Publikacija “Ribarski nazivi na Mulu”, autora don Stjepa Vukašinovića, promovisana je u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru.
Promociji su, između ostalih, prisustvovali kotorski biskup Mladen Vukšić, generalna konzulica Republike Hrvatske u Crnoj Gori Jasminka Lončarević, te predstavnici Bokeljske mornarice Kotor, a okupljene je pozdravila direktorica Pomorskog muzeja mr Maja Uskoković koja je naglasila da je posebno raduje što ta javna ustanova svoju muzejsku djelatnost za 2025, počinje upravo promocijom jedne nove knjige.
Ovo, obimom neveliko, ali značajem za očuvanje lokalne etnografske baštine izuzetno bitno djelo, objavljeno je u saradnji Pomorskog muzeja, Kotorske biskupije i Opštine Kotor. “Ribarski nazivi na Mulu” autora muljanskog župnika, don Stjepa Vukašinovića (1879-1946), na 40 ilustrovanih strana, objedinilo je fototipsko izdanje, sačuvano u Arhivu Kotorske biskupije i prepis - stručnu transkripciju Joška Katelana, angliste, romaniste i dugogodišnjeg djelatnika u Istorijskom arhivu Kotora. Novo izdanje čitaocima nudi originalni manuskript uz dokumentarne fotografije i poseban osvrt “Don Stjepo Vukašinović - muljanski župnik i ljetopisac”, autora don Roberta Tonsatija, župnika Mula i kancelara Kotorske biskupije.
Kako se čulo, ovo malo djelo, napisano polovinom XX vijeka, stavljeno u istorijski kontekst privrednog, kulturnog i vjerskog života Muljana, pravi je biser za proučavanje lingvistima, jer donosi zanimljiv rječnik bokeljskih izraza, koristan i za etnologe i sociologe, s obzirom na to da sve te riječi nose pečat težačkog života ribara. Poseban odnos muljanskih ribara prema njihovim barkama koje se u tom malom mjestu tretiraju i doživljavaju kao živa bića, afirmišu i sakupljenim podaci iz djela don Vukašinovića koji dokazuju da su lokalni ribari imali posebne nazive za svaki djelić barke, poput onih u anatomiji ljudskog tijela, koju proučavaju medicinari.
Urednik publikacije, kustos kotorskog muzeja Ilija Mlinarević je naveo da je jedan od razloga za njeno objavljivanje očuvanje lokalnog jezika, naročito ribarskih naziva i toponima.
“Svjedoci smo da je literatura na lokalnom dijalektu veoma skromna, a sam dijalekt i sve njegove karakteristike se tokom vremena mijenjaju i zaboravljaju. Imajući to u vidu, naša obaveza je bila da na ovaj način pokušamo pridobiti interesovanje stručne javnosti za analizu jezika, a laičku javnost da podsjetimo kako su govorili njihovi preci, te kako smo se brzo odrekli važnog dijela našeg identiteta”, istakao je Mlinarević.
Ne manje važan razlog, prema njegovim riječima, da ova knjiga ugleda svjetlost dana, jeste i što što njen autor don Stjepo Vukašinović, bio vrijedni hroničar vremena i prostora u kojem je živio i službovao. Stoga je napravio malu publikaciju koja i danas širi auditorijum upoznaje sa vrstama i dijelovima ribarske mreže, opremom za ribanje i izrazima koji se koriste tokom ribanja, tj. svim radnjama koje su sastavni dio ribanja sa mrežama. Muljani su sve mreže-tegače nazivali tratka kojih međutim, kako je don Stjepo zapisao, ima tri vrste: “palandara ili šabakun za tunove i trupe, palombiće i veće mase cipola; svjećarica za žeženje po noći svijećom; te mala tratka, za svaku ostalu vrstu ribe po danu i ponoći bez svijeće”.
Nakon mreža i ribanja sa tim alatima, pažnja je posvećena barkama, kao glavnom prevoznom sredstvu Muljana. Opisane su vrste barki i njeni dijelovi, te oprema koja se u barkama koristi. Sastavni dio ove građe su i ribarske poste u Boki kotorskoj. Don Stjepo je na detaljan način opisao sve poste kojima su se služili Muljani i ostali Bokelji, od Dobrote, Orahovca (Oravca), Šuranja, Puča, Mula, Prčanja, Stoliva, Perasta, Risna, Strpa, Lipca, Morinja, Kostanjice, Lepetana, Lastve, Tivta, Prevlake, Stradiota, Krtola, Krašića, Rosa, Njivica, Meljina, Baošića Bijele. Vrste riba i ostalog živog svijeta bokeljskog podmorja sljedeće je što nam donosi don Stijepo u svojim spisima.
“Predzadnja tema sa kojom nas autor upoznaje jesu vjetrovi Boke kotorske, da bi zadnje poglavlje bilo uopšteno, dato pod nazivom ‘Nekoje opće bokeljske fraze’. Na posljednje četiri strane rukopisa nalazi se veliki broj izraza i pojmova koje je autor opravdano smatrao autohtonim za područje Boke, a od kojih je većina zaboravljena u metežu posljednjeg stoljeća”, objasnio je Ilija Mlinarević, zaključujući da je don Vukašinović “ove stranice ispisao početkom prošlog vijeka, ne sluteći da će u kratkom vremenskom razdoblju većina određenih izraza i toponima biti zaboravljeni, da će ribanje i ribari gotovo iščeznuti sa Mula, da će more na žalost, postati “voda”, a drvene barke raritet.
“Jezik najosjetljiviji dio identiteta i baštine - “krhko blago”, koje se vrlo lako troši, gubi i mijenja, čemu smo i svjedoci kada se malo zadubimo u don Stjepov spis. Kada se izgubi jedan jezik, gubi se cijeli misaoni svijet njegovih govornika”, istakao je aktuelni muljanski župnik, don Robert Tonsati.
Izrazio je posebno zadovoljstvo činjenicom da je malo djelo don Vukašinovića doživjelo novo izdanje u saradnji Kotorske biskupije i Pomorskog muzeja, te naglasio da su muzeji čuvari baštine koji omogućavaju javnosti pristup znanju i razumijevanju prošlosti, promiču obrazovanje i kulturu, podstiču dijalog i kritičko razmišljanje, te igraju ključnu ulogu u razumijevanju i čuvanju baštine.
Bonus video:
