„Odboru direktora smo još 20. juna dali investicioni projekat tražeći po biznis planu odobrenje za 6,5 miliona, ne da bismo davali plate, već je to za repromaterijal za dva mjeseca proizvodnje. Čekamo taj budžet da bismo uzeli materijal i ako nam sada bude odobren, mislim da ćemo od novembra imati prve proizvode i izvoz“, uvjeren je Manojlović.
Da je situacija u Željezari daleko od sjajne, ukazuje i predsjednik Sindikata Ivan Vujović, iako naglašava da nije ni toliko crno koliko se pokušava predstaviti.
„Sigurno da situacija jeste loša, ali ne toliko. Postoji strah, posebno nakon godinu agonije. Odjednom je Željezara od suvog zlata postala gubitaš. To su politička previranja, a nas od prvog dana politika nije zanimala, pa ni sada. Željezara je plaćena 20 miliona, a tada je njena imovina procijenjena na 54 miliona. Ja ne vidim da je 34 miliona gubitak, nego obitak i za državu, za grad, Vladu i za EPCG. Mi od novog menadžementa očekujemo ozbiljnost i da ovim ljudima nađu posao“, poručio je Vujović.
Rješenjem Vlade tadašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije 16. decembra 1950. godine osnovana je Željezara, a njena izgradnja je počela dva mjeseca kasnije. Prvi pogon, hladna valjaonica, sa radom je počeo 8. decembra 1956. Godine i taj datum se obilježava kao Dan fabrike. Deset godina kasnije počeli su sa radom i poslednji pogoni, vučionica i ljuštionica čelika. Na početku rada u Željezari je bilo zaposleno 2.222 radnika, a tri decenije kasnije nekadašnji gigant bilježi najveći broj metalurga – 7.300.
Do Dana fabrike, kada će biti obilježeno 67 godina rada, ostalo je manje od tri mjeseca. Radnici i menadžment se nadaju da će sudbina fabrika i početak prozvodnje biti izvjesni prije 8. Decembra.
Bonus video:
