Istraživačke skulpture u drvetu Ričarda Dikona u kombinaciji sa grandioznom slikom Petra Lubarde velikog formata na zidu Moderne galerije u Podgorici, kombinacija je koja je fascinirala jednog od najistaknutijih savremenih vajara, renomiranog britanskog umjetnika čija je samostalna izložba “U potrazi za nečim” otvorena u prostoru Muzeja i galerija Podgorice u utorak veče.
“Izgleda kao da ulazite u jedan prostor i onda nailazite na tu sliku. Imate moje skulpture koju se ispred nje, kao svojevrsna uvertira, tu je i slika, a onda ulazite u prostor galerije i kao da zalazite u svijet iza slike. Mislim da je to jako dobra kombinacija imaginacije i situacije i nešto što je veoma dobro uklopljeno, integrisano i što je povezano sa naslovom izložbe koji kaže “U potrazi za nečim”. Svi mi smo u potrazi za nečim, drugo je pitanje da li ćemo to što tražimo pronaći ili ne”, rekao je Dikon.
U intervjuu za “Vijesti” uoči svečanog otvaranja, Dikon je istakao da je veoma zadovoljan samom postavkom, na kojoj će posjetioci naći neke prilično sočne i interesantne radove.
Kustoskinje izložbe su Mirjana Dušić i Ljuba Jovićević, a tekst za prateći katalog je pisala istoričarka umetnosti prof. dr Jasmina Čubrilo, dok je za dizajn kataloga bila zadužena Isidora M. Nikolić. Izložba je realizovana uz podršku Ambasade Velike Britanije u Crnoj Gori i British Council Montenegro, a u saradnji sa Javnom ustanovom Muzeji i galerije Podgorice sa Galerijom DOTS iz Beograda, gdje je Dikon tokom jeseni 2024. premijerno predstavio svoja najnovija djela.
“Skulptura jeste diskurzivna formacija i iz te činjenice proizlazi relativna arbitrarnost samog termina, ali i fleksibilnost i mogućnost skulpture da mutira i da se razvija ka mnogim drugim poljima - arhitekturi i pejzažu, performansu, videu, filmu, novim medijima... Međutim, ono što sve te najrazličitije forme izražavanje i dalje vezuje za pojam i čine ih skulpturom jeste njihova materijalnost, njihov odnos prema prostoru, predmetnost, prisustvo jezika skulpture... Ričard sa novim radovima istražuje taj jezik konstruišući svoje skulpture kao prostorno predmetne skulptoralne tekstove”, istakla je Čubrilo u svom tekstu, a Ričard Dikon o svemu tome više govori u intervjuu “Vijestima”.
Izložba koja je otvorena u Podgorici donosi radove iz pet različitih ciklusa, od kojih neki do sada nijesu prikazivani. Kakvi su Vaši utisci kada je postavka u pitanju?
Prije svega, moram istaći da sam prvi put u Podgorici i u Crnoj Gori. Odličan početak! Iz Muzeja i galerija su svi veoma gostoljubivi, a uslovi su odlični. Svima sam zahvalan na tome. Sve su ovo sasvim novi radovi i nadam se da će i ovdje dobiti neku adekvatnu pažnju i dobar prijem kod posjetilaca.
Kako biste predstavili izložbu publici i opisali umjetnost koju ste ovdje predstavili?
Ono što imamo ovdje je selekcija prilično novih radova koji su nastali u različitim materijalima: glini, čeliku, drvetu, a takođe su tu i printovi u poliesteru na zidovima galerije. Ono iz čega svi ti radovi proizlaze je neka vrsta angažovanja i promišljanja o tome kako da se stvari rade, šta znače oblici, o čemu govore... I, naravno, ne mogu da kažem šta je odgovor na to. Svakako, mislim da su ovo prilično sočna djela, makar neka od njih. Keramički radovi su posebno veoma lijepi. Sa druge strane, drveni radovi su malo nametljiviji, možda napadniji... Dalje, čelik je onda nekako između svih tih radova.
Da li je tako možda i zbog odabranih materijala? Jer, Vaša umjetnička praksa pokazuje impresivnu raznovrsnost materijala i tehnika. Koliko su materijali bitni za ovu sferu likovne umjetnosti i da li materijal diktira djelo ili obrnuto?
Moglo bi biti da je do materijala. Nijesam siguran... Materijal je važan za nas vajare, jer je to način na koji se bavimo, ali i povezujemo sa svijetom. Naš način su upravo materijali, različiti, ali i naš jezik i sve ono što komuniciramo.
Kad smo kod jezika, volim da obratim pažnju i na nazive radova... Veoma su interesantni u Vašem slučaju... Koliko su ti nazivi poruke, objašnjenja, vizije, inspiracija...?
Hvala na konstataciji! Tako je, ti nazivi mogu biti nešto poput objašnjenja, ali mogu biti iskorišćeni i poput maski. Ime rada može biti vid prerušavanja, poput lažnih identiteta, poput onih koji možda putuju pod lažnim dokumentima.
Da li su, onda, Vaša djela način za sopstveno prerušavanje, ali i izražavanje svih slojeva sebe, kroz umjetnost?
Mislim da pitanje identiteta nije uvijek jasno. Dakle, na mnogim nivoima, identitet nije jasan. A poruke su uvijek nejasne. One u sebi uvijek imaju izvijesnu dozu dvosmislenosti. Čini se da dvosmislenost može biti izuzetno produktivan izvor raznih značenja. Dakle, mislim da radovi mogu biti shvaćeni različito. Ono što izgleda kao jasan identitet, kada pogledate, može postati ne tako jasno, čak i pomalo zbunjujuće. Ali, upravo to izgleda zanimljivo.
U jednom intervjuu ste kazali da pravila postoje da bi se kršila... Kakva je veza između pravila, umjetnosti, politike, a onda i brojnih protestnih pokreta danas u svijetu u različitim izrazima i na različitim poljima?
Mislim da je protest u posljednje vrijeme postao izuzetno čest element u umjetnosti. Moj rad nije baš takav, nije naročito povezan sa protestom u bilo kom smislu... Nedavno sam boravio u Kini i isto to o pravilima sam rekao i tamošnjim studentima sa kojima sam razgovarao. Pravila su tu da bi se kršila, rekao sam i dodao da svako uvijek može da pogriješi. Neko od studenata je vrlo brzo rekao: “Da, pravila se mogu kršiti” i dodao: “Sve dok to nije politički”.
Naročito tamo...
Pa, možda i nije baš tako... Mada, u suštini, ako malo razmislite o svemu tome, svaki posao koji je ispravan je malo naporan. Dakle, dvosmislenost je ono što podmazuje suštinu, pokreće mašinu, daje pravo značenje. To je ono što omogućava da smisao cvjeta. Mislim da bih to tako objasnio.
Često govorite o tome da je poenta Vašeg rada u tome da natjerate ili napravite stvari tako da one rade ono što drugi ne bi očekivali. Šta to podrazumijeva i kako to izgleda?
Da, mada nisam više tako mlad kao što sam nekada bio, pa mi je ponekad i teško da se fizički natjeram da radim. Nekada je potpuno u redu ustati ujutro i raditi istu stvar po ko zna koji put. Raditi, odnosno stvarati nešto novo i drugačije u jednom danu - čini taj dan zanimljivijim. Nekada davno, kada sam još bio učenik, svaki dan bih išao istim putem do škole i tako sam počeo razmišljati da jednog dana to putovanje učinim drugačijim tako što ću promijeniti putanju. Tako je i u umjetnosti.
Neki kažu da je svako novo umjetničko djelo drugačije i da umjetnik sa svakim radom kreće od nule, od samog početka. Šta Vi mislite?
Ne mislim da baš uvijek počinjem sa nulte tačke, mislim da je to besmisleno u nekom kontekstu, jer sam već napravio mnogo stvari koje govore o meni, tako da nikada ne počinjem od nule. Svojevremeno sam imao problem da završim stvari, odnosno da prepoznam trenutak kada je neko djelo završeno a drugo na neki način već započeto. To mi je predstavljalo mali problem, ali to više nije slučaj. Svakako, nije uvijek jasno kada je sve gotovo, ali ponekad se odgovor na to pitanje krije u tome da možda znate da ste nešto završili, ali ne znate šta dalje.
Pripadate generaciji vajara koja je oblikovala međunarodnu umjetničku scenu. Kako gledate na evoluciju u polju vajarstva od 1980-ih do danas?
To je veliko pitanje, posebno zato što danas imamo mnoštvo različitih stvari koje utiču na umjetnost. Politika, tehnika, ali i način na koji se tehnologija uključuje u umjetnost je potencijalno veoma zanimljiv. Odnos novca i umjetnosti je takođe nešto što se drastično promijenilo u posljednjih 50 godina... No, da li je to dobro ili loše, teško je reći.
Šta Vi mislite?
Znate kako, novac nam je neophodan za život i uvijek nam je potreban... Sa druge strane, mislim da veliki novac nikada nije bio od velike pomoći umjetnosti i umjetnicima. Osiromašenje javnog sektora i ekonomski rast privatnog sektora je takođe drugi faktor u svemu tome...
Laureat ste prestižne Tarnerove nagrade koju ste osvojili 1987. godine. Koliko Vam je to važno danas i kako doživljavate nagrade u svijetu umjetnosti?
Pa, 1987. je sada već bila mnogo davno, ali sam ja prvi put na listi nominovanih bio 1984. godine, i to mi je tada mnogo značilo i napravilo veliku razliku, dok 1987. i nije toliko. Te, 1984. godine mi je bilo važno jer sam bio potpuno nepoznat umjetnik do tada, da bi me ta nominacija iznenada plasirala u javnost, što je bio veliki doprinos mojoj karijeri. Svakako, bilo je sjajno i kada sam osvojio nagradu. Što njihovog značaja tiče, nagrade i rade i ne rade... Ako pogledate britansku umjetničku scenu od, na primjer 1990. do 2008. godine, taj period od oko 20 godina je bio izuzetno plodonosan, odnosno britanska umjetnička scena je bila veoma jaka, a Tarnerova nagrada je umnogome uticala na to kako je britanska umjetnička scena rasla i zavređivala međunarodnu pažnju, ali i povjerenje umjetnika, budila ambiciju i sve to. S obzirom na sve to, mislim da je Tarnerova nagrada bila od velike koristi i važnosti za britansku scenu i kompletnu tu situaciju.
Da zaokružimo razgovor povratkom na izložbu “U potrazi za nečim”. Pitaću Vas: za čime tragate kao umjetnik ili šta ste otkrili na tom svom istraživanju?
Mislim da svi za nečim tragaju. Svakako, ovaj naziv dolazi od pjesme “Juritmiksa” (Eurythmics) koju sam pjevušio dok sam radio na ovim djelima. To je ona čuvena “Sweet Dreams”, znate, i ide: “Sweet dreams are made of this; Who am I to disagree?; I travel the world and the seven seas; Everybody’s looking for something...” Svakako, mislim da svi tražimo nešto, zar ne? Umjetnici, posve sigurno tragaju za nečim... I dok god za nečim tragamo, mislim da ima nade.
Smjele skulpture izvanrednog svijeta
Dikon je rođen u Velsu 1945. godine i danas je vodeći britanski vajar i dobitnik brojnih prestižnih nagrada. Nakon velikih izložbi širom svijeta, crnogorskoj publici predstavlja svoja djela iz pet ciklusa nastalih tokom proteklih godina, kao i radove koji nijesu do sada bili izlagani.
“Tokom svoje višedecenijske karijere, Dikon se istakao prepoznatljivim pristupom skulpturi, neprestano eksperimentišući sa različitim materijalima kao što su laminirano drvo, polikarbonat, tkanine i glina. Njegove skulpture kombinuju organske forme i tehničke elemente, stvarajući jedinstvena umjetnička djela”, istakli su iz Muzeja i galerija Podgorice.
Oni podsjećaju da je Dikon dobitnik prestižne Tarnerove nagrade i član Kraljevske akademije umjetnosti, ali i da je odlikovan titulom CBE (Commander of the Order of the British Empire) za svoj doprinos umjetnosti.
“Njegove smjele skulpture i djela tjeraju posmatrače na razmišljanje, podsjećajući na mogućnosti umjetničkog izraza koji je bez granica”, istakla je na ceremoniji otvaranja britanska ambasadorka u Crnoj Gori Don Meken, poručujući svima da se prepuste i uživaju u istraživanju izvanrednog svijeta koji je predstavljen.
Bonus video:
