Dugovječnost nije broj i ne može se poistovjećivati sa zdravljem, već je sistem koji obuhvata rad, obrazovanje, stanovanje, saobraćaj, finansije, odnose i svrhu života.
To je u intervjuu za “Vijesti” ocijenio direktor britanskog Nacionalnog centra za inovacije u oblasti starenja (NICA), suosnivač Edelman Logevity Lab-a, izvršni direktor Voice Italia i saradnik Harvard Meta Lab-a profesor Nik Palmarini.
Italijanski stručnjak poručuje donosiocima odluka na Zapadnom Balkanu da prestanu da kreiraju zakone prema prosječnom životnom vijeku iz 1985. jer su sistemi za koje su odgovorni - penzioni, radno zakonodavstvo, obrazovanje, stanovanje, saobraćaj i zdravstvena zaštita, projektovani za demografiju koja više ne postoji.
Kako iz vaše perspektive definišete dugovječnost i kako postići taj cilj?
Dugovječnost nije broj. Ne odnosi se na to koliko dugo živimo, već na to kako su te godine organizovane ekonomski, društveno i građanski i da li ostaju korisne osobi koja ih živi, kao i društvu koje je okružuje
Greška je poistovjećivati dugovječnost sa zdravljem. Zdravlje je preduslov. Dugovječnost je sistem. Ona obuhvata rad, obrazovanje, stanovanje, saobraćaj, finansije, odnose i svrhu života. Jedna država može imati vrhunske bolnice, a ipak podbaciti kada je riječ o dugovječnosti, jer se dugovječnost odvija izvan bolnice - tokom osamdeset ili devedeset godina života kojima medicina sama po sebi ne može dati smisao.
Kako se postiže taj cilj? Tako što se planira i osmišljava unaprijed. Gradovi, penzioni sistemi, tržišta rada, potrošački proizvodi i finansijske usluge - većina tih sistema kreirana je za demografsku sliku koja više ne postoji. Oni podrazumijevaju radni vijek koji se završava sa šezdeset pet godina i kratku penziju nakon toga. Ta računica više ne funkcioniše. Ostvariti dugovječnost znači redizajnirati te sisteme za živote koji danas redovno traju trideset godina duže od te granice i posmatrati te godine ne kao trošak kojim treba upravljati, već kao resurs koji treba aktivirati.
Koja je glavna misija i prioritet NICA u ovoj oblasti i koji su bili vaši najznačajniji projekti do sada?
NICA je osnovana kako bi se osiguralo da ekonomija dugovječnosti ne nastaje slučajno, niti isključivo kroz privatni sektor ili zdravstvene sisteme. Mi djelujemo na sjecištu tih oblasti. Predstavljamo nacionalni centar Ujedinjenog Kraljevstva za inovacije u oblasti starenja i sarađujemo sa vladama, kompanijama, gradovima i građanima kako bismo demografske promjene pretvorili u konkretne i korisne aktivnosti. Naš prioritet je znanje koje vodi djelovanju. Svijetu ne nedostaju izvještaji o starenju, već sposobnost da na osnovu njih djeluje. Zato gradimo mostove između istraživanja, biznisa i javnih politika kako bismo dokaze pretvorili u proizvode, infrastrukturu i odluke.
Koji su vaši najznačajniji projekti do sada?
Među najznačajnijim projektima izdvajaju se “Internet of Caring Things”, naš okvir za tehnologiju osmišljenu prema potrebama ljudi koji je koriste, a ne ljudi koji je zamišljaju, “City of Longevity”, koji gradovima pruža metodologiju da postanu mjesta gdje duži život znači i produktivan život - projekat koji je ove godine nagrađen priznanjem “People Foresight Award” Fondacije Dubai Future Foundation, zatim “Edelman Longevity Lab”, koji smo suosnovali kako bismo pitanje dugovječnosti unijeli u upravljačke strukture kompanija, “VOICE”, našu globalnu mrežu građana sa više od četiri hiljade članova koji učestvuju u kreiranju rješenja, kao i “This Curious Life”, naš dugogodišnji serijal razgovora. Zajednička nit svih tih projekata jeste uvjerenje da je dugovječnost isuviše važna da bi bila prepuštena samo stručnjacima.
Šta Vas je lično motivisalo da se posvetite pitanjima starenja i dugovječnosti?
Sve je počelo kao pitanje tehnologije, a postalo pitanje pravde.
Godinama sam radio na inovacijama, tehnologiji za opšte dobro i vještačkoj inteligenciji - u IBM-u i na MIT-u i ono što me je posebno pogodilo jeste koliko su stariji ljudi sistematski bili izostavljeni iz proizvoda koji su se razvijali. Ne kao korisnici, ne kao dizajneri, pa čak ni kao osobe na kojima se proizvodi testiraju. Podrazumijevani korisnik gotovo svake nove tehnologije bio je, i uglavnom je i dalje, mlada osoba. A kada to nije bio slučaj, onda se radilo o nemoćnoj osobi kojoj su potrebe pretpostavljene, umjesto da budu potvrđene kroz stvarne želje i iskustva. Ipak, demografska realnost svake razvijene države, a sve više i zemalja u razvoju, pokazuje upravo suprotan trend.
Taj jaz između ljudi za koje se budućnost navodno gradi i ljudi koji će zaista živjeti u toj budućnosti doveo me je do ovog rada. To za mene više nije tehnološki problem. To je pitanje čiji se životi smatraju važnim kada se sistemi osmišljavaju. Starenje je prizma kroz koju vjerujem da će se morati posmatrati sva ključna pitanja narednih pedeset godina: rad, novac, gradovi, njega i identitet. Posvetiti se ovoj temi značilo je odbiti da skrenem pogled sa najpredvidivijeg trenda našeg vremena.
Da li evropske vlade strateški pristupaju pitanju starenja stanovništva i u kojoj mjeri?
Ne. Još uvijek ne. A jaz se produbljuje. Većina evropskih vlada i dalje starenje posmatra prvenstveno kao fiskalni problem - kroz penzije, troškove zdravstvene zaštite i socijalne njege. Takav pristup nije pogrešan, ali je nepotpun, a upravo zbog te nepotpunosti proizvodi pogrešne politike. Umjesto da se sistemi prilagode demografskim promjenama, oni se od njih brane.
Strateški pristup morao bi početi drugačijim pitanjem: ne “kako da finansijski izdržimo starenje stanovništva?”, već “koliki ekonomski i društveni doprinos propuštamo zato što naši sistemi pretpostavljaju da ljudi prestaju da doprinose društvu sa šezdeset pet godina?” Većina država još nije ni otvorila taj razgovor.
Cijena odlaganja nije apstraktna. Pretpostavka da će kancelarijski i intelektualni rad zadržati svoju finansijsku vrijednost tokom četrdesetogodišnje karijere već je ugrađena u hipoteke, potrošačke kredite, penzione fondove i procjene vrijednosti čitavih sektora. Ako se ta pretpostavka uruši, a vještačka inteligencija je već ozbiljno dovodi u pitanje, finansijski rizik postaće sistemski. Demografski rizik je strukturalan. To nije ciklus koji prolazi.
Šta bi zemlje Zapadnog Balkana mogle naučiti iz britanskog pristupa dugovječnosti i koje politike bi trebalo da primijene?
Britanski pristup nije završen proces i njegovo kopiranje ne bi trebalo da bude cilj. Pouka je u metodu. Ono što je Ujedinjeno Kraljevstvo uradilo, nesavršeno, ali ozbiljno, jeste da je starenje tretiralo kao nacionalno pitanje inovacija. Finansiralo je nacionalni centar, povezalo istraživanja, industriju i građane, i pitanje dugovječnosti stavilo u nadležnost Ministarstva za biznis i trgovinu, a ne isključivo Ministarstva zdravlja. Taj detalj je ključan: onog trenutka kada dugovječnost postane pitanje ekonomskog razvoja i rasta, a ne samo pitanje njege, mijenja se i politički razgovor.
Za zemlje Zapadnog Balkana imao bih tri preporuke. Prvo, ne čekajte da demografska kriza sazri prije nego što reagujete. Kada odnos između radno sposobnog i zavisnog stanovništva postane nepovoljniji, prostor za djelovanje je manji, a budžeti ograničeniji. Drugo, dijasporu treba posmatrati kao resurs dugovječnosti, a ne kao odsustvo: stariji građani koji se vraćaju sa znanjem, mrežama kontakata i kapitalom predstavljaju nedovoljno prepoznat potencijal. Treće, preskočite zastarjele modele. Zapadna Evropa sada prilagođava gradove, usluge i penzione sisteme koji su prvobitno projektovani za stanovništvo kraćeg životnog vijeka. Balkan ima priliku da od početka planira prema stvarnoj demografskoj slici. To može postati prednost, pa čak i model za druge, ukoliko se pravilno iskoristi.
Iz tog pristupa proizlaze i konkretne politike: nacionalno koordinaciono tijelo za dugovječnost, indeks produktivne dugovječnosti koji mjeri doprinos, a ne samo trošak, standardi za gradove i javne usluge prilagođene svim generacijama, kao i finansijski proizvodi usklađeni sa stvarnim trajanjem savremenog života, a ne sa predstavama iz sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Koji je vaš najvažniji savjet pojedincima, ali i donosiocima odluka, kada je riječ o dugovječnosti?
Pojedincima bih poručio: prestanite da planirate penziju. Počnite da planirate narednih trideset godina života. Penzija, onako kako su je razumjeli naši roditelji, bila je kratak most između rada i smrti. Taj most je danas postao čitava država. U njoj ćete živjeti. Odnosi koje održavate, vještine koje obnavljate i radoznalost koju čuvate nijesu životni stil - oni predstavljaju infrastrukturu druge polovine vašeg života.
Donosiocima odluka bih rekao: prestanite da kreirate zakone prema prosječnom životnom vijeku iz 1985. godine. Sistemi za koje ste odgovorni, a to su penzioni sistem, radno zakonodavstvo, obrazovanje, stanovanje, saobraćaj i zdravstvena zaštita, projektovani su za demografiju koja više ne postoji. Svake godine kada odlažete njihovu transformaciju, ona postaje skuplja, a politički prostor za njeno sprovođenje sve manji.
Ali dozvolite mi da dodam i treću grupu.
Brendovima i komercijalnom sektoru poručujem da prepoznaju odgovornost koju već imaju. Brendovi i komercijalne aktivnosti postali su, više nego bilo koja institucija, svakodnevna veza između ljudi i života - kroz hranu koju jedemo, proizvode koje koristimo, usluge od kojih zavisimo i okruženja kroz koja se krećemo. Svaka poslovna odluka danas je ujedno i odluka o dugovječnosti, bez obzira da li kompanije to priznaju ili ne. Zato smo razvili koncept “komercijalnog ekspozoma” - okvir koji omogućava da se mjeri kako kumulativna izloženost komercijalnim izborima utiče na dužinu i kvalitet života. Kompanije koje će predvoditi narednu deceniju biće one koje prestanu da dugovječnost tretiraju kao marketinšku temu i počnu da je posmatraju kao odgovornost dizajna i razvoja.
I na kraju, za sve tri grupe važi isto: dugovječnost nije privatni projekat. Ona je građanski, a sve više i komercijalni projekat. Pojedinci ne mogu kvalitetno živjeti devedeset godina u društvima koja su projektovana za šezdeset pet. Društva ne mogu sebi priuštiti starenje stanovništva bez ljudi koji nastavljaju da doprinose zajednici. A ni pojedinci ni društva neće uspjeti ukoliko je komercijalno okruženje - proizvodi, usluge i prostori koji ispunjavaju najveći dio naših života oblikovano protiv dužeg i kvalitetnijeg života. Sve tri strane moraju se graditi zajedno ili nijedna neće funkcionisati.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
