Šta toliko čudi strane menadžere u Crnoj Gori? - Vijesti.me
UNUTRAŠNJA KOMUNIKACIJA U KOMPANIJAMA

Šta toliko čudi strane menadžere u Crnoj Gori?

Da bi kultura biznisa nadvladala naše tradicionalne kulturne šablone - treba raditi. Ovakvi komentari treba da postanu dio, pomalo simpatične, „retro“ logike, nešto o čemu se priča kao o nekadašnjem problemu

Ilustracija
Ilustracija (Foto: Shutterstock)

Zašto visoki funkcioneri, kucajući više puta, ulaze u kancelarije svojih šefova pognuti? Mogu li zaposleni u turizmu biti ljubazni prema gostima, ako nijesu ljubazni među sobom? Je li moguće predložiti nešto novo i kreativno u timu punom tenzija ?

Biznis akademija Vijesti nastavlja sa edukacijama i ovoga puta fokus je na različitostima u ponašanju unutar kompanija. Za uspjeh svakog poslovnog sistema neophodni su dobri međuljudski odnosi do kojih se dolazi određenom vrstom ponašanja. Šta je to što u našim kompanijama nedostaje da bi se slijedio taj, naizgled jednostavan, put?

Razgovarali smo sa stranim menadžerima u nekoliko veoma važnih poslovnih sistema. Njihove priče zapanjujuće su slične. Iako ne žele da se njihova imena pominju u ovakvom kontekstu, pristali su da sa nama govore o jednom do najvažnijih problema sa kojima se susrijeću: neobjašnjivim unutrašnjim odnosima u kompanijama

UNUTRAŠNJA EDUKACIJA U KOMPANIJAMA – Šta toliko čudi strane menadžere u Crnoj Gori, 2. aprila u M:tel digitalnoj fabrici, od 10 sati. Rezervacije mjesta mailom [email protected] ili putem telefona 067/000-222. Cijena kotizacije je 85 eura, a za više polaznika iz jedne kompanije odobravamo popuste.

Jedan od stranih menadžera sa kojima smo razgovarali obišao je svijet radeći skoro stalno van svoje matične zemlje. Kaže da je vidio razne kulture i veoma neobična pravila ponašanja. U nekim zemljama je bio bukvalno zarobljen u zapadnjačkim kvartovima, sa naoružanim obezbjeđenjem. Veoma cijeni činjenicu da je Crna Gora bezbjedna i veoma prijatna za boravak, ali najavljuje da će ubrzo otići jer ne može da normalno komunicira sa najbližim saradnicima.

Njegov najbliži saradnik, kako kaže, visoki funkcioner kompanije, koji je uz to i fizički visok, na vrata kuca sa strahom i u kancelariju ulazi pognut, više puta provjeravajući da li može da uđe.

Naš sagovornik ne razumije tako ponizan i snishodljiv stav: "Očekujem da mi neko ukaže na pravac i da koriguje moje odluke. Treba mi saradnik koji dovodi u pitanje ono što kažem, koji preispituje, a ne neko ko samo odobrava i oduševljava se. Kao da ih odnosi subordinacije blokiraju, kao da je nezamislivo da se sarađuje i razmjenjuju mišljenja ako nijesmo na istom hijerarhijskom nivou“.

Naš drugi sagovornik, menadžer u preduzeću iz domena turizma, opisuje sličnu sliku kada je riječ o procesima dogovaranja i odlučivanja. „Jedan može da misli, svi ostali kao da nemaju pravo“.

Ono što ovog mladog menadžera sa diplomom skupih škola menadžmenta dodatno brine su odnosi među zaposlenima.

On objašnjava da su turističke strukture veoma osjetljive na opštu atmosferu, da gosti osjećaju napetost i tenziju, unutrašnje nepovjerenje i mržnju, kada ih ima. Njegova najveća frustracija je što, uprkos velikim naporima, ne može nikako da crnogorski personal dovede u stanje unutrašnjeg sklada i povjerenja.

„Da se druže, da se šale, da su opušteni i da pokazuju pozitivne emocije… Kada bi to imali u svom društvu, imali bi i prema klijentima. Ovdje se povjerenje doživljava kao naivnost, nepovjerenje ispada neka velika lična mudrost, neka vrsta potvrde životnog iskustva iako je u većini slučajeva zapravo riječ o strahu od otvaranja, paranoji u odnosu na bližnje..."

Da problem ne percipiraju samo „zapadnjaci“ potvrđuje nam i jedan istočnoevropski menadžer. Iako uzdržan i veoma oprezan u izboru riječi, ovaj inženjer ukazuje na činjenicu da je praktično odustao od pokušaja da organizuje posao po timovima. Stepen unutrašnjeg sukoba u timu bio je preveliki i kvalitet posla je odražavao loše odnose među članovima tima.

Ono što prvo strada kod internih tenzija je kreativnost.

„Tim pravite sa namjerom da nađe rješenje za neki problem, da više ljudi na kreativan način sumira znanja i iskustva i da nađe novo rješenje. Čim tenzije počnu da rastu, svima je jasno da se niko neće usuditi da predloži ništa novo i kreativno, ako mu uopšte i padne na pamet tako nešto…“.

Zamolili smo u telefonskom razgovoru Radoja Cerovića, poslovnog konsultanta sa međunarodnim iskustvom, da prokomentariše ove priče.

„Veoma je teško imati ono što se danas smatra idealnom organizacionom formom, takozvanu „learning“ organizaciju, onu koja je u stanju da brzo uči i da se transformiše, kada su međuljudski odnosi problematični. Za razliku od nekih zapadnih država, kod nas se u kulturi forsira 'kult nepovjerenja'. Od djetinjstva nas uče da je povjerenje i otvorenost odlika naivnih i priglupih ljudi, Biti 'dobar' prema drugima kulturno se identifikuje sa glupošću. 'Šta će kukavac, dobar je…' kaže se u Crnoj Gori", objašnjava Cerović.

Po njegovom mišljenju, druga važna odlika unutrašnje organizacije kod nas je tzv. „kult hijerarhija“ ili opterećnost hijerarhijskim ljestvicama. Ko je važniji od koga, ko je iznad koga...

Cerović kaže da je u radu sa crnogorskim firmama razvio niz specifičnih pristupa kako bi pomogao firmama da se izbore sa problemima unutrašnjih odnosa.

„Daleko od toga da su odnosi među ljudima u drugim zemljama uvijek idealni, ali je neuporedivo lakše doći do zadovoljavajućeg sklada, povjerenja i otvorenosti nego kod nas", kaže Cerović.

Da bi kultura biznisa nadvladala naše tradicionalne kulturne šablone - treba raditi. Ovakvi komentari treba da postanu dio, pomalo simpatične, „retro“ logike, nešto o čemu se priča kao o nekadašnjem problemu.