Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se plašili, a nije trebalo. Trebalo je živjeti, zapisao je nobelovac Ivo Andrić.
Glumac Tihomir Stanić, za koga je, ne bez razloga, gotovo rezervisano da igra Andrića, nikada nije pristao na strah. Ali na život jeste. I na Andrića takođe.
U intervjuu za “Vijesti” ekskluzivno otkriva koji bi projekat volio da uradi, na šta bi potrošio milion dolara, šta je naslijedio od roditelja, zbog čega rado citira književnike, da li vjeruje u čuda i koja to rečenica opisuje smisao života.
Nada se da će ekranizovati Andrićev nedovršeni roman o Omer-paši Latasu
Andrić kao da mu je predodređen. I knjige i pisci su mu predodređeni još rođenjem, jer rodio se u školi (otac je bio učitelj, pa su imali stan u školi). Ne zna se je li Stanić prohodao u školskoj biblioteci, ili je tamo naučio prva slova, ali zna se da mu je biblioteka bila najdraža prostorija u školi. Izgleda da i zbog toga, dok razgovara, često koristi citate poznatih književnika.
“Zato što su ti ljudi bolje definisali nešto što i sam čovjek osjeća. Godinama citiram Roberta Čulija iz jednog intervjua. Kad sam čitao taj intervju pomislio sam kako i ja to isto mislim, samo nisam znao da to definišem i onda mi je lakše da to svoje osjećanje prenesem citatom nekog ko je svojom mudrošću. obrazovanjem i svojim talentom uspio da to definiše”.
Andrić ne da je to uspio, nego je briljirao u tome. A Stanić je briljirao u tumačenju Andrićevog lika, jer nije glumio nobelovca, već se potrudio da pokretima, mimikom, držanjem, emocijama, a ne samo fizičkom sličnošću, bude Andrić.
“Nije riječ o imitaciji. Potrebno je da proniknete u suštinsku, pravu emociju čovjeka čiji lik tumačite. Ako to uspijete, onda postajete taj čovjek”.
A on je uspio. Iako je prva asocijacija koja ih povezuje serija “Nobelovac”, koja je doživjela regionalnu popularnost, Stanić je mnogo prije nje udario snažan pečat na Andrićev lik, bilo da se samo pojavio u filmu ili TV drami, ili da je odigrao velike uloge na malom i velikom ekranu i daskama koje život znače: “Lajanje na zvezde”, “Žućko”, “Znakovi”, “Proleće na posljednjem jezeru”, “Razgovori sa Gojom”, “Jelena, žena koje nema”, “Na Drini ćuprija”...”Druženje” Stanića i Andrića traje decenijama. Kulminiralo je serijom “Nobelovac”, ali to nije kraj.
Kako je otkrio za “Vijesti”, posljednjih dana intenzivno razmišlja o nedovršenom Andrićevom romanu “Omer-paša Latas” i želji da isti ekranizuje. U seriji “Nobelovac” su, kaže Stanić, tek načeli tu vezu između Andrića i Omer-paše, a sada bi želio da je produbi, ali i da ispriča o drami slikara Vjekoslava Karasa koji nije mogao da uhvati pašin lik.
“Taj Mićo Latas, Srbin koji postane austrougarski oficir, pa zbog sramote, jer je otac napravio neku pronevjeru, pobjegne u Tursku i postane veliki vojskovođa, krvnik, čovjek koji ide i guši pobune po turskoj carevini, došao je tako i u krvi ugušio pobunu u Bosni. I onda dođe, Vjekoslav Karas, kako kaže Andrić u tom poglavlju, to što se zove slikar, da naslika portret Omer paše. I ne može da mu uhvati lik. A paša pred Bogdanom Zimonjićem kaže: ‘Ne stoji pred tobom Omer-paša, nego Mićo Latas, ovoga mi krsta’ i prekrsti se. E, to je pitanje identiteta, ne samo našeg podneblja, nego uopšte evropskog i civilizacijskog, kada se u jednoj ličnosti pomiješaju tri religije, tri kulture, tri vjere, i kada ta ličnost dođe u takvu poziciju moći da neprikosnoveno odlučuje o životima svih. I ta drama tog slikara koji je imao velike ambicije, a nije opravdao sve to što su mecene u njega uložile, taj susret čovjeka koji nije u stanju da naslika portret tog moćnika, to je nešto u što bih uložio i više od milion dolara. Nadam se da ću u Zadužbini uspjeti obezbjediti prava na ekranizaciju tog djela”.
Poznato je da je Andrić cjelokupan iznos od Nobelove nagrade poklonio za izgradnju biblioteka u Bosni i Hercegovini i za kupovinu knjiga. Stanić bi, kada bi dobio milion eura, novac uložio u film ili seriju.
“Možda bih radio tu svoju priču o Diani Budisavljević. Namjera mi je da uradim trilogiju, pa osim serije o Andriću, pripremam seriju i o Milošu Crnjanskom i o Meši Selimoviću. Pripremamo i jednu seriju o Pavlu Saviću. Pitanje je šta će od toga biti realizovano. Novac bih u takve stvari uložio. S druge strane, dobio sam jednu zanimljivu ponudu, iz jednog pozorišta, da u novembru, kada idem u penziju, uradimo oproštajnu predstavu. Razmišljao sam šta bih to volio da igram, a dobio sam ponudu da igram nešto što nisam ni znao da postoji i toliko sam se tome obradovao. Mnogo je ljepše kad ne ostvarujete sopstvene želje i ambicije, nego kad nečiju želju i ambiciju prihvatite kao svoju i uspijete da je ostvarite”, kaže Stanić koji je rođen 17. novembra 1960. godine u Šeškovcima, u BiH.
Eto, još jedna veza njega i Andrića - Bosna i Hercegovina. A zatim Srbija.
Gluma čovjeku pomogne da lakše prihvati život onakav kakav jeste
Glumci imaju mogućnost da u sebi pronađu različite osobine i da u raznim likovima, u prvi plan, iznesu neke od tih osobina.
“Tu je tajna glumačkog talenta i ta doza ličnog i istinitog dopre do publike. Kako vrijeme odmiče, najviše me pogodi kad mi neko kaže da sam nešto dobro odglumio. Ako se vide te skale i kako glumim, onda tu nešto nije dobro. Trudim se da postignem to što je ideal u ovoj profesiji - da dok traje snimanje ili predstava budem taj koga igram cijelim svojim bićem. U svim tim ulogama vi ste samo sredstvo i vi kao vi nijeste bitni, već lik koga tumačite. Dok govorim ‘Na Drini ćuprija’ ja znam da nisam Ivo Andrić koji je napisao te kristalno jasne, stilski savršene, mudre rečenice, već da sam samo kao ona bakarna žica ili neki provodnik koji se trudi da sa što manje otpora prenese to literarno savršenstvo do gledalaca koji su spremni da to slušaju. Imam nekoliko izvođenja u specifičnim situacijama koja pamtim i ponekad pomislim: ‘Bože, pa ja ovo nikad neću moći da ponovim’. Ali, pošto često to igram, sve češće to i pomislim. Znam da će doći trenutak kad zaista više neću moći da igram, ali dok traje, lijepo je i meni, a nadam se, i publici”.
A da nije lijepo ne bi trajalo skoro četvrt vijeka. I trajaće i dalje.
Skloni smo, kaže on, da svoje osobine učitavamo drugima, a zaboravljamo, kako ističe, da je čika Jova Zmaj zapisao: “Poštenje se ne može kupit’, jer ga pošten ne prodaje ni za blaga sva golema. A nepošten prodo bi ga, al’ ga nema”. Smatra da sujeta čovjeka ograničava i da se često moramo prisjetiti Andrićeve rečenice da svijet nije tako pokvaren, kao što pokvareni ljudi misle.
“Ne može čovjek ni prepoznati, ni razumjeti, ono što u sebi nema. Mislim da je sujeta veliki grijeh, izvor mnogih nedaća i nesreća. Recimo, ljudi koji uđu u politiku i koji dozvole da ih lična sujeta ograničava u komunikaciji sa ljudima, jer povjeruju da su veći i važniji od drugih, to je onda uzrok mnogih tragedija”, kaže čovjek koji je glumac, reditelj, producent, scenarista.
Ipak, na pitanje ko je Tihomir Stanić, kratko odgovara: glumac, jer smatra da je u tome sve sadržano. Svjestan je da gluma traži mnoga odricanja, ali i mnogo toga pruža. Odrekao se slobodnih vikenda, hobija, čak je i strast igranja sudokua ograničio na mjeru mogućeg, ali je dobio slobodu, igru, mogućnost da oživi mnoge likove, da podsjeti na mnoge istorijski znamenite ličnosti, da upozna svijet, različite ljude, ali i životne sudbine.
“Sve što se nama dešava, i u društvu, i u našim ličnim životima, sve se to dešavalo drugim ljudima. Ni u čemu mi nismo sami i jedini. Gluma i pozorište i susret sa tim značajnim piscima, to vam pomogne, kao što vjerovatno i publici pomogne dok gleda predstavu, da prepozna svoje probleme i nešto što ih muči, i da shvati da su mnogi ljudi, u mnogim vjekovima, prolazili kroz iste probleme, iste dileme. Čini mi se da ova profesija čovjeku pomogne da lakše prihvati život takvim kakav jeste”.
Jesam li ja spavao dok su drugi patili?
Jedna od Stanićevih misli vodilja je rečenica Duška Radovića: “Ko u čuda vjeruje, taj čuda i stvara”.
“Vjerujem u to, a vjera u bilo kojoj svojoj pojavnosti, da li institucionalizovana vjera ili vjera u ljude, neophodna je čovjeku. Vjerujem ljudima i u mladosti sam naučio da nije moj problem ako me neko prevari. Da je moj problem samo ako sam ja nekoga prevario. Trudim se da nemam problema u životu, da ne prevarim, ne iznevjerim, da nešto što sam obećao, pa makar i lakomisleno, uradim, pa nek košta koliko košta, jer je onda život nekako spokojniji. Ljudima koji su u vječnom strahu da će biti prevareni, čak iako ih nikad niko ne prevari, život prođe u strahu. Onda to i nije život. A ideal kome svi težimo je sloboda”.
Najznačajnije pitanje koje svako od nas mora sebi da postavi je, smatra, rečenica iz Beketovog Godoa: “Jesam li ja spavao dok su drugi patili?”.
“Sve loše što se dešava je zbog odsustva empatije i solidarnosti. I onda, kad pokuca na vaša vrata, pitate se šta je to? Pa to je to što niste reagovali dok su drugi bili ugroženi, proganjani, dok je drugima nepravda činjena. Tu je odgovor. Ta osobina da saosjećamo sa drugima i da pomažemo jedni drugima, to nas čini ljudima. Bez toga ne bi postojalo čovječanstvo. Činjenica da mi sad pričamo i da postojimo uprkos toj ogromnoj količini nagomilanog uništavajućeg oružja, toj ogromnoj količini zla, vječnih ratova koji se vode iz različitih pobuda, a sve se opet svodi na profit, je dokaz da je dobro jače i da je broj ljudi koji ne spavaju veći od ovih sebičnih ljudi. U suprotnom, svijet bi bio uništen”.
Iako je njegov otac često znao da kaže da treba da uče na njegovim greškama, smatra da je to nemoguće, jer čovjeka osvijesti jedino lično iskustvo.
“Postoji naravno i ono što se zove kolektivno iskustvo nacije, neki vjekovni skup običaja, moralnih normi, koje se čak genetski prenose. Jedna od možda najmudrijih izreka na našem jeziku je: Čini dobro i dobru se nadaj. Ne kaže niko da će se, ako činiš dobro, i tebi to dobrim vratiti. To niko ne tvrdi, ali ti pruža nadu, a jedino što nas održava je nada. U Srbiji su ljudi posljednjih godina upali u neko beznađe da je išta moguće promijeniti. I onda su došla djeca, studenti, koji su probudili nadu u ljudima. I zato ljudi plaču, raduju se i reaguju emotivno, jer im se vratila nada kao smisao postojanja”.
Dovoljno se, kaže, osvijestio da zna da je važno samo ono što će se dešavati u budućnosti, jer samo na te postupke može uticati. Prošlost je nešto što je zauvijek završeno i što nikad neće moći da se promijeni.
“Moći će da se promijeni tumačenje tih postupaka, ali činjenice se ne mogu promijeniti. Svako od nas može uticati na sopstvenu budućnost. Mislim da djecu treba slušati. Od kada sam iskreno pričao s djecom i poslušao ih, sve mi je bilo bolje u životu. Mnogih poroka se nisam suštinski odrekao dok nisam sjeo oči u uoči sa djecom koja su prema tome imala stav. Ako sam ranije bio sklon sebi da oprostim i da kažem da to nije ništa strašno, jer poroke imaju svi ljudi, kada sam shvatio da mojoj djeci ja nisam svi ljudi i da imam drugu vrstu obaveze prema njima i njihovom mišljenju, onda mi je sve bilo lako. Onda sam se lako odrekao nekih svojih sitnih zadovoljstava. Djeca čine i svijet i nas boljima. I to ne moraju biti naša biološka djeca. To što kaže Crnjanski: ‘Dosta će biti, ako, jedne zime, iz vrta jednog zavijanog, istrči neko ozeblo, tuđe, dijete i zagrli me’. Šta ćete više od života?”
Čovjek od riječi, slobodnog, hazarderskog duha
Sudbina njegovog oca, učitelja, poslužila je kao inspiracija za film “Falsifikator”. Donesen je zakon da ljudi ne mogu da rade najprostije fizičke poslove ako nemaju završenu osnovnu školu i onda je njegov otac, smatrajući da čini dobro djelo za seljake, izdao lažna svjedočanstva.
“Jednom sam ga pitao koliko je izdao tih svjedočanstava, a on me je tad pitao koliko je Prva proleterska brigada imala boraca. Našao sam u knjizi da je pisalo 1.700 – 1.800 boraca i on mi je rekao da je toliko izdao svjedočanstava. Zbog toga je dva puta bio u zatvoru i to ga je uništilo. Ostavilo je strašne posljedice na cijelu porodicu. Kada bi svako od nas pogledao, vidio bi da svi mi imamo u toj porodičnoj istoriji nekoga ko je morao da plati cijenu da bi mi prešli u neki bolji i adekvatniji oblik postojanja. Ima bezbroj pitanja na koja niko od nas ne zna odgovor i zato i radimo sve ovo što radimo. Što kaže Pasternak: ‘Nije život što i polje preći’. Mi ne možemo definisati ničiji život do samog njegovog kraja. Ne znamo šta je čovjek sposoban da uradi u poslednjim godinama, trenucima svoje egzistencije”.
Sebe je, kaže, davno prestao da analizira jer ne želi da mu život u tome prođe i da ga to analiziranje spriječi da uradi nešto konkretno. Postupci su ti koji određuju čovjeka.
Kad god dođe u Nikšić, obavezno svrati u Župu, jer je njegova majka rodom od Dragnića, iz župskog sela Morakovo. Tako je bilo i ovoga puta, kada je i nastao ovaj intervju. Na pitanje šta je to što je naslijedio od roditelja spremno odgovara:
“Jednom sam bio član žirija na festivalu u Nišu. Tada smo, recimo, u srijedu, odlučili o nagradama koje ćemo saopštiti u subotu. Čuo sam se s majkom telefonom i ona me pitala kome smo dali nagrade. Kazao sam da joj ne mogu reći, jer smo obećali da nećemo nikome kazati. Na njenu rečenicu da je u selu i da nema kome da to kaže, odgovorio sam joj: ‘Ne mama. Obećao sam da neću nikome reći’. A ona će na to: ‘Volim te sine što si od riječi’. I to sam upamtio, iako je davno bilo - da budem od riječi, da nešto što sam rekao poštujem. Moja mama je bila žena od riječi i eto, možda mi je to ona i genetski prenijela ili kasnije iskustveno, jer se trudim da budem takav. Ne tvrdim da jesam, ali se trudim da budem čovjek od riječi. A od oca sam naslijedio neku vrstu slobode duha, hazarderstva i spremnosti da ne djelujem po šablonima i klišejima, nego da se okušam u nečemu novom. Često je djelovao kao neodrastao dječak, bio spreman na razne ludosti i igru. To je neophodno za ovu profesiju. Lijepo je kad čovjek ima profesiju, ili poziv, u kom može tu svoju osobinu da pretvori u prednost. U drugim profesijama ne može. Ne daj Bože da se neki oficir ili ljekar ponaša ovako kako mogu glumci da se ponašaju i u privatnom i u društvenom životu. On bi izgubio na ugledu, a glumac time dobije na ugledu”.
Reditelj Roberto Čuli tvrdi da je glumac u centru svega, ne samo pozorišta. Kada upoznate Stanića, shvatite da je u potpunosti u pravu.
Bonus video:
