Ekonomska istorija Crne Gore od povratka nezavisnosti do danas može se opisati kao dvije decenije sistematskog kupovanja vremena pomoću sve novijih izgovora, ocijenio je ekonomski analitičar i direktor Fidelity Consultinga, Miloš Vuković.
On je u analizi koju je uradio za Centar za demokratsku tranziciju (CDT) naveo da je Crna Gora od obnove nezavisnosti promijenila više vlada i fiskalnih paradigmi nego suštinskih elemenata svog razvojnog modela i da je umjesto dosljedne razvojne strategije vođena politika kratkoročnih prilagođavanja.
Analiza je pripremljena u okviru dijaloga koji CDT sa Institutom Damar pokreće povodom obilježavanja 20 godina nezavisnosti. U njoj se navodi da je za dvije decenije improvizacija postala dominantan metod ekonomskog upravljanja.
U analizi se dodaje da je svaka generacija nosilaca ekonomske politike imala spreman izgovor zašto ozbiljne strukturne reforme moraju da sačekaju - nekada zbog povoljne ekonomske konjunkture koju ne treba kvariti, pa onda zbog krize koju treba prebroditi, te zbog izbornog ciklusa koji ne trpi nepopularne mjere.
U analizi se ocjenjuje da je umjesto definisanog koncepta o tome šta privreda proizvodi, izvozi i kako jača svoju otpornost, dominantno izgrađena ekonomija oslonjena na ličnu potrošnju, uvoz, tržište nekretnina, sezonski turizam i kontinuirano zaduživanje.
Drugim riječima, dodaje se, rast je dominantno bio funkcija priliva novca, a ne vještine povećanja produktivnosti.
Kako se navodi u Vukovićevoj analizi, u prvim godinama nakon obnove nezavisnosti, agregatni pokazatelji djelovali su solidno a snažan priliv stranih direktnih investicija, otvaranje države i rast cijena nekretnina kreirali su privid ubrzane konvergencije ka razvijenim ekonomijama, a taj privid je, navodi kreirao i prvi veliki izgovor - ako brojevi rastu, čemu onda strukturne reforme.
“Pokazalo se da rast nije počivao na proširenju proizvodne baze niti na rastu ukupne produktivnosti, već na eksternim prilivima i kreditnoj ekspanziji”, navodi se u analizi.
Sljedeći izgovor, kako se dodaje u dokumentu, nastao je nakon globalne finansijske krize 2008. i 2009. godine koja je potvrdila dijagnozu.
“Umjesto da posluži kao okidač za strukturno repozicioniranje privrede u pravcu jačanja produktivnih sektora, izvozne diversifikacije i osnaživanja ljudskog kapitala, kriza je tretirana kao ciklični poremećaj, a zatim i kao još jedan izgovor - u uslovima krize, naime, nije trenutak za bolne reforme”, dodaje se u dokumentu.
Uslijedila je, kako se precizira, pandemija COVID19 i novi izgovori – da je riječ o vanrednoj okolnosti koja zahtijeva vanredne mjere, pa su redovne strukturne reforme ponovo odložene.
"Onda je došao i program Evropa sad koji je paket sa značajnim implikacijama na strukturu javnih prihoda i dugoročnu fiskalnu održivost, uz novi izgovor - argument da će rast nominalnih primanja sam po sebi pokrenuti privredu zamijenio je ozbiljnu analizu efekata na produktivnost, inflaciju i tekući račun", zaključuje se u saopštenju.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
