Dok čitamo pjesme Nenada Šaponje, pjesnika poznatog i izvan granica bivšeg ex-Yu prostora, trebalo bi se prisjetiti da je poezija umjetnost jezika. A da su izražajne mogućnosti jezika velike, čak i bezgranične, nemjerljive, potvrđuje gotovo svaka Šaponjina pjesma. Potvrđuje to i Šaponja kao stvaralac, kao mislilac, kao kovač dobrog stiha, jer služeći se upravo tom “gimnastičkom” opservacijom jezika, na više načina izražava svoje misli, osjećanja i zapažanja. Doživljavajući svijet svim raspoloživim čulima, a posebno čulima svoje naširoko razuđene duše, autor ovdje saznaje i ono što je običnom čovjeku nesaznatljivo. Šaponja, čak i iznad vlastitog očekivanja, otkriva nove izražajne mogućnosi jezika kojima, adekvatno pjesmi, daje neobične vrijednosti svome stihu. Čitalac u tom slučaju, možda više nesvjesno nego svjesno, upija snagu njegovog pjesničkog žara i po receptu preporučenog u pjesmi pretače je u osjećanje kojim bogati vlastiti život. U ovim knjigama Nenad Šaponja svoju poeziju predstavlja i kao konkretni izraz pjesničke misli. Napisane u njemu svojstvenom književnom stilu, ugodnom i laganom ritmu, ove pjesme jasno otkrivaju poetske vizije svoga autora.
Šaponjine pjesme stvarane u okvirima ličnog iskustva i znanja, lako nalaze konekciju sa maštom i estetskim iskustvom čitaoca, čineći s njima kondenzat zajedničkog stava prema poetici u opšijem smislu. Ono što posebno karakteriče Šaponjine pjesme jeste njihov ritam, jer, pored onog uobičajenog ritma pjesama, koga uslovno možemo nazvati racionalnim, u većini njegovih pjesama prisutan je i specifični ritam pjesnikovog jezika. Upravo zahvaljujući tom specifičnom ritmu, može se zaključiti da njegova poezija ima i specifično dejstvo na čovjeka u najopštijem smislu, pa čak i na njegovo raspoloženje, na njegovu svijest, zapravo, na buđenje jasnoće i bistrine čitaočeve svijesti. Pa i pored te i takve pjesničke sposobnosti za objektivnim doživljanjem, skoro da nijedna njegova pjesma nije posve lišena metafizike, odnosno metafizičkog posmatranja prirode i vremena, ali i odnosa mogućeg i stvarnog, ili međusobne povezavnosti materije i uma. Na primjer, u pjesmi “Izgubljena nit, retko se nalazi: čak i kad je vidimo”, objavljene u zbirci pjesama “Srećna voda”, se kaže:
“Izvan svake mentalne daljine/ traju opasne priče,/ popločane slikovnicama slatkim/. Koliko ko vremena,/ i kome, može da da,/
nije pitanje, a nije ni odgovor,/ kao ni ono, ko čiji život živi”./
U ovim pjesmama Šaponja je ritmički blizak proznom kazivanju, što znači da je autoru ovdje bilo stalo više do suštine pjesme, do njene svestrane moći, pogotovo sposobnosti komunikacije sa čitaocem, nego do same forme, ili do hermetičnosti i slično, na čemu se često zna zamjerati njegovim pjesmama.
S druge strane, Šaponja nekim stihovima, kao što su na primjer:
“Zaboravi sve što nisi rekao/ Zapamti ono što nisi čuo”/, budi čitaoca. Autor se približava čitaocu. Savjetuje ga, ali ga i upozorava. Na prvi mah riječi ovih i sličnih stihova djeluju kao sasvim obične riječi, čak i hladne, ali one u biti nijesu takve. Šaponja pišući ove stihove čitaoca može doživljavati i kao privilegovanog unutrašnjeg sagovornika, ili čak kao onog pred kojim se ispovijeda za svoje “greške” iako u tim momentima ne zna za koje greške bi se trebalo “ispovijediti”.
Šaponjine pjesme karakteriše i njegovo vješto kormilarenje valovitom pučinom vlastitog uma i duše, pri čemu vješto koristi hermetičnost izraza. On se na karakterističan način susreće s nestvarnim, ili uslovno mogućim scenama i likovima. Pritom uvijek pomno preispituje svoju stvarnu poziciju i ulogu u pjesmi koju stvara. Ako cjelishodnije sagledavamo pojedine aspekte razmišljanja Šaponje kao uspješnog tvorca hermetičkog stiha, onda možemo zapaziti novi način izraza i predstavljanja senzibiliteta ovog vremena.
Svakako, danas dosta pjesnika iz različitih pobuda izbjegava da piše impresivnu i kvalitetnu pjesmu sa nerazumljivošću i neprolaznošću svojih stihova te lako pribjegavaju apstraktnoj i hermetičnoj poeziji, pa pošto ove za to nemaju neka strožija pravila pisanja, kojih se pjesnik treba držati, pjesnicima je data mogućnost da svaki za sebe stvara načine i pravila pisanja. Međutim, čitanjem Šaponjine poezije lako se zapaža da se ovaj pjesnik prepušta slobodnim asocijacijama i da pritom vješto koristi hermetičnost izraza; da na taj način čitaoca odvlači od uobičajenih događanja pa i onih neugodnih. U njegovim pjesmama poetske slike su obogaćene raznim detaljima, tako da čitalac može s uživanjem da razmišlja i o onom što pjesnik svojom maštom nije ni dodirnuo.
Umjesto dosta realne slike svakodnevice, Šaponja neobičnim asocijacijama i maštovitom upotrebom poetskih motiva, uobličenih iznenađujućim poetskim jezikom, nudi čitaocu sasvim drugačiju sliku svijeta i života u njemu. Zbog toga čitalac i nakon što neku Šaponjinu pjesmu pročita više puta, ne može biti sasvim siguran da je shvatio tu pjesmu do kraja, onako kako treba, pogotovo svijet koga je njom predstavio.
U pojedinim pjesmama Nenada Šaponje čitaocu je moguće zapaziti i neke interesantne psihoanalitičke slojeve, zapravo, psihoanalitičke pristupe pojedinim stavkama prisutnim u pjesmi.
Nenad Šaponja rođen je 1964. godine u Novom Sadu, piše pjesme, eseje i književnu kritiku. Njegovi su stihovi prepoznatljivi u savremenoj srpskoj poeziji po stilskoj perfekciji, hermetičnosti i oštrim metafizičkim uvodima.
Desetak godina je bio kritičar Politike, a 2002. godine osnovao je izdavačku kuću Agora.
Objavio je knjige poezije: Đokonda (1990), Odrazi varke (1993), Očevidnost (1996), More (1998), Četiri pesme (2000, 2001), Slatka smrt (2012), Postoji li dodir tvoje duše (2014), Izgledam,dakle nisam (2017), Silazim u tišinu tega bačene kocke (2019), Psihologija gravitacije (2023, 2024) i Srećna voda (2024).
Knjiga eseja i kritika: Bedeker sumnje (1997), Autobiografija čitanja (1999), Iskistvo pisanja (2001, 2002).
Knjiga putopisa: A Brisel se da prehodati lako (2018, 2019, 2022).
Poezija Nenada Šaponje je prevođena na engleski, španski, italijanski, mađarski, ruski, francuski, makedonski, slovenački, poljski, slovački, rumunski, albanski i azerbejdžanski jezik.
Sastavio je i nekoliko antologijskih izbora: Antologija savremene novosadske priče (2000), Antologija stare novosadske priče (2003), Prosvetina knjiga krimi priče (2003), Pavle Ugrinov (u ediciji deset vjekova srpske književnosti 2013), Nova priča Novog Sada (2018), The New story of Novi Sad (2022).
Nagrađen je “Brankovom nagradom” za knjigu Đokonda. “Prosvetinom nagradom” za knjigu Bedeker sumnje, nagradom “Miroslav Mika Antić” za knjigu Izgledam, dakle nisam, nagradom “Moma Dimić” za knjigu A Brisel se da prehodati lako i nagradom Milan Bogdanović za književnu kritiku. Dobitnik je Novembarske povelje grada Novog Sada (2023), i Godišnje nagrade grada Zrenjanina (2011), za doprinos u kulturi.
Knjiga Psihologija gravitacije dobila je književne nagrade “Laza Kostić”, “Teodor Pavlović”, “Stevan Pešić” i “Kočićevo pero”, a bila je i u najužem izboru za nagradu “Meša Selimović”, “Zlatni suncokret”, kao i “Zmajevu nagradu”.
Bonus video:
