Grad u kršu čija blizina budi osjećaj "elektrine" - Vijesti.me
STAROCRNOGORSKE ENIGME (29. DIO)

Grad u kršu čija blizina budi osjećaj "elektrine"

Konfiguracija brdskog zaleđa je Crnojevićima oduvijek omogućavala da igraju važnu ulogu

Načeli smo priču o nastanku Sokola, crnojevićkog utvrđenja na Sokolskim kršima. Donekle smo rasvijetlili okolnosti u kojima je započet. Dogodilo se to po svoj prilici, šest do sedam godina nakon što je 1434. na mletačko navaljivanje porušeno Stefaničino utvrđenje Đurđevac poviše Budve (Istorija Crne Gore 2, 1970, 168). Ima i mišljenja da je Đurđevac porušen 1435. godine.

Prvobitna uloga 

Ivan Božić kaže da se “može smatrati” da je Stefan Vukčić Kosača krajem 1441. u Sokolu smjestio svoju posadu nakon što je osvojio djelove Gornje Zete. 
Takav zaključak se naslanja na mogućnost da je njegovu izgradnju započeo još despot Đurađ Branković 1440-1441. I to ne zbog “rastuće opasnosti od Turaka”, jer to odgovara nešto kasnijim prilikama. 

Sasvim je moguće da je nastanak ovog utvrđenja, četiri decenije prije nego je Ivanbeg prešao na Cetinje, bio motivisan opasnošću koja je zaprijetila sa zapadne strane - upravo sa one na kojoj su se nalazile tradicionalne crnojevićke teritorije. 

Despot Đurađ je izgleda predosjetio da bi se   Đurašin i Kojčin mogli okrenuti Mlecima, što se i dogodilo u avgustu 1442. godine. Kojčin je nakon toga  čak uvjeravao Mletke (1443) da će izbaciti brata Stefanicu “iz naših brda” ako se i on uskoro ne okrene Veneciji. Dakle, moglo bi se ispostaviti da je prvobitna uloga Sokola bila upravo u mletačko-crnojevićkoj prijetnji koja je dolazila sa zapadnih, podlovćenskih strana. 

Strateški faktor 

Ali, ni ovakvo tumačenje ne zadovoljava u potpunosti zbog toga što ne razjašnjava kakvu je ulogu u nastanku Sokola igrao Stefanica Crnojević. Jer, upravo na to cilja Vojislav Đurić kada tvrdi da je on izgradio taj grad  - misleći pritom na značaj koji je gospodar brdskog zaleđa igrao na tim prostorima. Bio je neizbježan. Tu je zapravo riječ o geografsko-strateškom faktoru koji je Crnojevićima oduvijek omogućavao da igraju važnu ulogu. Upravo je zbog tog činioca i teško prihvatiti Božićevu tvrdnju da su u Sokolu od 1441. pa sve do 1452. na smjenu boravile hercegove i despotove posade. Pozicija Sokola je naprosto takva da bi u slučaju da su ga kontrolisali Kosača ili despot, imali otvoren prolaz ka unutrašnjosti. 

Dileme

Možda je Stefanica na neki način iskoristio “zapadnu prijetnju” da od strane despota Đurđa Brankovića dobije započeti Sokol i okonča njegovu gradnju? Možda ga je zaposjeo tek negdje početkom jeseni 1441. po despotovom odlasku iz Zete, par mjeseci prije nego što je Kosača osvojio Gornju Zetu? Možda je upravo iz Sokola pregovarao sa Kosačom oko Krusa, Goljemada, Bera i Goričana? Upada u oči i to da se Sokol ne pominje u sporazumu sa Kosačom, što bi se vjerovatno desilo da ga je ovaj držao u rukama.

Preduslov

Nesporno je da je vlast nad Sokolom nominalno prelazila od despota na hercega i obrnuto, ali je jedina suvisla misao da je Sokol bio Stefaničin. Jer, opšta je ocjena da je Stefanica na tom prostoru, kao “oblasni gospodar” bio samostalan - ili “prilično samostalan”, kako neki opreznije formulišu. O realnom stanju govore sami događaji. Kada su se Mlečani požalili Altomanu (vojvodi despota Đurđa Brankovića) da Crnojevići sa Njegušima čine štete kotorskom području, ovaj im je odgovorio “da nad njima nema vlasti”.

Osobine terena

Ovo ne tvrdimo zbog sentimentalnih razloga. Jer, riječ je o preduslovu na kome se uopšte i zasnivala Stefaničina i crnojevićka samostalnost. Kontrola krševitog zaleđa Gornje Zete se prije svega temeljila na neprohodnosti i neosvojivosti. Za bilo kakav vojni pohod ka unutrašnjosti crnojevićkih posjeda oduvijek je bila potrebna višestruko veća vojska. Upadljivo je da od prvih pomena Crnojevića, pa do njihovog nestanka sa istorijske scene nijedan osvajač Zetske ravnice nije preduzeo takav pohod.

Vojna prednost koju su imali gospodari ravničarskih predjela oko Morače i Skadarskog jezera, gubila je značaj već na rubovima brdskog pojasa, gdje su počinjali “klanci, gudure i besputna mjesta”. Osim toga, Sokol je podignut otprilike na petnaestak kilometara udaljenosti od Krusa i Goljemada - koje je Stefan Vukčić Kosača uspio da zaposjedne 1441. godine. To su, prema dokumentima i najdalje tačke ka unutrašnjosti do kojih je neko stigao tokom petnaestog vijeka. Dakle, nema osnove za tvrdnju da je neko drugi, osim Stefanice, između 1441. i 1452. kontrolisao Sokol. Kalkulacije na tu temu zapravo svjedoče o nepoznavanju terena. 

Rani izvještaji

O intrigantnosti Sokola svjedoči nekoliko domaćih izvještaja u “Glasu Crnogorca”. Tako je učitelj Vidak Pejović opširno izvijestio o “Ivanovom gradu” u broju od 19.8.1886. godine, a zatim i u broju od 21.6.1887. 
U istom listu je ubrzo osvanuo i “Put na Ivan grad”, u dva nastavka od 6. i 20. septembra 1887. potpisan inicijalima (iza kojih možda stoji Marko Dragović, a možda i Pavle Rovinski kako misli Vojislav Đurić u “Istoriji Crne Gore 2” iz 1970).  Na ovo se nadovezao putopis Đura Špadijera „Na Ivanovom gradu (Sokolu)“ objavljen u “Glasu Crnogorca” u tri nastavka (brojevi od 28. oktobra i 4. i 11. novembra 1895). 

Nepravda

Ovdje treba ukazati na važnu činjenicu. Jer, Vojislav Đurić članak u “Glasu Crnogorca” od 19.8.1886. pripisuje Marku Dragoviću, što nije tačno. Činjenica je da je ovaj potpisan ispod članka, ali je nesporno da sami Marko Dragović pri kraju teksta kaže da je pravi autor učitelj Vidak Pejović. 
Đurić navodi i da je o Sokolu najicrpniji izvještaj dao Đuro Špadijer. Što je takođe sporno, jer pozamašan dio tog članka čini opis putovanja od Cetinja do Štitara, dok se samim Sokolom bavi tek od polovine. 

Moguće je da su po pitanju iscrpnosti Đuro Špadijer i Vidak Pejović jednako važni, a moguće je da je Pejovićev članak za nijansu važniji, jer se jedino u njemu govori o kamenu s natpisom. Doduše, jedino Špadijer pominje ostatke freskopisa.
Kako bilo, ovoliki broj izvještaja je bio vrlo neobičan za naše prilike, jer se domaći autori u tolikoj mjeri nijesu zadugo bavili ni jednim drugim utvrđenjem. Osim toga, pored opisa sokolskih detalja od kojih su mnogi iščezli, dobili smo i dragocjene bilješke o narodnom odnosu prema Sokolu. 

Elektrina

Sama blizina Sokola budi posebno raspoloženje. Taj osjećaj opisuje Đuro Špadijer. Kaže da je “bio prema svemu hladan“ dok je došao do grada, ali čim je prošao vrata od grada, prošla ga je „neka jeza kao elektrina“. „Činjaše mi se - sad ću, čim izađoh na grad, sresti Iva i pratnju mu“ („Na Ivanovom gradu (Sokolu)“, „Glas Crnogorca“ od 11.11.1895). 

Očito je da je ovo intonirano u duhu narodskog sentimentalizma. Pravi razlog za ovu “elektrinu” nije vezanost za “gospodara Iva”, već je mnogo dublje prirode. Tu je na djelu i jedna intuicija, koja nepogrješivo naslućuje davnašnju ulogu tih predjela, iako je slika o tome još uvijek prekrivena neprozirnim velom. Ivanbeg je, zapravo, personifikacija tog značaja. Što se tiče pisca ovih redova, “elektrina” me je prošla još pri prvom pogledu na Sokolske krše - sa jugoistoka, iz pravca Đalaca i Velje gore. Otuda sam se i popeo na Soko-grad. Dakle, ne iz pravca Kosijera, već sa strane Štitara. 

Ka Sokolu

Bilo je to početkom jula prošle godine. Stigao sam po sparnom danu, u “gluvo” popodne u granični štitarski zaselak ispod Strmine u kojem žive Vujovići. 
Ubrzo se pojavio Slavko Vujović. Kad sam mu pomenuo da bih htio do Sokola, skoro da mu je zaigrao osmijeh. Potom smo sjeli ispred porodične kuće i malo popričali, kako je i red. A onda je pao i dogovor. Saopštio je da će poći sa mnom i ubrzo se pojavio sa majicom na kojoj je pisalo “Štitari”. Bio je vrlo raspoložen. Par dana prije toga se penzionisao. Ostao je u dobrom raspoloženju sve do rastanka. Nekoliko puta je i zapjevao. 

Usjeci

Ubrzo smo krenuli uz kamenitu stranu, koja počinje odmah iznad njihovih domova. Tuda je negdje prolazio i drevni put. U blizini se nalazi i jedna praistorijska kamena gomila. Od kuća Vujovića do Orašana preko brdske strane ima oko tri-četiri kilometra. Sokol je malo bliže. Na satelitskom snimku se jasno naziru usjeci među brdima kroz koje je vijugala trasa starog puta. Doduše, od te prastare “mletačke” kaldrme nema ni traga. U podnožju jedne okomite stijene se nazire nešto poput “stepeništa”, ali ipak nije riječ o djelu ljudskih ruku. 

Sokolski ambijenti

Slavko od početka komentariše današnje prilike i zapustjelost tih krajeva. “Evo viđi, niđe nikog živog. Ljudi su radili prije, prijatelju, a sada ništa. Nema stoke. Čim nema čobana, nema ničega.” 
Pažljivo razgledam unaokolo da mi što ne promakne. Jer, prizori su jedinstveni. Isprva nailazimo na neobične nazubljene stijene nalik velikoj skulpturi. Potom stižemo do “klačine” - ozidane bistijerne na Đedunovom lazu. Ambijenti se smjenjuju filmskom brzinom. Nakon stotinak metara prolazimo između dvije stijene nalik kapiji, pa izbijamo u skrovitu udolinu, prirodno utvrđenu sa svih strana - vrlo zgodnu za logorovanje, čak i za gradnju kakve utvrde. 

Put odatle nastavlja podnožjem litice, preko kaskadno poređanih ploča nalik stepeništu. Dok posmatram te scene, prisjećam se detalja iz raznih putopisa o Sokolu. Davnašnjih i skorašnjih. 
Prije par godina vrlo nadahnut i značajan izvještaj objavio je Vlado Duletić, ukazujući jasno na važnu državotvornu ulogu koju je zaboravljeni Stefanica Crnojević odigrao u svom dobu. 
Većina izvještaja vezana je za prilaz sa suprotne, kosijerske strane, dok mi dolazimo sa jugoistoka, odakle je stigao i Đuro Špadijer 1895. godine.   

Zagonetna pećina

Ubrzo stižemo do Sokolske pećine koja se nalazi baš ispod samog Soko-grada. Ulaz u tu špilju leži u dnu vertikalne kamene gromade, dok se utvrda uzdiže visoko gore na stijeni, na jednom pogodnom i lako branjivom grebenu sa koga pogled puca nadaleko. Ulazim nekoliko metara kroz široki, oniži ulaz. Osjeća se jako vazdušno strujanje, što ukazuje da negdje postoji još najmanje jedan otvor.

Ne zna se gdje, jer pećina nije istražena. Duboko u pećini se nalazi izvor, koji je oduvijek bio životno važan u ovom bezvodnom kraju. Nekada se po vodu išlo s burilom na leđima, a put je osvjetljavan lučevima ili, kako Slavko pripovijeda, s “ćorešom” - limenom lampom na gas. O tome postoje dramatične priče, jer je odlazak po vodu vazda nosio veliki rizik. 

(Trideseti nastavak u narednom neđeljnom broju)


Najčitanije iz sekcije Vijesti