Crna Gora ima deficit preduzetnika i deficit kvalitetnih državnih službenika. I možda najvažnije - vidan deficit preduzetničkog načina razmišljanja u svim segmentima društva”, kazao je u intervjuu “Vijestima” dekan Ekonomskog fakulteta prof.dr Mijat Jocović.
On ukazuje da se i u drugim državama istočne Evrope nakon učlanjenja u EU desio talas odlaska mladih i da to neće zaobići ni Crnu Goru, zbog čega predlaže otvoren dijalog konkretne korake ka unapređenju društvenog ambijenta.
Najavljuje da će Ekonomski fakultet nastaviti sa konferencijama i okruglim stolovima o važnim ekonomskim odlukama, i da je važno čuti kritike akademske zajednice.
Ukazuje da u Crnoj Gori postoji kriza državnog vlasništva i kriza upravljanja državnim preduzećima, kao i da je za promjenu tog pravca neophodna politička volja.
U nekim ranijim anketama većina studenata je saopštavala da nakon završenih studija želi da radi u javnoj upravi, vrlo malo je bilo spremnih za preduzetništvo i da sebi i drugima stvori radno mjesto. Kakva je situacija sada, da li dovoljno podstičemo preduzetničku svijest kod mladih?
U svjetlu aktuelnog članstva u EU, usudio bih se da kažem da su Crnoj Gori podjednako potrebni kvalitetni preduzetnici i javni službenici. Nažalost, imamo deficit preduzetnika i deficit kvalitetnih državnih službenika. I možda najvažnije, vidan deficit preduzetničkog načina razmišljanja u svim segmentima društva. Crnogorsko društvo se nije mnogo promijenilo od vremena kralja Nikole kada nije bilo društveno prihvatljivo da mladi ljudi umjesto državne službe biraju zanate i biznise. Nakon toga, na naš mentalitet zalijepio se socijalizam sa garantovanim poslom i privilegijama, pa zatim tranzicija - sa svim negativnim efektima, prije svega velikim raslojavanjem i ekonomskim nejednakostima.
Zbog toga danas prosječan mladi čovjek umjesto preduzetništva bira državnu službu, a umjesto napornog rada, prečicu nalazi u političkim partijama i zapošljavanju u javnom sektoru. Dodatno, preduzetnički način razmišljanja usmjeren ka rješavanju problema i optimizaciji procesa, ne primjenjuje se dovoljno ni u javnom sektoru. Ovaj proces demotiviše i ogroman broj kvalitetnih javnih službenika jer posao ne obavljaju u konkurentnom i podsticajnom ambijentu. Nekada djeluje da političkim elitama takvo stanje svijesti pogoduje i da se svjesno kreira. I to nije formula koja se primjenjuje samo u Crnoj Gori, već univerzalni problem koji razdvaja bogata od siromašnih društava.
Kada Crna Gora postane članica EU, njeni građani će moći ravnopravno da se zapošljavaju u bilo kojoj članici. Da li postoji bojazan da mlade obrazovane generacije tada u većem broju napuste Crnu Goru? Kako ih podstaći da ostanu?
Iskustva država centralne i istočne Evrope koje su se pridružile EU jasno pokazuju da je povećana mobilnost radne snage jedan od prvih i očekivanih efekata članstva. Taj proces neće zaobići ni Crnu Goru. Međutim, suštinsko pitanje nije koliki će biti ukupan broj ljudi koji odlaze, već kakva će biti struktura te emigracije.
Da bi se kreirao podsticajan ambijent za ostanak u Crnoj Gori, neophodno je razumjeti motive zbog kojih mladi ljudi razmišljaju o odlasku. Istraživanja i iskustva iz regiona ukazuju da su ključni razlozi: veće mogućnosti za profesionalni razvoj, viši nivo zarada i, možda najvažnije, kvalitet institucionalnog okruženja. Upravo u tim oblastima država mora ostvariti mjerljive i vidljive rezultate. To podrazumijeva dosljednu primjenu principa meritokratije, stvaranje povoljnog okvira za preduzetništvo i inovacije, kao i unapređenje sistema javnih usluga. Imajući u vidu negativna iskustva tranzicije, obilježena izraženim nejednakostima, država mora jasno pokazati da ima dugoročnu viziju razvoja i spremnost da kroz inkluzivan pristup preduzme konkretne korake ka unapređenju društvenog ambijenta. Crnoj Gori je potreban otvoren dijalog koji bi rezultirao svojevrsnim društvenim ugovorom, zasnovanim na povjerenju, jednakim šansama i jasnim pravilima. Samo tako se može obezbijediti da evropske integracije ne budu faktor produbljivanja razlika, već okvir u kojem razvoj pripada svima.
Ekonomski fakultet je ove godine organizovao nekoliko stručnih tribina o aktuelnim ekonomskim temama. Hoće li ta praksa biti nastavljena? Da li smatrate da akademska zajednica proteklih godina nije bila dovoljno aktivna u analizi i kritici važnih državnih ekonomskih odluka?
Organizacija okruglih stolova o aktuelnim ekonomskim temama dio je šire strategije razvoja Ekonomskog fakulteta kojom želimo da proširimo naš društveni uticaj. U protekle tri godine organizovali smo preko 30 okruglih stolova, četiri međunarodne konferencije, utemeljili Ekonomski seminar, Dan nauke i niz drugih aktivnosti kojim promovišemo naučno-istraživački rad naših nastavnika i saradnika. Nakon konferencija i važnijih okruglih stolova, kreatorima politike redovno dostavljamo konkretne preporuke i zaključke.
Često se čuje teza da akademska zajednica nije dovoljno aktivna u analizi i kritici važnih državnih ekonomskih odluka. Iz našeg ugla pitanje koje često postavljamo je suprotno - zašto javnost, pa i mediji, često nemaju interesovanje da sa većom pažnjom isprate događaje u organizaciji Ekonomskog fakulteta? Odgovor može dijelom da bude i činjenica da u njima nema političkog senzacionalizma kojem smo kao društvo, nažalost, više skloni od racionalne i naučno utemeljene razmjene argumenata, koje nas mnogo manje interesuju.
Uprkos početnom nerazumijevanju koje smo imali sa dijelom akademske i šire društvene javnosti o motivima organizacije ovih događaja, sa njima ćemo nastaviti. Uvjeren sam da je vrijeme pokazalo ispravnost ovog koncepta i društvenu vrijednost naših napora, a to je isključivo duboka želja da širimo koridor slobode, jačamo institucije, promovišemo argumentovanu akademsku raspravu, slobodno iznosimo i sučeljavamo stavove i racionalno razmjenjujemo argumente.
Kako vidite Ekonomski fakultet za deset ili 20 godina?
Da bih dao precizan odgovor na ovo pitanje, morao bih da predvidim i kako će izgledati društveni i ekonomski ambijent u Crnoj Gori i svijetu za 10 ili 20 godina, što je prilično teško. Ekonomski fakultet ove godine proslavlja 65 godina postojanja i jedna od najvećih vrijednosti i prednosti našeg fakulteta je činjenica da se brže od ostalih fakulteta u Crnoj Gori, ali i samog Univerziteta Crne Gore, prilagođavao društvenim i ekonomskim promjenama. Želimo da se takmičimo na globalnom tržištu visokog obrazovanja i nemam sumnju da ćemo biti konkurentni. To nije samo pitanje strategije, već jedini put dugoročnog opstanka. U tom smislu, u budućem periodu naš fakultet biće međunarodno akreditovan, internacionalizovan i uvjeren sam podjednako društveno uticajan.
Skupština je usvojila značajne izmjene zakona o privrednim društvima. Kako vidite sadašnju zakonsku regulaciju iz ove oblasti, kakva je ona u odnosu na članice EU?
Crna Gora već više od dvije decenije usklađuje svoje kompanijsko pravo sa pravnom tekovinom Evropske unije. Usvajanje novog Zakona o privrednim društvima, predstavlja posljednji, možda i najvažniji korak u tom procesu. Sud o ovom zakonu već je dala Evropska komisija - njegovo usvajanje i potpuno usaglašavanje sa pravnom tekovinom EU u ovoj oblasti bilo je uslov za zatvaranje poglavlja 6 - Privredno pravo. To je veliki uspjeh svih koji su učestvovali u ovom procesu u proteklom periodu. Međutim, moramo imati svijest da se u Crnoj Gori, kao i u svakoj članici ili zemlji kandidatu za članstvo, zakoni ne usvajaju samo da bi se pravni sistem usklađivao sa pravom EU, već i da bi se zakoni primjenjivali u praksi. Dakle, crnogorska privreda i potencijalni investitori tek treba da daju svoj sud o ovom zakonu i rješenjima koja on predviđa. Podsjetiću Vas da je i prethodni zakon u momentu usvajanja bio usklađen sa pravnom tekovinom EU, ali je naišao i na brojne kritike privrede. Vjerujem da ovog puta to neće biti slučaj.
Šta bi trebalo mijenjati u funkcionisanju državnih preduzeća?
U privrednim društvima u kojima je država zadržala svoju vlasničku funkciju, model korporativnog upravljanja se pokazao kao jedna od ključnih smetnji za unapređenje poslovnih performansi crnogorskih kompanija. Ovaj problem u Crnoj Gori traje duže od 30 godina i jedan je od simbola crnogorske tranzicije i njenog (ne)uspjeha - svih vlasti od 90-ih godina prošlog vijeka do danas. Problemi i izazovi privrednih društava u kojima država ima većinsko vlasništvo su brojni, složeni i poznati javnosti. Sa pravom prevladava stav da u proteklom periodu eskaliraju, posebno u dijelu neracionalne politike zapošljavanja.
Prema mom mišljenju, uzrok problema je jedan - u Crnoj Gori postoji kriza državnog vlasništva, kriza vršenja vlasničkih prava od strane onih koji u ime države upravljaju državnim kapitalom, pa zatim na kraju kao posljedica krize vlasništva - i kriza upravljanja državnim preduzećima. Za promjenu ovog pravca, najvažnija je politička volja.
U protekloj godini izrađen je predlog Zakona o upravljanju privrednim društvima u državnoj svojini, koji je usklađen sa najvišim standardima u ovoj oblasti, prije svega sa preporukama OECD-a. Upoznat sam sa tim da je zakon rađen i uz značajnu ekspertsku podršku Svjetske banke. Usvajanje ovog zakona može značiti i prekretnicu u ovoj oblasti, pod uslovom da se njegove odredbe budu primjenjivale u praksi i da rješenja ne budu obesmišljavana i zloupotrebljavana. Mislim da ovo pitanje treba da bude jedan od najvažnijih prioriteta ekonomske politike u budućem periodu. Na kraju, želim da naglasim jedan pozitivan primjer koji pokazuje kakve efekte ima postojanje političke volje - to je izrada i primjena Plana restrukturiranja Instituta Igalo, o kom se, čini mi se, u javnosti ne govori dovoljno. Upravo je politička volja uz ekspertsku podršku koju je značajnim dijelom dao Ekonomski fakultet, u kratkom periodu dovela da opstanka Instituta, zadržavanja manjinskih akcionara i njegovog pozitivnog poslovanja. Tim primjerom treba krenuti u svim kompanijama, bez izuzetka.
Potreban nam je zaokret ka strateškom pristupu ekonomskoj politici
Koji su prema vašem mišljenju najveći ekonomski izazovi pred Crnom Gorom u 2026? Kako spriječiti moguće loše scenarije?
Ekonomski izazovi sa kojima se Crna Gora suočava u najveći mjeri nijesu novi niti nepoznati. O njima se već godinama govori u stručnoj i akademskoj javnosti - od izražene uvozne zavisnosti, preko niske produktivnosti rada, do ograničenih efekata stranih investicija.
Crna Gora i dalje funkcioniše u okviru reaktivnog razvojnog obrasca, bez jasne strategije. Iskustvo prethodnih kriza pokazuje da je država često izlazila iz nepovoljnih ciklusa prodajom ili ustupanjem ključnih resursa što može kratkoročno stabilizovati fiskalne tokove, ali dugoročno umanjuje razvojni kapacitet ekonomije. Takav obrazac je tipičan za privrede koje nijesu izgradile stabilan institucionalni okvir za održiv rast.
Poseban strukturni problem predstavlja uloga države u investicionom ciklusu. Kao što je država najveći poslodavac, tako je i najveći investitor, što ukazuje na nedovoljnu razvijenost privatnog sektora i ograničene multiplikativne efekte javnih ulaganja. Bez promjene strukture javnih ulaganja i jačanja privatnih investicija u realnom sektoru, makroekonomske neravnoteže ostaju trajna karakteristika sistema. Prevencija nepovoljnih scenarija podrazumijeva zaokret od reaktivnog ka strateškom pristupu ekonomskoj politici. Bez takvog zaokreta, inflacija, spoljnotrgovinske neravnoteže i niža produktivnost neće biti uzrok, već trajna odrednica strukturnih slabosti ekonomije Crne Gore.
Moramo izgraditi institucije da bismo ubrzali razvoj
Koje korake je potrebno preduzeti da se standard i kvalitet života crnogorskih građana izjednači sa prosjekom u EU? Koliko bi vremena trebalo da to dostignemo?
Odgovor na Vaše pitanje leži u (ne)naučenim tranzicionim lekcijama. Tranzicija je pokazala da su tradicionalne razvojne ideje koje naglašavaju akumulaciju kapitala u sjenci fundamentalnog cilja - a to je izgradnja institucija. Slabe institucije su učinile da tempo tranzicije, ali još važnije tempo konvergencije ka razvijenim privredama, bude veoma spor.
Da bi dostigli EU standard u bliskoj budućnosti, moramo da rastemo značajno brže od Evrope. Privredni rast je u dužem vremenskom periodu primarno zasnovan na rastu lične a manjku investicione potrošnje, a visoko zavisan od eksternih izvora finansiranja.
Naša konvergencija ka razvijenoj Evropi, pored dinamičnijeg privrednog rasta, ogledaće se i u stabilnijim javnim finansijama, kredibilnim politikama, većoj ekonomskoj jednakosti, većem očekivanom trajanju života, boljem kvalitetu obrazovanja, većoj efikasnosti pravnog sistema i optimizaciji u pružanju javnih usluga.
Bonus video:
