Jedan od načina da se ništa ne promijeni, ali da se o promjenama neprestano govori, izvodi se tako što se jedna strana preoptereti zahtjevima, kao što je to slučaj sa ljevicom, od koje ne samo da se očekuje da promijeni postojeće kapitalističke koordinate u kojima se svijet batrga, već i sjutrašnju sliku mogućeg. Umjesto toga, kako vidimo, Evropu preuzima ekstremna desnica; činjenica da u Austriji dolaze na vlast više je od uzbune, jer to odmah već za sobom povlači i Njemačku.
Sa ideologijom beskrajnog konzumerizma koji (kao) svakome izlazi u susret podržavajući svaki oblik individualizma, kapitalizam je, u stvari, za veliku većinu taj idealni poredak, problem je samo u tome što su za mnoge ponude poput sna: one su dio fantazma, izmiču i nikad ne postajući realnost, stvaraju frustraciju i rascjep unutar društva. Ako bismo, dakle, na brzinu, uparili seriju Tračara sa Žicom, dobili bismo sliku stanja u kojem se postmoderni svijet nalazi: s jedne strane mlada elita koja ne zna šta će sama od sebe u centru Njujorka odajući se najtrivijalnim stvarima, ekskluzivnim restoranima, robom i ogovaranjima, s druge, lokalne bande koje se bore za samu egzistenciju, da bi im to preraslo u life style. Kao ni u ratu (kako kaže glavni junak filma Broj 24), ni u kapitalizmu nema nijansiranja, sve je, ukoliko dublje sagledamo, zaista crno-bijelo.
Ok, ljevica se zauzima za radnička prava, nerijetko ih podržava na njihovim skupovima protiv u tranziciji propalih, nekad gigantskih preduzeća koja ih nisu obeštetile itd, ali, šta danas, dakle, imamo na djelu? Pošto je, nedvojbeno, liberalna demokratija bila ona fina fasada iza koje je radio krupni kapital, Ilon Mask se jednostavno dosjeto sljedećeg: pa da, podržaću svaku radikalno desnu patiju u Evropi, i time njihov realni strah od ekonomskog urušavanja učiniti upola manjim. Jer, jedno je kad se nastoji izvršiti emancipacija od kapitalizma, sasvim drugo kad radnicima ponudite opciju da se direktno integrišu u njega, i nastave svoj život na dostojanstven način. Da li će tako biti: poučeni istorijom, sasvim sigurno da neće, međutim, mnogima ostaje tek i samo opcija kakva je nada.
2018. godine Bil Gejts je dao intervju u kojem decidno kaže da jedino prelazak na socijalizam može spasiti planetu od propasti. 2025, lideri svijeta okupljaju se upravo u Azerbejdžanu kako bi se dogovarali koje su sve opcije na stolu da se što hitnije reaguje u pogledu sve težeg stanja sa globalnom klimatskom promjenom. Ovo djeluje kao dobra šala: upravo u Azerbejžanu koji unazad sto deset godina živi od eksploatacije nafte, sazvati okupljanje i tu razmatrati koje bi opcije bile najbolje da se umanji emisija štetnih gasova, da se počne sprovoditi - zelena politika, u koju, između ostalog, imamo pokrete kakvi su - ekofeminizam, pa sve do poznatog New Green Deala. (Slika koja nimalo ne tješi: ni hiljade demonstranata nije se skupilo makar da ismije takav jedan skup koji, zapravo, podržava izvrnutu frazu Žan-Lik Godara: “Nešto se mora menjati kako bi sve ostalo isto”.)
Budući da će već nakon 20. januara Donald Tramp krenuti sa antimigracionom i politikom protiv transrodnih osoba, nadalje, njegov plan je jačanje Amerike, uvođenje plaćanja od pet odsto NATO-u, čak ide u pravcu i poziva Kanadu da se udruži sa SAD jer bi to bila velika sila, Varufakis, govoreći u apokaliptičnom tonu o kraju Evrope, predlaže neke stavke kao što su: “alter-globalizam, socijalna politika, ekofeminizam, post-rast i post-kapitalizam”. Kako se, ipak, sve su prilike sprema veliki ekonomski sukob između SAD i Kine, kako je rat u Ukrajini zadao težak udarac EU, zaista je upitno ne da li ovaj savez ima izglede za ikakvu budućnost, već kakva bi ona uopšte mogla da bude.
Utoliko prije, Evropi se smješi sudbina norveške porodice koja odlazi na egzotično ljetovanje (serija La Palma), da bi tamo doživjela istinsku katastrofu. Naime, ostrvo - uzmimo da je to predstava svijeta - biva pogođeno vulkanom koji je proradio - ekološka katastrofa, i sad imamo dvije stvari: nedostatak bilo kakve solidarnosti u borba za preživljavanje, i - oni koji prežive, znajući šta su morali žrtvovati od svoje ljudskosti, kako da se s time iznesu. Uglavnom, ovo hoćemo da kažemo: sadašnja faza poznog kapitalizma kao globalnog konteksta govori da svijet sjutra može bez Evrope!
Ljevica u teoriji, desnica na vlasti
“(Kao da) Stranac mora da započne osporavanjem autoriteta gazde (šefa), oca, učitelja porodice, “domaćina”, moći gostoprimstva...” (Žak Derida, knjiga Kosmopolitike). Bez, dakle, ovakvog stranca, da li je moguće - misliti Evropu a da to nije simulacija mišljenja? Pa ipak, Evropa sada stoji na braniku strancu/ima, prema njima pruža svaki vid otpora, prepoznatljiv kao mržnja, homofobija, uz izgovor da tako brani tradiciju, samo je pitanje da li onu koja je tokom Drugog svjetskog rata tražila i zauzvrat dobila milione mrtvih? Ili se, pak, radi o - ekonomskoj izolaciji, o stadiju gdje je mnogo bitnija roba od kulturne ponude, zato i živimo u sadržaju savremenog svijeta koji je posve agresivan, bilo da se radi o ljubavi, poslu, prijateljstvu, sve pokazuje svoju suštu suprotnost.
Svakako se slažemo sa tezom da migranti nipošto nisu novi proletarijat, jer su to bili, kao što je poznato, suviše eksplotisana seljačka radna snaga koja se mogla dići na ustanak, za razliku, pak, od migranata koji su u zemljama u koje pristignu zaista “niko i ništa”, čista bio-masa, oni čak i žele stoga da budu eksploatisani, jer je to ujedno i jedini način da prežive, pošto su to jednom pukom srećom uspjeli bježeći iz ratom razorenih zemalja koje su pretrpjele invazije Zapadnih zemalja sve pod sloganom da se to čini u ime ljudskih prava i širenja demokratije.
Priča koja je vrlo mračna i govori kako postoji plan da se nas 80 odsto učini “ostavljenim”, svoju ilustraciju može, na primjer, da ima u gradu kakav je Dubai, gdje žive vlasnici i turisti, dočim su radnici “nevidljivi”, njihov život je, dakle, redukovan na rad i san, nemaju nikakva prava i samim tim cinično bi bilo još govoriti o njihovom nekakvom kvalitetu života. Ovo govori sljedeće: u svim civilizacijama danas, kapitalizam radi na isti način, bez ikakve razlike: pravo nema šanse protiv profita! Postoje, prema tome, u svemu oni povlašćeni, i mi ostali - ostavljeni.
Prisjetimo se na ovom mjestu da je Adorno žestoko kritikovao u Dijalektici prosvetiteljstva Hegela pa i Marksa, i način na koji su vidjeli da samo moderno društvo može izvesti neophodnu totalizaciju i integraciju kao krajnji razvoj uma, nazivajući to nečim sasvim pogrešnim. Đani Vatimo se ove problematike koja nije mala dotakao uzgred, i, zbilja, da li je u pravu, te je zaista - ”postmodernizam ontološki smisao tehnologije”. Uzmimo da je tako, onda, posljedično tome, specijalizacija, fragmentacija, gubitak jedinstva smisla i u konačnom sâm gubitak smisla, jesu logičke posljedice ovakve tendencije, tako se danas svijet sužava onoliko koliko se unutar sebe tehnologija širi, i to na jedan za nas posve poguban način.
Sa krajnjim usponom inteligentne tehnologije, oni koji smatraju da se socijalizam vraća jesu sanjari i Teri Iglton dobro kaže da su se ljevičari mahom zaustavili u 68. Uzmimo za primjer samo Kinu: partijska i tehnološka kontrola, plus robotizacija rada, sve zarad prevlasti na globalnom tržištu usljed čega se SAD sprema za dosad neviđen sukob koji će uključivati sve oblike ratovanja. U takvoj realnosti, Evropa više neće predstavljati nerentabilni Muzej, nego opustjelu Fabriku!
Bonus video:
