Pri kotrljanju betonskom pistom podgoričkog aerodroma, kroz prozorsko okno putničkih i drugih letjelica može se vidjeti jedan dio ne tako davne prošlosti. Na južnoj strani kompleksa, izloženi vremenskim neprilikama, puni istorije i priča, stoje i svjedoče proteku godina nekoliko mlaznih borbenih aviona. Iako “G-4 super galeb” zagolicaju maštu, u kadru ostaju kratko, a još kraće u pamćenju i pred očima jer ih obično zamijeni razvučeni prizor brzine i uzbuđenja polijetanja.
Upravo je ta prolazna slika i mala prizma u prošlost, inspirisala posjetu “Vijesti” tamošnjem vojnom aerodromu “Knjaz Danilo”. Tu se među borovima prostire stotine hiljada kvadrata zelenila, izolovani tornjevi i nezavisne pumpe za vodu, kolektori, vremenom zakržljali avioni, vojni i manji helikopteri, prostori za obuke i nebrojeni objekti, NATO bombardovani hangari, nekadašnji simulatori letjenja i drugi ostaci ratne i već polako zaboravljene vojne istorije...
Sadašnje izdanje ovog mjesta je znatno manje nego što je nekada bilo, kako kažu pripadnici Vojske Crne Gore, jer više ne uključuje prostor koji sada pripada državnim Aerodromima, pomoćnu pistu, niti podzemna skloništa Šipčanika kojim rukovode “Plantaže”.
Prioriteti vojske se mijenjaju na svjetskom nivou, pa tako i u Crnoj Gori, u kojoj trenutno nema upotrebljivih borbenih aviona, ali ni brojnosti nekadašnjih čuvara aerodroma, jer u bazi u kojoj je nekada radilo 2.500 hiljada vojnika - sada boravi samo petina tog broja.
Iako je vrijeme tenzija i sukoba prošlo i na Balkanu ostavilo neizbrisiv pečat, “mala” vojna baza i pista vješto sakrivene, još čuvaju uspomene na stotine aviona i hiljade vojnih i bratskih čizama koje su njima kročile. O tom vremenu i tadašnjem radu najbolje mogu reći oni koji su ga makar djelimično osjetili...
Mlazni let kao roditeljstvo
Aktivne piste i posjete vojnika sa prostora cijele bivše Jugoslavije, rado se sjeća i potpukovnik i oficir zadužen za sigurnost letjenja u vazduhoplovstvu Vladimir Andrijašević. Kako kaže, aerodrom je građen 1950-tih i završen 1968. godine, dok je u početku korišćen kao vojno-civilni.
Prvobitno je pripadao Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA) i statusno bio vojni, do proglašenja Zakona o državnoj imovini 2006. godine, od kada se katastarski vodi kao državni i Vojsci predat na upravljanje.
“Sa tornja sam jednom brojao, to je bila 1993. godina, 64 vazduhoplova na zemlji u jednom trenutku. Znalo se desiti po 20 aviona da je na prostoru Crne Gore u vazduhu. Ovdje je bio centar za stručno-specijalističku obuku dozvučne borbene avijacije od 1968. godine do 1992. godine, a od tada i centar za obuku pilota i helikoptera... Dejstvovali su školskim i ubojnim sredstvima. Bilo je intenzivno. Za uzlijetanje se koristila današnja pista Aerodroma, a pored nje je bila travnata pista. Imali smo pomoćnu koja je išla ka Šipčaniku, dugu 2,5 kilometara...”, prisjeća se Andrijašević.
Upitan o osjećaju vožnje mlaznog aviona, Andrijašević je kazao je da je letio jednim od školskih “super galebova” i da je to jedan od najuzbudljivijih osjećaja, odnosno da se intenzitet i užitak mogu porediti sa roditeljstvom. Navodi da su to bili avioni školskog tipa, jer su imali dva sjedišta pri čemu u prednjem sjedi pilot-student, a iza pilot-instruktor. Upravo ovi avioni stoje na pisti vojne baze i čekaju na bolje dane, a Andrijašević kaže da ih je pravio mostarski “Soko” i da im je kvalitet nesporan, jer je jedan rastavljen prije dvije godine zbog donacije Sloveniji, dok se i elektronika upalila pri stavljanju akumulatora.
Po prilasku pisti, potpukovnik i vršilac dužnosti komandanta vazduhoplovstva Ljubinko Petić odmah je uklonio kapu, jer se, kako kaže, ovi i slični predmeti skidaju zbog bezbjednosti. Na pitanje uključuje li to i naočare za sunce, s obzirom da su piloti poznati po njima i da li se koriste znatno više nakon 80-ih prošlog vijeka i popularizacije kroz kultni film “Top gun”, Petić je naglasio da su sastavni dio zaštitne opreme za pilote i prijeko potrebne zbog zaštite od jake svjetlosti, jer nekada nije bilo vizira na pilotskim kacigama.
“Galebove” ne štedi vrijeme
Po prilasku izloženim “galebovima” koji nažalost kupe prašinu, pojasnio je da su to avioni školsko borbene avijacije te da su se u Jugoslaviji proizvodili do početka 1990-ih godina. Navodi da su se za Vojsku Crne Gore posljednji put u nebo vinuli 2008. godine, ali da su i dalje u upotrebi u državama kao što su Mjanmar i Srbija. Kako kaže, “galeb” je možda najbolji školski avion ikada proizveden, a ubijeđen je da će jedan od njih završiti kao eksponat u Vojnom muzeju, dok bi drugi mogao da se izloži na nosaču i postane čuvar baze.
“Imaju bombonosače, top, širok spektar naoružanja... Jugoslavija ih je pravila, ali je veliki dio opreme uvezen. Sjedišta i motor iz Britanije, sve ostalo je proizvedeno u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, od Slovenije do Makedonije, hidrualika iz Trstenika, aluminijum i oplate od aluminijskog kombinata Titograd, ostale sisteme i uređaje je proizvodila ‘Iskra’ iz Niša. Ovdje je 1980-ih godina dolazila inspekcija Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i htjeli su da ovaj vazduhoplov uvrste za obuku ratnog vazduhoplovstva SAD-a, prošao je inspekciju ali ugovor nikada nije potpisan, jer fabrika ‘Soko Mostar’ nije imala kapaciteta da iznese potražnju...”, naglasio je Petić.
Iako se osjećaj ne može porediti sa njihovom letom na vrhuncu operativnosti, sjedanjem u jedan i danas je jasno da je riječ o brzoj nebeskoj mašini. Zbijeno sjedište, desetine brojčanika, mjerača i info tablica i osjećaj moći, iskustveno se mogu najbliže povezati sa sjedanjem u bolid “Formule 1” - u oba slučaja ne znate čemu prekidači služe, ali definitivno odaje utisak brzine. Čak i vrata za otvaranje kokpita rade perfektno i bez škripe, iako avion godinama prži sunce i biju kiše.
Na ovoj pisti su trenutno “galebovi” i po jedna “Utva 75” i “Cesna 421”, ali nisu u upotrebljivom stanju. Priču o njima prekinula je buka motora i rotirajućih elisa obližnjeg helikoptera koji se spremao na let. Odvajanje od zemlje je potrajalo, pa je obližnji hangar poslužio kao sklonište od sunca i zvuka elisa.
Mjesto za iskrac saveznika
U tom hangaru, Vojska lageruje svoju vazdušnu flotu, i to tri veća helikoptera “Bell 412” (jedan čeka popravku) i dva manja “505” iste proizvodnje. Petić je dodao da ove godine očekuju i njeno proširenje, kako bi više pomogli pri gašenju požara i ostalim akcijama, dok im dva mala služe za obuku studenata sa akademije, izviđanja i prevoženja...
Tu u hangaru se helikopteri tehnički opravljaju, a svaki ima po mali krst na repu - rundelu. Petić je dodao da se tako poznaje njihova pripadnost državi i vojsci.
“Rundela ima neke tradicionalne vrijednosti, a sami krst predstavlja krstaš barjak. Imate zastavu pripadnosti države, serijski broj... U toku je obuka spasilaca, koji se spuštaju sa visine na planine i mora. Imali smo dosta spasavanja, ali nažalost polovičnog tipa jer se dešavalo da lica nastradaju. Posljednja akcija je bila zajedno sa Mornaricom Vojske kada je Ivica Kostelić bio sudionik, posada helikoptera ga je locirala lica na moru, a brod mornarice ih je pokupio”, naglasio je Petić i istakao da imaju i helikoptere “Gazela” ali nisu u upotrebi od 2018. godine.
Aerodrom, kako kaže, služi kao baza za više jedinica, od čega njih 500 čine gardijska četa, djelovi bataljona za podršku, dok je glavno vazduhoplovstvo. Na mračno pitanje koje je nekako uvijek na umu kada se vidi kamuflažna ili zelena uniforma i istorija posljednjeg vijeka - šta se dešava u najgorem scenariju, odnosno ratu i da li će se aerodrom koristiti, Petić odgovara da je članstvom u kolektivnom sistemu bezbjednosti i odbrane i u slučaju aktivacije člana 5 Vašingtonskog ugovora, cijeli kompleks aerodroma - uključujući civilni, predviđen kao glavna luka za savezničke snage.
Petić je dodao da su jedinica Vojske koja ima stalni borbeni zadatak i da su aktivni 365 dana u godini.
“Vremena se mijenjaju, s obzirom na to da smo ušli u kolektivni sistem bezbjednosti nema više potrebe za toliko velikim avijacijskim jedinicama u Crnoj Gori i prosto je brojno stanje smanjeno. Radimo sve vrste obuka koje su potrebne za nas, osposobljavanje letačkog sastava za vršenje osnovnih namjenskih zadataka, podršku jedinicama Vojske i eventualno učešće u trećoj misiji. To je naš prioritet danas, da imamo dovoljan broj letača, pilota, tehničara i posade...”, kazao je Petić.
Baza potpuno autonomna
Veličina ovog mjesta se može procijeniti iz aviona, ali ne i golim okom, pogledom sa piste ili kroz kapiju, jer joj je ukupna površina oko 740.000 kvadrata. Vrijeme je, osim broja vojnika, smanjilo i površinu baze, koja se nekada protezala na 2,3 miliona kvadrata, dok je cijeli kompleks mimo piste isprepletan betonskim stazama, borovima, raznim objektima, poligonima i radionicama.
Posebno se izdvaja desetine metara visok crveno-bijeli toranj koji liči na ogromnu lizalicu.
Kapetan i štabni oficir za logistiku Željko Šćekić je pojasnio da se voda pumpama izvlači iz obližnjeg bunara, a zatim preko hlorne stanice prebacuje u 32 metra visok toranj, odakle slobodnim padom snabdijeva sve objekte.
Šćekić navodi da osim izvora imaju i sopstveni kolektorski sistem za otpadne vode, pa su nezavisni od ostatka opštine. Kolektor je, kako tvrdi, moderan i za današnje vrijeme, a ima nekoliko upojnih jama, visoki pješčani filer, pumpnu stanicu, sušna polja...
Sistem je, tvrdi, samoodrživ, dok struju dobijaju duplim sistemom, a imaju i četiri trafo-stanice. Mimo piste, ovaj dio baze je potpuno zaklonjen od očiju javnosti i više liči na veliki park bogat zelenilom, koji na mjestima kvare zastarjele zgrade, dok se paralelno kroz borove na svakom ćošku čuje i simfonija ptica. S obzirom na to da aerodromi i ptice idu zajedno kao miš i mačka, Šćekić je naglasio da se veliki značaj daju zaštiti prirode i da imaju službu koja se brine da ptice i životinje ne smetaju helikopterima i obrnuto.
Bijele fasade starih objekata razbijaju parkovsku idilu, a dobar dio njih se i danas koristi ali u manjem obimu ili druge svrhe. Tu su nekada bile ambulante, smještaj za eskadrile, helikoptersku avijaciju, tehnički sastav, prostorije za ulje i masti, stanica za punjenje akumulatora, fiskulturna sala, magacini, tereni za obuku, vešeraj, prostorije za berberina, autopark......
Bombardovano ključno
Šetnjom se nailazi i na metalne okvire sa razbijenim solarnim panelima obraslim u trnje i žbunje, za koje Andrijašević kaže da su uništeni tokom NATO bombardovanja 1999. godine. Pojasnio je da se tim sistemom grijala voda i da je uništeno svako mjesto za smještaj avijacije i materijal za njenu opravku.
“Ovdje su i objekti uništeni 1990-ih koje nismo uspjeli da obnovimo, radionica za elektroopremu i za sve što treba opraviti na avionu, radio, sjedišta, metalostrugari, varioci, lakireri... Gađano je devet hangara u kojima je bila smještena avijacija i to je redom srušeno, prve noći bombardovanja. Tu su ostaci radionica. Jedan čovjek je poginuo u Šipčaniku”, naveo je Andrijašević u prolazu pored niza oštećenih objekata i hangara.
Isprepletanim stazama se stiže i do poligona sa stražarskim tornjevima na kojem se rade obuke, dok je u blizini veća livada koja služi za vježbanje vojnika. Tu je i parcela sa nekoliko hrpa grana naslaganih na nekoliko metara visine, gdje se rade obuke za gašenje požara.
Petić je pojasnio da za gašenje požara imaju tri “FAP-a 2026”, ali da rade na nabavci dodatnih vozila.
Sve to čini nevjerovatno skriveno parče istorije, odmah preko puta prometnog Aerodroma, pod bijelom kapijom i strogom zabranom pristupa. Nekada mjesto na kojem se opsluživao cijeli proces letjenja, ljudi i oprema, uz tri restorana i to vojnički, studentski i letački, šnajdere, opremu poput kaciga, kiseoničkih maski, a danas nakon više hiljada čizama i stotina aviona - ostaje samo njihov omanji otisak.
Tako sada na Vojnom Aerodromu “Knjaz Danilo”, petina nekadašnje vojske, četvrtina površine, smanjena avijacija i helikopteri koji mijenjaju avione, čine nasljeđe vremena za koje se stiče osjećaj - da nikada stvarno nije ni postojalo...
Pravilnici “krvlju pisani”
Aerodromi su izuzetno opasni za rad, a posebno opake su “stajanke” (mjesto za smještaj i kretanje aviona), kaže Šćekić i dodaje da se pravilnici nažalost mijenjaju nakon grešaka, koje su nekada zaista skupe...
“Tako obično kažemo da je naš pravilnik vazdušno-tehničke službe krvlju pisan i to je stvarno tako. Dešavali su se ranije i vazduhoplovni udesi i razni vanredni događaji, iz svih njih se izvlačila pouka pa je pravilnik krvlju pisan”, naglasio je Šćekić.
Piloti ipak vole razonodu, pa se u nastavnoj zgradi može naći i njihov klub. Na policama ove prostorije prosuti su brojni brojčanici, brzinomjeri i druge naprave, antene više istorijskih aviona i drugi malo kome poznati djelovi...
“To je bila bila sala za simulator pa su je nakon što je prestalo njegovo korišćenje piloti sami preuredili. Sve je ručni rad, od krečenja, slikanja, namještaja, izgradnje, postavljanja pločica, keramike, sve su piloti sami radili, osim klime i televizora”, naglasio je Petić.
Ljudstvo ključno
Petić je šaljivo kazao da je avijacija skup sport, ali da su ubjedljivo najskuplji ljudi, jer ih treba obučiti da održavaju i upravljaju, te da je jednom kada se ta sposobnost izgubi, izuzetno teško nadoknaditi.
Tvrdi da je odziv poslu izuzetno mali i da je jedini način da mladi postanu piloti u Vojsci, da upišu akademiju preko konkursa Ministarstva odbrane koji se raspisuje za razne zemlje.
Istakao je da su domaćoj Vojsci veliku štetu nanijeli narativi 1990-ih i da tada nisu morali da brinu o svom statusu...
Andrijašević je dodao da danas imaju mnogo više zadataka, da su se nekada bavili samo školskim dijelom posla i da se o pilotima izuzetno vodilo računa. Kako kaže, nije se radilo 40 časova sedmično, imali su letački dodatak i samim tim viša primanja, 35 dana godišnjeg odmora i kontrolisanu ishranu.
“Bili smo zbrinuti i nismo morali da se borimo za svoj status, na šta danas trošimo dosta energije. Tad o tome nismo morali da razmišljamo. Ja nisam iz vremena JNA, ali su ostali recidivi tih vremena bili pa smo dobijali šta nas sljeduje”, kazao je on.
Bonus video:
