Tihomir Stanić odigrao je više od 130 uloga na daskama koje život znače, isto toliko na malim i velikim ekranima, naučio je da je aplauz konvencija, mada mu jedan posebno znači, da je sloboda nemjerljiva, a da čovjek treba da bude zagledan u budućnost, jer na događaje iz prošlosti ne možemo uticati.
U razgovoru sa istoričarkom umjetnosti, Kristinom Radović, proslavljeni glumac je u okviru trinaeste sesije tribine “Imaginarijum” govorio o glumi, sebi, o čovjeku, i bio, onakav kakvog su ljudi navikli - iskren, spontan, opširan i šarmantan. A publika je tu njegovu jedinstvenost nagradila aplauzom, ne onim konvencionalnim, već iz srca.
Odgovarajući na pitanje urednice programa u JU “Zahumlje” i autorke “Imaginarijuma”, Kristine Radović, šta je za njega slika, Stanić je kazao da je to izabrani ili predstavljeni kadar koji smo uokvirili, kao i da primjećuje da mu se sve češće javljaju slike iz prošlosti i da se samo u slikama sjeća podsvjesno važnih detalja iz prošlosti.
Pričao je o Diani Budisavljević i njegovoj želji da snimi film o njoj, što ne znači da jednom neće.
“Diana Budisavljević, koja je njena dalja rođaka, snimila je dokumentarni film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ u kome sam i ja učestvovao. Poslije je snimljen film ‘Dara iz Jasenovca’. Poklonio sam sve što sam radio nekim svojim prijateljima. Oni su dio toga iskoristili. Sad je Lordan Zafranović snimio i završava film o Jasenovcu, tako da nisam uspio da snimim to što sam naumio, ali je to potpuno nebitno. Pošto je to što je bilo u mom scenariju nekako bačeno, a ja sam to poklonio, pa kad nešto date svoje, a to neko baci i vi to nađete, to je opet vaše…Možda, ako poživim, snimim taj svoj film”, kazao je Stanić.
Slika koja mu je često na pameti je Brojgelov “Ikarov pad”, koja govori mnogo o načinu na koji je htio da snimi film o Diani Budisavljević, ali i o doživljaju svog života, karijere.
Iako je pozorište njegovo carstvo, jer je tu u direktnom kontaktu s publikom, sticajem okolnosti sada puno radi na televiziji i filmu. To mu je donijelo široku popularnost koja mu, kako je kazao, prija.
Za Nikšić je posebno vezan, ne samo zbog toga što mu je majka iz župskog sela Morakovo, od Dragnića, pa je dolazak u Nikšić iskoristio da posjeti učenike škole “Dušan Bojović” u Župi, već i zbog Festivala glumca i pomoći kada je bio u gotovo bezizlazoj situaciji.
“Za svoj rođendan, 17. novembra 1995. godine, dao sam otkaz u Ateljeu 212. Nijesam imao nikakve izglede da preživim - bez stana, žena i dalje studira, mala kćerka, ali sam riješio da sebe za rođendan, kad već ništa nemam, častim slobodom”.
Uradio je predstavu “Detinjarije” i nakon 11 izvođenja u Beogradu, pred maltene praznim gledalištem, stigao u Nikšić, na Festival glumca i osvojio tri nagrade: publike, žirija i kritike. I onda, godinu i 12 dana nakon premijere, predstavu nije igrao u praznoj sali: greškom blagajnika bilo je prodato 512 ulaznica, od 383 mjesta, jer je blagajnik prodao karte i za malu i veliku scenu.
“Te nagrade, i još jedna nagrada koju sam dobio na festivalu na Gardošu, su mi dale neko samopouzdanje i onda sam prihvatio poziv koji sam imao i ranije da se sa tom predstavom ponovo vratim u Atelje 212. Sada nisam bio u situaciji da mi neko čini uslugu, to je bila predstava koja je nagrađivana. Da sam odustao u tih 11 izvođenja bez publike, ne bi bilo ni te predstave, a ona je još uvijek živa, ne bi bilo ni mene, tj. izgubio bih vjeru. Znam da je to najbolje što sam uradio, ali bih, da sam prekinuo, izgubio vjeru u to. To je dokaz kako se istrajnost u nečemu u šta vjerujete istinski isplati. Vratilo mi se to na najbolji mogući način. Nikšić mi je pomogao da preživim te teške godine, kada sam bio bez angažmana, sam protiv svih u pozorištu”, kazao je Stanić i dodao da je uvijek pratio intuiciju i da je vrijeme pokazalo da nikad nije pogriješio.
Smatra da je problem sveopšte indolencije i propadanja, uopšteno u društvu, što smo navikli da “sve prolazi, da sve može”, i da nema veze ako nešto nije u potpunosti istinito, ako se zaobiđu procedure. Zbog toga se, kaže glumac, reditelj, scenarista, producent, i urušavaju mnoge stvari.
Najdraža uloga mu je neka buduća, neka koju ću tek da odigra, jer, kako je istakao, jedino tako njegov posao ima smisla.
“Vidio sam mnogo glumaca koji robuju svojim uspjesima iz prošlosti i poslije nikad ništa nisu odigrali. A sretao sam i velike glumce koji nikakav odnos prema tome nisu imali, već samo zagledani u budućnost. Shvatio sam da kad bi i društvo, ne samo glumac ili neki umjetnik, shvatilo da od prošlosti vajde nema, da tu postoje samo različita tumačenja, jer se na događaje iz prošlosti ne može uticati, a da je ono na šta možemo uticati ovo sad i ovo ubuduće, činjenjem ili nečinjenjem, da je to ono što nas mora zanimati, da bi nam bilo bolje”.
Trudi se, kako je naglasio, da na predstave gleda iz vizure svog profesora Dejana Mijača, jer je on znao, poput Iva Andrića, da “uđe u srž, da pronikne iza površine, i nađe istinu”, ali se i drži naučene lekcije da je partner na sceni uvijek u pravu, jer samo tako može iskreno odgovoriti na ono što se ponudi.
“Kad se čovjek zatvori u svoju predrasudu i tjera po svome, onda to vodi u propast - u svim odnosima. Kada bismo krenuli od toga da je ta druga strana možda u pravu, našao bi se način da se konflikt razriješi”, kaže glumac koji je slavio kad je dobio prvu negativnu kritiku jer ga je ona oslobodila straha da sve mora biti urađeno perfektno.
Monodrama sa kojom nastupa širom bivše Jugoslavije, kao i u inostranstvu, je “Na Drini ćuprija”, za koju se slučajno odlučio, na predlog tadašnje direktorice Kulturnog centra Banski dvor Vide Grandić.
“Serija ‘Nobelovac’ je napravila veliko interesovanje za tu predstavu i sad ništa ne moram da radim bez nju da igram, koliko je interesovanje. Glumci koji su prestali da igraju u pozorištu ne znaju da li više djeluju na publiku, izgube značaj o tome i igraju neke beznačajne uloge, jer ne provjeravaju dejstvo. Zato je pozorište dobro, jer vas uvijek provjerava”.
Stanić smatra da je umjetnost moćnija od stvarnosti, a od studenata obavezno traži da pročitaju Andrićev “Razgovor sa Gojom”, jer smatra da je tu sažeta sva mudrost.
Aplauz sa Sterijinog pozorja za nezaborav
Iako zna da je aplauz konvencija, dogovor, a da su od aplauza veća nagrada pažnja i koncentracija, jedan aplauz posebno pamti. Davne 1983. godine uskočio je u predstavu “Glorija”, po tekstu Ranka Marinkovića, i imao je samo sedam dana da spremi ulogu. Premijera je bila na zatvaranju Sterijinog pozorja, u čast nagrađenih glumaca, a njega je trema toliko pojela, da ne samo što je pogriješio, dva puta htio da pobjegne sa scene, već ni aplauz nije čuo.
“Sve sam zabrljao. Sala puna, 970 mjesta, i svi dobijaju aplauz, svih 40-50 statista, samo ja ne. Makar sam tako mislio. I u jednom trenutku vidim da svi na sceni, uključujući i Svetlanu Bojković, gledaju u mene i da mi tapšu. Odjednom sam čuo da mi svi tapšu, doživio ovacije. Svi su u publici znali da sam ‘uskočio’ i za sedam dana spremio predstavu i sve su mi greške bile oproštene. Dobio sam najveći aplauz u životu, ali ga nisam čuo od treme”.
Tada je, kaže, posljedni put ušao na glavni ulaz. Nakon toga, izabrao je da sporedni ulaz bude njegov ulazak u pozorište. A on je, iako to neće da prizna, bio glavni na sceni. Kako tada, tako i danas, a aplauz, onaj iskreni i zasluženi, traje duže od četiri decenije.
Bonus video:
