Ulcinj, grad burne istorije, u posljednjih nešto više od 100 godina, “poklanjan” je bar tri puta. Kralj Nikola i Milo Đukanović, svako u svoje vrijeme, predlagali su Amerikancima da se usidre u zalivu Valdanos i tako, valjda, osiguraju naklonost Ujka Sema. Milojko Spajić, svjedoci smo, je više za civilne opcije i Arape ali, može se naslutiti, motivi i posljedice bi bile po Ulcinj slične kao kod njegovih prethodnika.
Crnogorska istoriografija se nije mnogo bavila epizodom iz života kralja Nikole sa Ulcinjem i Valdanosom, iako je o ovoj temi pisao Bogdan Lj. Popović još 1960. godine.
Kako je došlo do prve ponude ove vrste za uspostavljanjem baza u inostranstvu koje su SAD uopšte ikada dobile?
Akademik Dragoljub R. Živojinović, u jednom radu iz 1984. godine, podseća da je u maju 1909. godine poslanik SAD Ričmond Pirson došao u oproštajnu posjetu na Cetinje. U razgovoru sa dr Lazarom Tomanovićem, predsjednikom crnogorske vlade, uručen mu je prijedlog da se Sjedinjenim Američkim Državama ustupi “zauvijek i besplatno, bezuslovno i bez rezerve” zaliv Valdanos, zajedno sa obalskim pojasom koji se pružao do grebena obližnjih planina i obuhvatao teritoriju od 15 - 20 kvadratnih milja. Cilj toga je bio da SAD “uspostave pomorsku bazu i stanicu za snabdijevanje u evropskim vodama”.
Čudna ponuda
Iznenađenje je bilo potpuno, pa je Pirson odgovorio da SAD treba da prihvate taj predlog. U svom izvještaju Pirson je ukazivao na koristi od prihvatanja tog prijedloga za američku mornaricu.
Valdanos se nalazi u blizini Ulcinja, pogodne dubine i potpuno je pust. To je bila najprostranija uvala na obali, a njeno pretvaranje u pomorsku bazu moglo se opravdati samo postojanjem značajnih političkih i vojnih interesa SAD u tom dijelu svijeta.
Njih, zaista, nije bilo u tom trenutku. U Stejt dipartmentu prijedlog su ocijenili kao “čudnu ponudu” o kojoj je vrijedjelo razmisliti. Prijedlog je upućen Ministarstvu mornarice sa zahtjevom da iznese svoj stav. Odgovor je bio negativan: mornarica nije imala nikakve potrebe za bazom u Crnoj Gori.
Odgovor na Tomanovićev prijedlog uručen je tek godinu dana kasnije, u maju 1910. godine. Kada je novi poslanik Džordž Mozes saopštio odgovor, Tomanović nije prihvatio da o njemu razgovara.
Izgledalo je da je time stvar bila okončana, ali prilikom Mozesove posjete Cetinju 1911. godine kralj Nikola je iznio predlog da Crna Gora ustupi SAD-u Ulcinj, dodavši da je ponuda Valdanosa bila greška. Treba napomenuti da je Ulcinj bio jedini grad na obali kojim je Crna Gora mogla slobodno da raspolaže. Mozes je ponudu odlučno odbacio, ali je kralj Nikola ostao uporan. Tražio je od Mozesa da proslijedi njegovo lično pismo predsjedniku Vilijamu Taftu. Poslanik je nastojao da kralja uvjeri u neopravdanost toga prijedloga, ali je na kraju pristao na kraljev zahtjev. U avgustu 1911. godine predsjednik Taft je odgovorio da vlada SAD ne namjerava da prihvati kraljev prijedlog, naveo je akademik Živojinović.
“Već je prva ponuda kralja Nikole, ona za Valdanos iz 1909, značila i poziv da se SAD upletu u unutrašnje poslove Crne Gore. Pošto je aneksiona kriza oko Bosne i Hercegovine tek bila okončana, uplitanje SAD bi izazvalo reakciju Austrougarske i Rusije, možda i Italije. Davanje na poklon Ulcinja 1911. poklopilo se s neuspjehom ustanka albanskih plemena protiv turske vlasti. Pod pritiskom Austrougarske i Rusije, kralj Nikola je morao da prekine s davanjem pomoći albanskim plemenima, što je narušilo njegov ugled u okruženju. Ali i u Crnoj Gori, gde je tinjao sukob između kralja i demokratskih snaga. Sve je to vjerovatno podstaklo kralja Nikolu da obnovi i proširi predlog o izgradnji američke baze u Crnoj Gori, u Ulcinju, ali su ti predlozi bili nerealni i neostvarljivi”, objašnjava širi kontekst Živojinović.
Dragan Bisenić, novinar, sada ambasador Srbije u Saudijskoj Arabiji, podsjetio je 2018. godine, u dnevnom listu Danas na ovu sekvencu iz crnogorske istorije. Potom, u knjizi “Ostvarenje mita: Amerikanci, Srbi i Albanci u Balkanskom i Prvom svetsku ratu” on navodi i izvore za ovu priču koja je nerijetko u Crnoj Gori dovođena u sumnju.
“Ipak, nešto je postignuto. Američki predsjednik Taft u svom godišnjem obraćanju Kongresu posvetio je i nekoliko rečenica Crnoj Gori, u istom redu s pitanjima Latinske Amerike, Dalekog istoka, Turske, Velike Britanije i Kanade. On je rekao da je ‘Narodna skupština izrazila svoju volju da Kneževina Crna Gora bude uzdignuta na nivo kraljevine, a crnogorski princ je je 15. avgusta uzeo titulu kralja Crne Gore’. Predsjednik Taft je za govornicom rekao da ‘ima veliko zadovoljstvo da prizna novu kraljevinu u ime SAD’”, napisao je Bisenić, uz napomenu da je kralj Nikola smatrao ovo velikim priznanjem od jedne velike prekomorske sile.
Đukanović i “vizionarsko” anticipiranje kralja Nikole
Kralja Nikole, Ulcinja, Valdanosa i Amerikanaca prisjetio se i 2019. godine Milo Đukanović koji je, govoreći na svečanosti u Ambasadi SAD u Podgorici, najavio mogućnost formiranja američke, odnosno NATO vojne baze u Crnoj Gori, na lokaciji Valdanos, kod Ulcinja.
On se pozvao i na kralja Nikolu, navodeći da je “crnogorski kralj vizionarski anticipirao važnost transatlantskog povezivanja”.
“On je velikodušno predsjedniku Taftu ponudio na korišćenje crnogorsku obalu u okolini Ulcinja kako bi SAD uspostavile mornaričku bazu i stanicu za snabdijevanje američkih brodova u evropskim vodama. Nasljednik Džona Džeksona, diplomatski poslanik Pirson, koji je prilikom predaje akreditiva rekao da želi da upozna narod koji je izvojevao svoju nezavisnost čak i prije otkrića Amerike, izvijestio je za ovu inicijativu da je Crna Gora odlučila da u velikodušnosti prestigne Ameriku”, rekao je Đukanović.
Nema podataka da je Đukanović formalizovao ovu ponudu i u zvaničnoj formi ponudio obalu Ulcinja Amerikancima. Možda i zbog toga što je već sljedeće, 2020. godine, njegov DPS ostao bez vlasti, a i sam Đukanović je izgubio predsjedničke izbore 2023. pa nije bilo mnogo prilike ni vremena da više poradi na dovođenju SAD u Valdanos.
Spletom okolnosti Ulcinj je još jednom spašen, ali ne zadugo.
Milojko Spajić očigledno nije “militari” tip. On ima drugačije prioritete i viđenje budućnosti Ulcinja, više okrenuto ka komercijalnom aspektu i Arapima. Otuda i ponuda Mohamedu Alabaru, međudržavni sporazum sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima i silne milijarde koje samo što nisu.
Ali, ni Ulcinjani nisu više, izgleda, ono što su bili u vrijeme kralja Nikole ili Mila Đukanovića. Sada su se pobunili glasno i jasno. Hoće li to spasiti Ulcinj trećeg “poklanjanja”, vidjeće se vrlo brzo.
Tepavčević: Odmjeravanje pulsa velikih sila
Smatram da je to oko Valdanosa bilo geostrateško nadmudrivanje prije nego ozbiljna ponuda. Što se tiče ponude oko Ulcinja 1911. godine, tada je u toku Malisorski ustanak, u kome je Crna Gora imala učešća. Takođe, nijesam nailazio na arhivska istraživanja vezano za te ponude. U tom periodu teško da je Americi bilo prihvatljivo otvaranje neke vojne baze u srcu Evrope, posebno u kontekstu Monroove doktrine. Rekao bih prije ako je ponuda bila na stolu da je to bilo odmjeravanje pulsa velikih sila, ništa više od toga, kazao je istoričar Ivan Tepavčević.
On navodi da se Valdanos spominje u kontekstu aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske 1908. godine i geostrateških pomjeranja na Jadranu.
“Ne znam koliko je bio to ozbiljan prijedlog da Amerikanci otvore jednu takvu luku na Jadranu u tom period jer 1909. godine ukinuta je jedna alineja člana 29 Berlinskog ugovora, koji se odnosio na barsku luku i njenu sanitarnu i pomorsku kontrolu od strane Austrougarske mornarice. Od tada u barsku luku mogu nesmetano da uplovljavaju strani vojni brodovi”, ističe Tepavčević.
Lokalni funkcioneri htjeli vojnu bazu u Valdanosu
Ulcinjanin Ismet Kapetanović ranije je za “Vijesti” kazao da na ideju da se u Valdanosu sagradi vojna baza nijesu došli generali.
“Kod pojedinih lokalnih funkcionera, 1976. godine rodila se ideja o Valdanosu kao vojnoj bazi. Godinu kasnije, neformalni razgovori vođeni su s predstavnicima Sekretarijata za narodnu odbranu i prema prvoj varijanti, vojska je htjela da ekspropriše cijeli maslinjak od Nove Mahale, pa sve do obale Valdanosa. Nakon otvorenog negodovanja vlasnika, koji su od tog drveta stotinama godina prehranjivali familije, odustalo se od te ideje i granica je odrezana gdje je i danas”, ispričao je tada Kapetanović.
Bonus video:
