U AI programu, realizujući virtuelnu viziju Trump Gaza, šef Amerike je projektovao svoju fantaziju izvodeći obrt, ne pokazujući, dakle, stvarnost sadašnje Gaze, nego virtuelnu stvarnost buduće Gaze, koja djeluje stvarnije od stvarnog. Uprizoren je tako jedan posve - čulni raj, rajska rivijera, relikt realnosti u kojoj je apsolutno sve, zaista, izašlo iz zone - oskudice, nemaštine, patnje i smrti.
Nad pojasom Gaze izveden je, naime, dvostruki scenario užasa: prvo genocid, zatim - građenje sasvim druge Gaze koja nema ništa od nekadašnje Gaze, tako je kapitalistički krajolik nastao pošto što je izbrisao sve iza sebe. Ubuduće, kad budemo s fascinacijom gledali Gazu (Trump Gazu), treba da znamo jedno: umjesto, dakle, crvene izabrali smo plavu pilulu!
Gradovi su nastajali protokom vremena, u njima su upisivani civilizacijski tragovi različitih kultura, samim tim oni su - arheološki višeslojeviti, u, pak, postmodernističkoj eri, gradovi su monumentalno montažni, kapitalistički kamperski, to su katkad i rekonstruisane rivijere ili pokretne plaže. Plagiranje Potemkinovog izuma ili realnost kao replika.
Pišući o Pragu, pisanjem kroz koje prolazi, nužno, Kafkino zapisavanje o Pragu kao gradu koji je nedovršiv (vavilonska izgradnja nema u gradnji kraja), Derida zapisuje i ove redove, nama, ovdje, značajne: “Svaka gradnja koja želi totalizirati, upisati u sadašnjost, zasićene i nepromjenljive, urbane ili arhitektonske strukture, ne primjenjujući onu fleksibilnu gramatiku koja je u stanju uvesti nove sintakse, nove harmonične razvoje, nove integracije koje se ne kose s prvobitnim cjelinama, bila bi ravna nasilju, nepravdi, moralnoj povredi koja razara dušu i tijelo grada, integritet imena grada.” (Generacije jednog grada).
Zamislimo začas scenario u kojem pratimo buđenje Palestinca iz vještačke kome koja ga je u životu održavala posljednjih dvadeset godina. Izvan prisebnosti, do kraja zbunjen i mentalno sasvim pogubljen, ustaje iz bolničkog kreveta, primiče se prozoru, razmiče zavjesu, i ugleda - Trump Gazu! Takav projekat mogli bismo čitati sa uvodnom rečenicom Bodrijarovog eseja “Holokaust” - Zaborav istrebljenja deo je istrebljenja, jer je to i istrebljenje pamćenja, istorije, društvenog itd.
Slovenački ‘hegelakanovac’, lakanovsko veliko Drugo - Maticu, u flmu Matrix - razumije prvenstveno kao konstitutivno otuđenje subjekta koje se odvija u simboličkom univerzumu. No, kako je to, ukratko, naziv za socijalinu stvar, ili, da to ovako pojednostavljeno formulišemo: veliko Drugo je uvijek već splet okolnosti zbog kojih sâm subjekt stvari ne može nikada do kraja izvesti onako kako je to naumio. No, u virtuelnoj (simuliranoj) stvarnosti tako nešto je itekako moguće, u stvari, na toj programskoj manipulaciji sve i počiva, što uostalom Morfeus pokazuje Neu: žena u crvenoj haljini generiše tačno određenu reakciju, na primjer. Sad, ako se odmah prebacimo na virtuelizovanu viziju Trump Gaze (bogate bliskoistočne rivijere), ona bi, zaista, bila - ispunjenje fantazije kolektivnog bića Gaze, koje je vjerovalo i to mu se obistinilo: iza postoji nekakvo “Drugo Drugoga” koje povlači sve konce, tako da je, naposljetku, samo uništavanje/urušavanje pojasa Gaze, bilo sprovedeno kako bi nastala Gaza iz sna jednog multimilijardera i šefa Amerike. Utoliko prije, gledajući na stvari ovako, ispada da teoretičari zavjere jesu u pravu, budući da tamo negdje izvan, u nedokučivoj i nesaznatljivoj ili, možda toliko očiglednoj stvarnosti pa je neuočljiva, postoji Drugi/Drugo koji sve planski sprovodi u djelo. (Zato psihoanaliza i prepoznaje bliskost između fantazije i paranoje.)
Ako bi video virtuelne Trump Gaze tumačili sa ideološke strane, onda bismo mogli reći nešto što se kosi sa sablažnjavajućom stvarnošću savremenog svijeta: samo, dakle, urušena, ruinirana ruševina kakva je Gaza danas, može sjutra biti - rekonstruisana bliskoistočna bogata rivijera, kojoj će pozavidjeti i najbogatije zemlje.
Prema tome, ako su demokrate povele rat protiv Iraka izazvane nepostojećim oružjem, maksimalnim naoružanjem uništavajući tu zemlju do te mjere da je vraćena u predindustrijsko doba, da li to znači da, iako je Gaza tek sad biomasa, ona neće dijeliti sudbinu Iraka, tim prije što će sa ulaganjem ogromnog kapitala, zasijati kao nasvjetlija zvijezda nad rivijerom Bliskog Istoka? (Tokom rata u Ukrajini, procurele su infromacije prema kojim saznajemo kako su već velike građavinske kompanije lobirale da se ugrade-u-izgradnju Ukrajine!)
Budući da, s jedne strane postoji ekspertsko-ekonomska leksika koju malo ko od nas običnih smrtnika uistinu razumije (autor ovih redova zaista ne razumije o čemu je tu riječ), s druge strane imamo - žargon moćnika, vladajućih svjetskih figura, lidera koji se ne libe od upotrebe riječi u kojima čujemo da se govori o - mogućnosti nuklearnog epiloga, o totalnom ratu, ili ratu bez granica. Uz sve ovo, ukoliko se odvažimo pogledati jednočasovnu emisiju koja se naučno bavi problemom klimatskih kriza, ubrzanim otopljavanjem glečera veličine Menhetna, postaćemo duboko anksiozni, što je ništa manje stvar kontrole koja se nad nama uspostavlja. Međutim, izbor je na nama, zar ne? Ili ćemo birati da u sve to povjerujemo, ili ćemo nastaviti da živimo kao da se ništa od toga stvarno ne događa. Ili, dakle, na sve to gledamo poput lika President Orlean (Don’t look up), ili kao Jerry Fletcher (Conspiraty Theory). Mada, ko bi prije slijedio lični uvid u tajnu istine koju zna vlada za koju se vazda pretpostavlja da zna, i do koje je došao jedan krajnje paranoični taksista, a ne predsjednici koji više drže do tekuće kampanje nego budućnosti zemlje.
Poenta se svakako već uveliko nazire u pitanju: pa zar ćemo više vjerovati u puku stvarnost sadašnje Gaze, nego li viziji predsjednika Amerika koja nam je pride virtuelno uprizorena i, koja, pokazuje kakva će zaista biti Trump Gaza? Pa ipak, šta ako već sjutra osvane tvit od Ilona Maska, u kojem piše ne znajući da se poziva na Platona: Drag mi je Tramp, ali mi je istina draža!
Sjetimo se, kad je buknuo virus covid-19, tada isto predsjednik, Tramp je javno dao savjet Amerikancima da piju varikinu; govorio je kako NATO nije više do zastarela olupina, i ponavljao kako voli Vikiliks. Ubrzo, samog sebe je sa lakoćom demantovao. Prema tome, ako, dakle, u politici ne postoje vječni prijatelji niti neprijatelji, isto tako, ne postoji vječna istina ili laž.
Zato ništa više savremenoj politici ne odgovara od odgovora kojeg daju tzv. “mali drugi”, internet zgubidani koji izigravaju arbitre, presuditelje, nesumnjive znalce, mistagoge, nerijetko su to, svakako, najmudrije glave, komentatori koji olako plasiraju najdugoročnije prognoze u ovome više nego nestabilnom, nesigurnom i odveć varljivom i sve više propasti bližem svijetu.
Naposljetku, šta izostaje da se na sve dosad rečeno doda? Da - ovaj svijet je uporno stvarao i, konačno, dobio jednog Trampa, koji će obezbijediti da se iskobeljamo i postanemo postoskudno društvo koje će živjeti u blagostanju, u baroknoj idili, u Trump Gazi, gdje će najbogatiji kupovati nekretnine i oblizati kilometarske šopinge, dok će ih opsluživati radnici koji čak neće biti ni Palestinci.
Bonus video:
