Crna Gora bi naredne godine, ukoliko se usvoji “Euro model” mogla imati veće neto minimalne zarade od 15 članica Evropske unije koje imaju višestruko veće iznose brutodomaćeg proizvoda po glavi stanovnika, odnosno plate bi bile veće nego u državama sa neuporedivo razvijenijom ekonomijom. To je u ekonomskoj teoriji moguće uz veliki rast cijena proizvoda i usluga kod tih poslodavaca ali i uz smanjenje broja zaposlenih.
To je navedeno u jednoj od analiza koje se priprema u Privrednoj komori, u koju su “Vijesti” imale uvid, i koja će biti dostavljena Vladi uz predlog da do povećanja minimalnih zarada dolazi postepeno.
Privreda bi pristala na veći minimalac za sto eura
Ova analiza privrednicima ukazuje da je predloženi model administrativnog povećavanja minimalnih zarada i za duplo, bez značajnijeg rasta ekonomije i produktivnosti neodrživ i da od njega treba odustati. Njihov predlog je da se krene sa postepenim povećavanjem minimalnih zarada, i da privreda ne bi mogla izdržati njihove povećanje za iznos veći od 100 eura, odnosno sa 600 na 700 i sa sadašnjim 800 na 900 eura.
Najavljeno povećanje minimalnih zarada kroz takozvani “Euro model” trebalo bi, prema najavama premijera Milojka Spajića, da poveća životni standard građana, kupovnu moć i učini crnogorsko tržište rada konkurentnijim, kako bi se smanjio odliv domaće radne snage u zemlje Evropske unije.
Premijer je, govoreći o modelu, poručivao da građani iz Crne Gore ne odlaze samo zbog uslova rada, već prije svega zbog razlike u zaradama, pa bi njihovo povećanje trebalo da bude jedan od načina da se taj trend uspori.
Ekonomista Zarija Pejović za “Vijesti” je ocijenio da bi efekat “Euro modela” mogao biti suprotan.
“Ekonomska teorija sa kojom se susreću budući ekonomisti još na prvoj godini studija kaže da u slučaju kada minimalna zarada pređe nivo ravnotežne zarade počinje da se uvećava nezaposlenost. Biće manje radnih mjesta u ponudi usljed radikalnog uvećanja minimalnih zarada. Kako se u Crnoj Gori nerijetko do radnog mjesta dolazi nepotiznom i sveprožimajućom partitokratijom, to će oni sa najboljim ‘vezama’ dolaziti do bolje plaćenih poslova. Možda je bolje imati više radnih mjesta u ponudi pa i sa nižim zaradama, nego manji broj radnih mjesta sa većim platama”, kazao Pejović.
Trenutno je zakonom propisana minimalna neto zarada od 600 eura za radna mjesta do petog nivoa kvalifikacije, odnosno 800 eura za zaposlene sa šestim i višim nivoom kvalifikacije.
Slabija ekonomija, a veće zarade
Analiza iz Privredne komore pokazuje da je minimalna neto zarada na Malti 895 eura, a da je njen BDP po glavni stanovnika za 2025. godinu iznosio 40.623 eura, odnosno bio je tri puta veći nego u Crnoj Gori - 13.271 euro. To pokazuje da je ekonomija Malte tri puta jače od crnogorske, ali bi minimalna zarada u Crnoj Gori bila 12 odsto veća.
Slično je na Kipru gdje je minimalna zarada, 915 eura a BDP po stanovniku 35.731 eura. U Sloveniji je minimalna zarada 1.000 eura, a BDP je 31.698 eura, u Češkoj je minimalna zarada 780 eura, a BDP je 29.438 eura... U svih 15 članica EU gdje je minimalna zarada 1.000 i manje eura, BDP po glavi stanovnika je veći nego u Crnoj Gori. Najmanja razlika je kod Bugarske gdje je BDP po stanovniku veći za 25 odsto, ali je njihova minimalna neto zarada 481, odnosno iako Crna Gora ima slabiju ekonomiju, imala bi više nego duplo veću minimalnu zaradu.
Ukoliko u Crnoj Gori Vlada primijeni “Euro model”, najviša minimalna zarada od 1.400 eura koju će primati visokoškolci odvešće je u evropski vrh kada je u pitanju minimalna cijena rada pa će samo šest zemalja Evropske unije biti iznad nas i to: Luksemburg, Irska, Njemačka, Holandija, Belgija i Francuska.
Veća zarada ne znači i veću proizvodnju
Pejović upozorava upravo na pitanje odnosa zarada i proizvodnje, odnosno produktivnosti.
“Bruto domaći proizvod predstavlja tržišnu vrijednost svih finalnih proizvoda i usluga koji se proizvedu u nekoj zemlji, u periodu od jedne godine. To je kao da imamo obrok na stolu koji ukućani treba da podijele. Ne može se dijeliti više od onoga što je posluženo osim da se pozajmljuje. Tu dolazimo do važne riječi, a to je raspodjela. U akademskom radu koji sam nedavno objavio u časopisu ‘Economic research’ - Ekonomska istraživanja iz Pule, poredio sam socioekonomske pokazatelje Crne Gore i Hrvatske od početka tranzicije (kraj osamdesetih) do 2023. Naime, Crna Gora je rasla brže od Hrvatske, smanjila je jaz kada se uporede društveni proizvod per capita iz 1987. i bruto domaći proizvod per capita iz 2021. Međutim, što je paradoksalno, u Hrvatskoj je brže rastao životni standard”, istakao je Pejović.
On to povezuje sa većim socijalnim razlikama koje su tokom tranzicije nastale u Crnoj Gori.
“Politička i ekonomska elita u Crnoj Gori tokom tranzicije gramzivo i nezasito je uzela veći dio kolača”, kaže Pejović, ocjenjujući da je povećanje minimalnih zarada i socijalnih davanja nakon promjene vlasti 2020. godine djelimično smanjilo socijalne razlike.
Rast zarada, kako kaže, nije u potpunosti pratio rast produktivnosti.
Prema podacima koje navodi Pejović, nominalne prosječne zarade povećane su 93,1 odsto kada se uporede 2020. i 2025, dok je produktivnost, mjerena odnosom BDP-a i broja zaposlenih, nominalno porasla 56,5 odsto.
On zato upozorava da bi novo administrativno povećanje zarada moglo dovesti do dodatnih pritisaka na cijene, ali i do rasta javnog duga.
“Apetiti za stolom su se povećali, a hrane se ne proizvodi dovoljno. Za razliku od prethodne decenije stagnacije, kada je DPS ‘držao’ Crnu Goru na prosječnoj zaradi od 500 eura, štiteći interese krupnog kapitala, sada idemo u drugu krajnost administrativnog uvećanja zarada što može da rezultuje nezaposlenošću i rastom javnog duga”, saopštio je Pejović.
Crna Gora bogatija, ali i dalje ispod eu prosjeka
Prema podacima Uprave za statistiku (Monstat) Crna Gora je prošle godine ostvarila BDP od 8,269 milijardi eura, odnosno 13.271 euro po stanovniku. S druge strane, po podacima Eurostata prosječan BDP po stanovniku EU bio je oko 41.620 eura.
U nominalnom iznosu, crnogorski BDP po stanovniku bio je na oko 32 odsto prosjeka EU. Slika je nešto povoljnija kada se uračunaju razlike u cijenama između država. Tada je BDP po stanovniku Crne Gore iznosio oko 54 odsto prosjeka Evropske unije. I po tom pokazatelju Crna Gora je pri evropskom dnu, ispred su Bugarska i Grčka, sa po 68 odsto prosjeka EU.
Još jedan pokazatelj daje nešto drugačiju sliku - stvarna individualna potrošnja, odnosno AIC indeks, koji ne mjeri samo ono što građani direktno plaćaju već uključuje i individualne usluge koje finansira država, poput zdravstva i obrazovanja.
Prema tom pokazatelju, Crna Gora je 2025. godine dostigla 71 odsto prosjeka EU. Ipak, i tu je iza Bugarske, koja je na 77 odsto, Estonije sa 74 i Mađarske i Letonije sa po 73 odsto evropskog prosjeka.
Crna Gora se evropskom prosjeku približava postepeno - AIC je 2022. bio 62 odsto prosjeka EU, 2023. godine 66, 2024. 70, a prošle godine 71 odsto.
Ko će platiti veće zarade?
Premijer Spajić predstavio je “Euro model” kao mjeru koja treba da poveća kupovnu moć i približi životni standard građana evropskom nivou. Pejović, međutim, smatra da će efekti biti različiti. Jedna od ključnih dilema “Euro modela” je da li će povećanje zarada zaista povećati kupovnu moć građana ili će dio tog efekta pojesti rast cijena.
“Mislim da će aktuelna vlast posegnuti za ‘Euro modelom’ kako bi ostvarili dobar izborni rezultat. Strah me da će građani lekcije iz predmeta Osnovi ekonomije učiti iz sopstvenog iskustva, ali i nemam puno empatije, jer su za ovih 37 godina od početka tranzicije, brojne lekcije trebalo da budu savladane”, poručio je Pejović.
Pejović upozorava da će posljedice “Euro modela” biti različite za zaposlene u javnom i privatnom sektoru.
“Oni koji rade u javnom sektoru će osjetiti benefite rasta kupovne moći kroz rast zarada. Zaposleni u privatnom sektoru, osobito oni u malim preduzećima, moguće da će biti suočeni i sa otkazom ukoliko njihove firme ne budu u stanju da finansiraju povećane zarade”, kaže on.
Prema njegovoj ocjeni, to bi moglo dodatno učiniti javni sektor privlačnijim za zaposlene, iako se njegove zarade finansiraju iz poreskih prihoda koje najvećim dijelom stvaraju privrednici i zaposleni u privatnom sektoru.
Povećati proizvodnju i produktivnost pa će to donijeti veće zarade
Pejović smatra da bi umjesto administrativnog povećanja zarada trebalo podsticati proizvodnju i produktivnost.
Na konferenciji posvećenoj “Euro modelu”, u organizaciji kabineta predsjednika države, predložio je formiranje Fonda za razvoj preduzetništva vrijednog 50 miliona eura, iz kojeg bi se dodjeljivali grantovi do 100 hiljada eura, uz prednost inovativnim projektima i mladima. Predlaže i fond za grantove u poljoprivredi, posebno za stočarsku i biljnu proizvodnju, koji bi finansirao osnivanje farmi, nabavku opreme i stoke, izgradnju objekata, ali i rekonstrukciju seoskih kuća za mlađe ljude koji bi odlučili da žive na selu.
“To bi bili grantovi za zasnivanje farmi sa na primjer najmanje 20 krava, gdje bi država dodijeljivala bespovratna sredstva ne samo za kupovinu opreme, stoke, i izgradnju štalskih objekata, već i za rekonstrukciju seoskih kuća posebno kada bi mlađi ljudi izrazili interes za život na selu. Domaća ekonomija se usljed uticaja vrha bivše vlasti i njihovih interesnih grupa razvijala u pravcu oligopolskih i monopolskih struktura, što je uz uvoznu zavisnost dobrim dijelom rezultovalo većom inflacijom u odnosu na euro zonu u proteklim godinama. Samo većom proizvodnjom, te većom konkurencijom uticaće se na veću ponudu pa će i cijene biti niže”, rekao je Pejović.
Veća bi bila godišnja minimalna zarada od BDP-a po stanovniku
Jedna od analiza članova Privredne komore ukazuje i na matematički paradoks nemoguć u ekonomiji, da će godišnja iznos minimalne zarade biti i veći od iznosa BDP-a po stanovniku.
Zaposleni sa srednjom školom imao bi, prema ovom modelu, minimalnu zaradu od 1.250 eura ili na godišnjem nivou 15.000 eura što je za 13 odsto više od iznosa BDP-a po stanovniku od 13.271 euro. Godišnji minimalac zaposlenog sa fakultetom bio bi za 26,6 odsto veći od BDP-a po stanovniku, a radnik sa osnovnom školom sa 12.000 godišnje bio bi na 90,42 odsto BDP-a po stanovniku.
Od članica EU gdje je minimalna zarada niža od 1.000 eura, najveći udio godišnjeg iznosa minimalca u BDP-u ima Poljska - 43,94 odsto. Njen BDP po stanovniku iznosi 22.611 eura, dok je godišnja minimalna zarada 9.936 eura.
U Hrvatskoj je minimalna zarada 792 eura, godišnja 9.504, dok je njen BDP po stanovniku 22.201 euro. Odnosno godišnja minimalna zarada je na 42 odsto tog iznosa.
Od ovih 15 država najmanji odnos minimalne zarade u BDP-u po stanovniku ima Malta - 26,44 odsto. Njena minimalna zarada je 895 eura, godišnja 10.740, a BDP po stanovniku je 40.623. Iako je njena ekonomska moć po stanovniku tri puta veća nego u Crnoj Gori, crnogorska minimalna zarada imaće tri pute veći udio minimalne zarade u njenom BDP-u.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
