U drami Princeza Ksenija od Crne Gore Radmile Vojvodić iz 1994. godine i 2025, poklopile su se kazaljke. Podne i ponoć. Rana i riječ. Žuč i med. Val i plam. Grč i spokoj. Urlik i vidik. Led i vatra. Kremen i tišina. Ljubav i smrt. Katunsko i mediteransko. Sudbinsko i viteško.
Otvorene vene biografija članova obitelji Petrović govore o njihovoj strašnoj usamljenosti. U pet godina egzila (1916-1921), iscrple su se nade, očekivanja i nadvila ih je oskudica. Bez prebijene pare u kasi i hipotekom nad grobnim mjestom princeze Ksenije u vili Krinova. Pored groba princeze Vjere.
U domu Petrovića svi osjećaju zamah giljotine. Giljotina kao sudbina egzila. U domu Petrovića živi se ponekad kao u lešu. Usamljenost u domu Petrovića, to je strašno prisustvo odsutnosti. To je zvuk izgubljene flaute u tamnoj šumi.
Zvuk giljotine nije uplašio ni kralja Nikolu, ni kraljicu Milenu, ni princezu Kseniju, ni prestolonasljednika Danila, ni princezu Vjeru. Ni mrtve unuke, ni pretke. Kako su uz ove stihove i melanholiju ide muzika maestra Žarka Mirkovića. I zvuci Drenpolja iz Balkanske carice.
Dostojanstvo sve pobijedi. Princeza Ksenija riješena je da izdrži sve što joj je sudbina dodijelila: “Meni, tata ništa nije teško…” Šibicu da kresne, sve će da plane. Princeza Ksenija precizna je u svakoj misli. Margaret Atvud u jednoj pjesmi ovako veli: Gledati jasno, bez kolebanja/Bez okretanja glave u stranu/Bolno je kada se skine traka sa očiju/Na dva pedlja od sunca/Šta onda vidiš?/Sječivo preko očne jabučice.
Skinula bi princeza Ksenija povez s očiju i na jedan pedalj od sunca i rekla mu… Kao što je rekla Nikoli Pašiću i kralju Aleksandru, sinu njene sestre Zorke: “Dvadeset hiljada Crnogoraca je skočilo na oružje. Oni zahtijevaju anuliranje neustavnih skupštinskih odluka u Podgorici i slobodne izbore. Nikšić, Podgorica, Danilovgrad, Kolašin, nijesu više pod srbijanskom vlašću, a Cetinje je pod opsadom. Što se mene tiče, meni je jasno kao dan... samo oružani otpor Crnogoraca može da pokvari planove Srbije da pošto-poto dobije priznanje aneksije Crne Gore. Eto, rukavica vam je bačena...”
Predstava Princeza Ksenija od Crne Gore godine 1994. bila je važan podstrek da se u vrijeme krvavog raspada Jugoslavije ostvari ono što će se dogoditi početkom 21. stoljeća. Da Crna Gora opet bude samostalna država. Evo, posljednje četiri godine mizerna i lažna vlast u Beogradu, koja se evo survava, i njeni ližisahani ovdje, desno orjentisani, opet pokazuju ambiciju da Crna Gora bude srbijanski okrug. Zato je nova Princeza Ksenija (sa prologom i epilogom) u Crnogorskom narodnom pozorišu i Kraljevskom pozorišu Zetski dom brana - rimejk koji kaže Da je vječna Crna Gora. Pišem ovo iz nerva španskog borca i borca Pete crnogorske proleterske brigade. Ne zaboravite ništa robo, da u Crnoj Gori (za)vazda ima mladića i djevojaka oči gvozdenijeh kao u Batrića Perovića. I osmijeha Ljuba Čupića. Ova predstava ulazi u ritam studentskih protesta u Podgorici. Vidio sam princezu Kseniju u subotu veče 25. januara, među prvim redovima studenata. Jer sudba nikad ne da mira. Jer razumljivo govori samo šutnja. I spremnost na borbu.
Ostarjelu Kseniju prstenuje nesanica. Nesanica i oskudica. Na krilima je princeza Ksenija i u osamdesetim godinama.
Varja Đukić igrala je, prije više od trideset godina Marinu Cvetajevu kod Borke Pavićević u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Potrebna je više nego ikad dekontaminacija od primitivne SNS vlasti u Beogradu i Podgorici. Širi papke pa hoće da prvu štampanu knjigu u štampariji Obod Crnojevića premažu šovinističkom osramoćenom bojom. Ostali su na tom falsifikatu masni SPC prsti Porfirija i Joanikija.
Vraćam se radosti igre Princeze Ksenije. A zašto? Zato što svi moramo da se držimo onog što kaže i sama princeza Ksenija, u polemici sa ministrom vanjskih poslova Vlade u egzilu, doktorom Šoćem: “...Ja sebi ne dozvoljavam ono što u drugih prezirem. A nema toga što ignorišem više od nemanja vlastitog stava.” Evo kako bilansira princeza Ksenija otužnu čajanku iz obiteljskog karantina: “Zima kao ova osamnaeste na devetnaestu u Francuskoj nije zapamćena. Možda snijeg... u ove krajeve ne bi ni pao da mi nijesmo došli u njih.”
Ovaj melanholično-klimatski krešendo ima elemente duhovitosti. Ili se to meni u ovoj ludoj glavi pričinja. Sa kakvom je nirvanom u glasu i očima to izgovorila mlada Ksenija, Ana Vučković. To može samo neko ko spoji tugu i sjetu. Ne može se to riječima opisati. Možda nekom etidom Sergeja Rahmanjinova. Ako jest pisao etide.
U grudima princeze je nar kao dar. Otac Ane Vučković dao je šćeri prvo ime Ksenija i pogodio da će ona igrati princezu Kseniju u Zetskom domu. Na premijeri Ksenije 1994. u zimu Radmila Vojvodić nosila je izvezenu crnogorsku košulju koju joj je darovala majka Ane Vučković. Njena kći, rijedak je dar na jugoslovenskoj pozorišnoj sceni. Znala je princeza Ksenija da se mora i sa razvalina u borbu za slobodu. Ona nikad ne odustaje. Poezija otadžbine nikad ne umire. Princeza Ksenija je plamen i stas.
Varja Đukić tumačila je mladu Kseniju 1994. godine na Cetinju, a danas visočanstvo Kseniju u osamdesetim godinama. Rijetko se to dešavalo u povijesti pozorišta. Odigrala je Varja Đukić i to vrijeme i te tri decenije između dvije predstave. O tome vremenu govori se na dokumentaran i ličan način u prologu drame: Jer čudno kako to vrijeme nikako da mine... intimna istorija je jedina pouzdana istorija... nikad da se maknemo od tih nesretnih devedesetih a ni od te 1918. Balkanska tjeskoba koju možeš nožem rezati... Može se i reći da je ta predstava značila više od pozorišta... Više nije istina što neko zaista radi ili je radio, nego šta drugi kažu da radi ili je radio... pa se iz te samoposluge prošlosti stalno prodaje i kupuje kako što zatreba... Sve pišanje na koprive i u državi i u pozorištu... Prolog je bacio novo svijetlo na novu predstavu. Sjenku i svijetlo. A tek epilog...
Scenografija Marije Kalabić je između Dragiše Brašovana i Đorđa de Kirika... Monumentalni prolazi, svijetlo, snijeg, otvoreni kišobrani u drugom planu, sve to doprinosi fantastičnoj nijansi predstave. Poleti scena sa zvucima čarobne muzike Žarka Mirkovića. Rimuju se scenografija i kostim Borisa Čakširana koji je bio kostimograf i u prvoj verziji Ksenije. Boja kostima tvori harmoniju sa scenografijom u kojoj preovlađuje likovnost slikara Đuzepea de Ribere.
Odigrala je Varja Đukić i prošlost i sadašnjost i to što se desilo na Cetinju. Koliko je u njenoj igri nostalgije i ljubavi prema domovini. Kakvo je blago pohranila u svoj gotovo prazan ormar. Tamo su njene fotografije. Lentrala je u mladosti... “Cetinje, Ivanova korita, Rijeku, Skadarsko jezero, Bar i Ulcinj... tu su sve nužde i preše ove princeze nevoljnice. Crna Gora, Cetinje, đe bješe to pod kapu nebesku? Pod koju zvijezdu? Evo ih tu. Sa mnom.”
Princeza Ksenija je melodrama. To je konstrolisana suza na rubu trepavice. Ima tu i duhovitosti. Pa kako kaže kralj Nikola sinu Danilu: “Ono što ovca vidi ležeći, nije daleko.”
Varja Đukić ide u red najboljih jugoslovenskih glumica. Od Rahele Ferari, Milene Dravić, Milene Zupančić do Mire Karanović, Mirjane Joković. U razgovoru sa gospodinom Vukmanovićem, raskoš njenog dara na vidjelu je. Starački šarm, trenuci neuroze zbog oskudice i uzaludne nade da se može vratiti u Crnu Goru. Do ljutnje zbog nespremnosti nove vlasti da joj dodijeli apanažu. I u tranji od kapota Varja Đukić bila je princeza Ksenija u punom sjaju i dostojanstvu.
Tercirao joj je izvrsno engleski glumac crnogorskog teatra Dejan Ivanić. Kako je odigrao tu nijansu između dužnosti i prelaska u plemenito osjećanje prema ostarjeloj princezi... Bio joj je ravan i u scenskom šarmu. A taj šarm dolazio je iz svedenosti i duhovitosti.
Ogledalo je znak fantastike. Gotovo uvijek su na sceni dvije princeze Ksenije. Zjenica u zjenicu u ogledalu. Ponekad i u razbijenom ogledalu. Kao što je Princeza Ksenija zrcalo i špiglo Crne Gore. Probe su u meni izazivale jezičku nostalgiju i podsjećale me na bogatstvo našeg jezika u drami Princeza Ksenija: “Otpuči, anaćema, odmandaljeni, kusati, bogovetna, našijenci, smrzavica, guba, streknula, izidem, mrazim, tranja, okuražio, izgub...”
Proba je suština pozorišta. Proba je ogledalo partnerstva i prijateljstva. Zrcalo je zavjereništvo glumačkog ansambla.
U egzilu reži žeđ u zarđaloj slavini. Uprkos tome mlada Ksenija ne odustaje od stava i ponosa. Iako zna bolje od svih da sve je uzalud: “Ostalo nam je još samo da se nađemo izvan zakona i na ulici...” Samo se aristokrata bori za izgubljenu stvar. Ksenija je stalno u filmu zaboravljenih predaka. I stalno u stavu mačevaoca, zato i kaže bratu, prestolonasledniku: “Danilo, nauči već jednom, ko istraje toga je i megdan.” Zna dobro princeza Ksenija, Ana Vučković, da je sloboda krvave boje. I da je svaka druga boja lažna. Krvava je boja Trinaestog jula. Pred kojom će nestati nečist i ova pakost ovih koji žive u Crnoj Gori a hoće da Crna Gora bude srbijanska regija. Već je malaksala ta pogan, a uskoro će krenuti u mišje rupe. Podsjeća ih na to i mlada Ksenija koja je sa kraljem Nikolom napisala Proglas: ”da bi se pred svijetom kao Pilat, od ovog bogomrskog i u istoriji nezapamćenog zločina mogla pravdati i preturati na narod crnogorski, ona je falsifikovala volju narodnu jer Velika Narodna skupština i ne postoji kao ustanova po našem Ustavu, a kamoli da je nadležna da rješava sudbinu Crne Gore. Želja je svakog Crnogorca da stupi u jedinstvo jugoslovensko, na ravnoj nozi sa Srbijom, a nikako drukče.”
Sjenka smrti kralja Nikole prisutna je već od prvih scena. Vladar je apsolutno svjestan svog položaja u egzilu. Ali u proplamsajima lucidnosti pokazuje nekadašnju odlučnost pobjednika sa Vučjeg dola. Mjesečina dreždi u glavi kralja Nikole kao nekakva mrlja koja šeta. Kao hijeroglif za vrisak: “Da mi je samo vršinu Lovćena da vidim, barem s nečesove barke s pučine da mu se oveselim, pa da bi odmah, u taj vakat, nasred bijesne Adrije skonča.”
Koliko je sjete i uzaludnog sjaja u očima Izudina Bajrovića. Koliko discipline da se ne pređe u patetiku i da to ostane čista emocija. I kakav nepogrešiv osjećaj za ritam.
Prisutna je precizna gradacija u nagovještajima odlaska kralja. Neosjetno se uz zvuke muzičkog instrumenta prelazi u fantastiku: “Čujete li glas orgulja?” U sluhu kralja Nikole je Tokata i fuga za orgulje Johana Sebastijana Baha. Tokata ili fuga smrti: “Kad sjutra izidem iz liceja pravo ću na pjacu kod Stanice kola. Uzeću najbolji fijaker. Pošto otpuštim kola, da se orguljaš i ja raširimo lijepo na travu... da se naslonim, da onda ruku na ručicu orgulje stavim da mi svira... Kako ću moć gledat visoko u oblake, a da ne mislim u kojem mu je pravcu Crna Gora... Kako ću da ne jeknem od toga...’’ Na svakoj probi bariton Izudina Bajrovića vodio me na čašu anizete s mladim knjazom.
Nekako je tiho sarajevski glumac krenuo na svoj glumački put i stao u red najboljih jugoslovenskih glumaca. Na moju ATP listu na kojoj su Slobodan Perović, Fabijan Šovagović, Slobodan Aligrudić, Predrag Laković, Meto Jovanovski, Ivica Vidović...
Dostojanstvo dominira i u uvertiri smrti kralja Nikole. Iz zvuka orgulja prelazi se u odluku Nikole da ostane sam sa kraljicom Milenom. To je njihov posljednji razgovor. Jedna od najbolje napisanih ljubavnih scena u povijesti moderne jugoslovenske književnosti. Taj stid i ponos, svedenost i raskoš, trenut i vječnost odsvirali su u polarnoj samoći Gorana Marković i Izudin Bajrović. ‘’A je li tebe što ža na mene, Milena? - Ne, na tebe, oči moje! - Ovo izgnanstvo čemerno, i starost jadna, i smrt bliza, sve me to tebe savija... Bjesmo li ono ikad ti i ja sretni, Milena? - Ne zbori tako. Đe će ti duša, Niko! - Da smo sad u onu kamaru s đecom, u onu đe smo vazda zajedno objedovali, sad bi se okuražio i reka bi ti... Milena... - Reci, Niko, mili. Tebe je na mene nešto ža. Što je to, grešna mi duša? Što je, Niko? Anđeli s tobom, Milena. Mnogo smo vremena preko glava preturili za našega duga života... Nikad ti nisam reka... ljubio sam te silno - Ne zbori tako! Ne zastiđuj me - Klanjam ti se, evo, danas. Plači, Milena, dobro se isplači, da me manje naričeš kad umrem, jer si ti, veliš li, sa mnom sretna bila. - Neću više ni suze... - Daj mi ruku, Milena, ruku da ti poljubim.’’ Ovaj poljubac u ruku je naklon kralja Nikole za sve one banice i heroine Crne Gore bez kojih ova zemlja ne bi bila ono što je bila i ono što će biti... Iz ove ljubavne scene kralj Nikola otplovi u smrt.
I ide lelek Ilije Bjeloša: Ne odliježe lelek sa Njeguša/ne jekte ti zvona sa Ćipura,/ne pale ti od boja topove./Po izba te, po kamara gluvi/Crna Gora tuži, gospodare. Kamo naše lijepe sreće, sve za staru tvoju slavu/, živio nam, gospodaru! Živio nam, gospodaru... živio nam gospodaru... živio nam gospodaru!
Lelek Ilije Bjeloša i danas se čuje na svakom pedlju Crne Gore. U prvoj verziji Ksenije Iliju Bjeloša igrao je Milo Miranović iz Gornjih Kokotah, jedan od najboljih epizodista u povijesti Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Lelekao je kralja Nikolu i činilo mi se da je to nedostižno. Stao mu je uz rame novi Ilija Bjeloš u izvedbi Sloba Marunovića. To je kameran lelek koji neosjetno pređe u lelek aristokratske Crne Gore. To je lelek duboke odanosti i u boju i u smrti. Odanost kao dostojanstvo. Čini to Marunović iz drugog plana, a prisutno je to tokom cijele predstave.
I još o kraljici Mileni... Sve je majstorski odigrala Gorana Marković, svedeno i otmjeno. I brigu za Nikolu, i brigu za Danila, i brigu za Vjeru. I svijest o tome šta se sve dešavalo u burnoj istoriji Crne Gore: “Reć je, Crna Gora je samu sebe na žrtvu prinijela rad Srbije. I tako mi boga, Ksenija, svakoja bi krštena politika, bez ova sadanja srpska, streknula od tijeh žrtava, gladnih i golih hiljada i hiljada sinova crnogorskih...”
Prestolonasljednik Danilo ima hudi zadatak da se bori protiv očaja i tjeskobe u obitelji. Prepoznao je rano, još u mladosti, kob vladarske porodice. Ali je živio Danilo tu kob, tu uzaludnost časno i otmjeno. Zna on da je tuđin u sopstvenom tijelu i u svojoj otadžbini. Već na početku drame Danilo je odlučio da odustane od prestola. Poslije smrti oca rekao je bogu i kraljici Mileni: “Gospode bože... koji me na čelo toga naroda postavljaš, oprosti mi što ti se protivim što dužnost i čast odričem... ne mogu... zaludu, majko! Svršeno je.” To zaludu izvrsno je odigrao Aleksandar Radulović: Okružen sam tišinom kao u staklenoj bašti gdje moj bol treba da sazri. Ili: Čitavo moje biće pritiska sve što se napolju združilo protiv mene. Danilo je sposoban, lucidan, hrabar, al ne da mu se. Nema bolje definicije melanholije: kažu da prolazi vrijeme a prošao je život. A može i ovako: jer mi smo samo ljuska, samo list/a sve se oko ploda vrti/u nama, oko preogromne smrti.
Radulović je majstor detalja u nijemim scenama. Kako gleda u oca dok u polusnu sluša zvuk orgulja. Oko mu se bolom ozarilo. Kako ispusti tabakeru u zimskoj bašti kad sazna da italijanski predsjednik Montaljari savjetuje da se Vlada u egzilu iz Francuske premjesti, na primjer, u Švajcarsku. Zapamtio sam na probama taj sjaj ugarka u očima Aleksandra Radulovića. U tom ugarku jasno se vidi pad kuće Petrovića. Aleksandre, pogodio si presudnu trojku na utakmici protiv Monaka, na pas mladog Lakića. Aleksandre, za deset godina igraćeš Falstafa u Crnogorskom narodnom pozorištu.
Prva replika princeze Vjere: sjetni kao na groblju, najbolje govori o atmosferi u domu Petrovića. Kako je tu prvu repliku izgovorila Jelena Laban. Sa koliko tankoćutnosti. Zna princeza Vjera da je sudbina krvnik ćudljiv, uporan i gluh. Zna da je život, a posebno život u egzilu skretanje pažnje. Princeza Vjera ili romon krvi groznica je sluha. E baš tu groznicu sluha Jelena Laban odigrala je majstorski na porodičnoj čajanci: “Da nemam to malo rabote oko Crvenog krsta, pored vas bih završila u ludačkoj košulji.” Iz tog nastupa princeza Vjera razbila je šolju za čaj, sa koliko dešperatne elegancije je to učinila Jelena Laban. Blaga nesvjestica princeze Vjere najbolje se čuje u zvuku jednog distiha Aleksandra Bloka: A ti duša, duša gluhaja, pjanim pjana, pjanim pjana. Neprevodivo je to. Al uspjela je to mlada glumica. Pojava princeze Vjere sa otvorenim kišobranom kad priča o buncanju oca u Luksemburškom parku donijela je talas fantastike na scenu. To: Jabe, Jabe, dugo će odjekivati u sluhu gledaoca. Jabe, Jabe, je nadimak mrtve kćeri Vjerine sestre Zorke. Igraće Jelena Laban Sofoklovu Antigonu.
Doktor Šoć, ministar vanjskih poslova izdržao je sve napade i neuroze princeze Ksenije i kralja Nikole. Znao je da je nemoguće diplomatski odbraniti Crnu Goru jer su joj velike evropske države kašu zgotivile. Mirnih zjenica i gesta prekaljeni glumac Dušan Kovačević ravnopravno doprinosi upečatljivosti scena i sa Anom Vučković i Izudinom Bajrovićem, i kad ga zajednički napadaju.
U dobro napisanom epilogu gospodin Vukmanović dolazi da donese radosnu vijest princezi Kseniji. Počeće redovno da dolazi apanaža. Prazna je odaja. Pojavljuje se Ljubinka Rosi-Petrović vukući brodski kofer: “Sita vaših lažnih rokova umrla je gospodine. Božijom milošću, a nije joj bilo teško da umre. Takav joj je život bio... Nikad nije dopuštala sažaljenje. I sad dosta gospodine... I mogli ste nastradati. Mogla sam vas upucat iz ovog Ksenijinog damskog revolvera.” Gospodin Vukmanović je zatečen. Postala mu je bliska princeza Ksenija. Emigrantkinja od rođenja završila je razgovor zagledana u otvoren kofer kao u otvoren grob. “Izgubili ste samopoštovanje, beznadežno ste ga izgubili narode crnogorski. To je moj škrti pozdrav domovini, i vama gospodine.”
Vratite samopoštovanje narode crnogorski.
Gospođu Rosi izvrsno igra Nada Vukčević. Igra sa ustima punim gorkog pirinča ali sa toliko glumačkog šarma i u tijelu i u glasu, i očima da to gledalac neće zaboraviti. Dobro je da tu sliku igraju u dijalogu Nada Vukčević i Dejan Ivanić. To je nauk mladim glumcima da se i u pet replika može pokazati veliko majstorstvo. Nada Vukčević ili komentar smrti princeze Ksenije. Opet Smrt i njeni hirovi.
Lazar Đurđević u ulozi majora Kloza. Uniforma mu stoji ko salivena. Stasa kao u vojvode Gavra Vukovića. Biće mladi glumac i Timon Atinjanin. A vidim ga kao serdara Vukotu: A ko izda onoga te počne, svaka mu se satvar skamenila! To mi Crnogorci moramo imati na umu do kraja života. Bez odstupa, do apsoluta. Dužnost i strast i gospodstvo. To je geslo grupe zavjerenika koji su činjeli ovu predstavu. Ova predstava je podrška studentima.
Smrt fašizmu, sloboda narodu!
Bonus video:
