„Ne znam šta više da tražim od Boga, nego da do kraja stvaram. Znam da se pod starost ne stvaraju dobra djela, ali meni se čini da baš sada stvaram u pravom smislu. Iz velike ljubavi i velike muke, velika umjetnost nastaje. Mislim ako čovjek nije malo lud ne može biti dobar umjetnik“, zapisao je poznati crnogorski umjetnik Krsto Andrijašević u knjizi „Sjećanja i još ponešto“ koja je promovisana u nikšićkom „Zahumlju“, ustanovi koja je izdavač.
„Opraštam svima – i onima što mi zamke prave i onima što pljunu kad prođu kraj mene“
I dok su o njegovoj knjizi govorili mr Goran Radojičić i prof. dr Tatjana Đurišić, moderatorka večeri i urednica knjige, mr Marijana Blečić, odlučila je da u razgovoru sa umjetnikom otkrije publici „Andrijaševićevu iskonsku dobrotu, ljubav i veličinu koju ima i kao umjetnik i kao čovjek“. Tako je publika imala priliku da čuje priču o udaji njegove majke, o tome koliko mu je teško pala smrt najstarijeg brata Filipa koji je mjesec nakon majčine smrti izvršio samoubistvo, koliko su mu važni prijatelji, o njegovoj simpatiji iz osnovne škole koju kad god sretne zna da će mu se desiti nešto lijepo, čak i kad slomi ruku.
„Krsto je neko ko je ogromne snage, razumijevanja i duše, neko ko se i dalje povlači pred ljudima. U knjizi puno puta pominje da su neki ljudi bili loši prema njemu i ponijeli se ružno. To se i danas dešava, da neki ljudi svojim postupcima budu loši prema njemu. A on im i dalje oprašta, jer jednostavno voli ljude. Kada sam ga pitala zbog čega to radi, kazao mi je da je dobro dok god smo takvi da nas neko može prevariti i povrijediti, jer Bog nas čuva tako što smo sačuvali ono djetinje u tebi“, kazala je Blečić.
„U svakome ima nešto lijepo i dobro, i u najvećem zločincu“, dodao je Andrijašević.
U knjizi se nalaze i pojedine njegove pjesme, a jedna od njih je posvećena Urošu Toškoviću, koji je kod njega stanovao skoro godinu. Pjesmu je htio da objavi u prvoj knjizi, „Đevojački vez iz Balosava“, ali je bio zagubio, a sad je uspio da je pronađe.
„Tošković je bio na nekom stanu i puno je davao za stanarinu, a vlasnik mu je krijući uzimao i radove. Pitao me da li bi mogao kod mene da se preseli. Donijeli smo sve njegove stvari, ostavili ih u podrum, i on je spavao na mom kauču, a ja na patosu. Govorio je: 'Ja sam asketa, ja ću na podu da spavam', ali mu nijesam dao. Bio je skoro godinu kod mene. Rekao mi je da sam ja umjetnik, a da je on živopisac“, ispričao je Andrijašević.
Publika je saznala da mu je najdraži pjesnik Vasko Popa, kome je i pjesmu posvetio, a pisac Dostojevski, jer mu „najviše u dušu ulaze njegovi opisi ličnosti, posebno Aljoše“, da je veliki zaljubljenik u filmove...
Jedna od njegovih velikih ljubavi je i muzika.
„Prvo sam kao dijete zavolio seljačke pjesme koje su se pjevale po sijelima. Samo su mene, kao malog, vodili stariji po sijelima i ostale su mi u sjećanju te pjesme. Poslije se razvila ljubav prema narodnoj muzici, pa prema zabavnoj, i onda prema ozbiljnoj muzici. Volim sve vrste muzike, samo ne volim džez, nešto mi je suvoparan. Time me Bog spašavao loših stvari jer mi je dao ljubav prema cvijeću, filmu, prema knjigama, pjesmama“.
Publika je imala priliku da čuje da je kao student Pedagoškog fakulteta pratio modu i nosio „pantalone zvoncarice, džempere od angore, čipkane košulje i lakovane cipele, maksi model“, dok je u Beogradu sve to odbacio i odjeću kupovao na vojnom otpadu: ljeti vojničku bluzu, a zimi mornarsku dolamicu.
Posao prosvjetnog radnika nikada nije volio, ali je dva puta morao da se prihvati dnevnika. Prvi put u Zvorniku gdje ga je čekala „udavača, nastavnica biologije“, a drugi put u Nikšiću.
A iskrenost je jedna od njegovih glavnih karakteristika. Ispričao je da su mu iz Pedagoške akademije ostala sačuvana samo dva rada, mrtva priroda, rad temperom, i diplomski rad, portret u gipsu babe Raze iz Balosava, da je po izlasku iz Pikasovog muzeja u Parizu plakao kad je „vidio to čudo koje je Pikaso stvorio“ i shvatio „koliko smo mi mali u odnosu na njega“. Najdraži slikar mu je Van Gog, i „po slikarstvu i po životu“, a uzori su mu još i Anri Matis i rumunski vajar Konstantin Brankusi.
O svojim dobročinstvima nikada ne priča, pa je Marijana Blečić otkrila da je Andrijašević veliki humanista, neko ko izdvaja velika novčana sredstva i daruje ljudima kojima je to potrebno, da je pozamašan iznos Trinaestojulske nagrade izdvojio u te svrhe.
„Ja ne znam da mrzim/ volim čitav svijet/ od ljubavi je moje srce sazdano/ zar je to grijeh/ opraštam svima/ i onima što mi zamke prave/ i onima što pljunu kad prođu kraj mene/ ispjevati pjesmu nije muka/ no muka nagoni da je ispjevamo“, dio je Andrijaševićeve pjesme iz „muke ispjevane“.
Životopis čovjeka koji nije odustao ni od života, ni od ljudi
A bez muke, sa ljubavlju i poštovanjem o knjizi „Sjećanja i još ponešto“, govorio je recenzent i lektor knjige, Goran Radojičić.
„Krsto Andrijašević, vajar i slikar, ovom knjigom se predstavlja (opet) kao pjesnik, ali i prozaist. A biti pisac ovdje nije hir nego potreba i usud. Ova knjiga, sastavljena iz više zasebnih cjelina, tjera čitaoca da misli, osjeća i saosjeća, traži odgovore i postavlja pitanja i traži veze među cjelinama koje su nezavisne. Ona je Krsto lično – ko ga poznaje potvrdiće mu se, ostali će imati priliku da ga upoznaju neposredno, direktno, iskreno“, kazao je Radojičić.
Knjiga počinje ispovjednom prozom sa elementima autobiografije, koja je pisana najskorije, zatim nastavlja poezijom pisanom početkom vijeka, treći dio je diplomski rad o Meštroviću, a završava se tekstom o kosmosu koji je izmaštao Krsto Andrijašević, učenik sedmog razreda.
Prema riječima Radojičića, ovaj vid proze je, po mišljenju mnogih među kojima je i Dostojevski, književnost budućnosti, i ako je to tačno, onda je i Krsto Andrijašević autor budućnosti, kao i sadašnjosti. Kako je kazao, „njegova dječja iskrenost koja je svojstvena njegovom likovnom stvaralaštvu, na površini ili u prostoru, prepoznaje se i u prozi – on dječački, naivno i nevino treba podršku, toplu riječ, i pamti, do danas, svaki slučaj u kom su mu Gvozdo, kafe-kuvarica ili desetar rekli nešto lijepo“.
„Stoga, nijedan od četiri dijela knjige 'Sjećanja i još ponešto', iako se tako ne čini na prvo čitanje, nije suvišan. Oni su poput sjećanja iscjepkani, ali neophodni. Zapravo, svaki ima ulogu da osvijetli duh i svijest Krsta Andrijaševića, čovjeka kome su Bog i umjetnost bili utjeha uvijek kad su ga ljudi ranjavali, ostavljali, zaboravljali, povređivali. Zato je zbirka tekstova kao žanrovsko određenje u suštini životopis. Ipak, on nije odustao ni od ljudi, ni od života. On stvara zagledan u sjećanja, intime i iskustvo što u stvaralaštvu jeste i biće zalog za budućnost“, istakao je Radojičić.
O Andrijaševićevom poetskom stvaralaštvu govorila je Tatjana Đurišić, čija majka je bila Krstova koleginica i prijateljica.
„Krsto je duh koji stvara – da li će stvarati u drvetu, mermeru, ili će pak slikati ili stvarati u riječima, njemu je prilično svejedno. Postpupak je sličan – kod njega se stalno odvija borba između prirodnog i kulturnog bića. Prirodno biće je ono koje je nesputano normama, a kulturno biće je ono koje je sputano zabranama. Kod Krsta prevladava prirodno biće – ono koje je prilično infatilno i koje svu tu čistotu infatilnosti izliva u tekst, bilo u slikarski, vajarski ili pjesnički“, kazala je Đurišić.
Posebno je izdvojila ciklus „Nebuloze“, sastavljen od 20 pjesama, koji podsjeća na nadrealizam, gdje je „ukinuo kontrolu svijesti, a uveo interpunkciju u minus postupak – bez zareza i tačke“ dajući mogućnost slobodnog asociranja.
„Možda najljepši stih koji me impresionirao je 'Teško onome ko ne zna da priča'. Mnogo važno je iznijeti ono što je u vama – možete govoriti preko slika, muzike, riječi, ali biće koje ne govori je mnogo nesrećno biće. Krsto obožava da govori i uvijek govori autentično. Njegov iskaz razlikujete od svih ostalih... Ovo je posebna, autentična poezija koju je mogao da stvori samo duh poput Krstovog“, zaključila je Đurišić.
„Dugo vremena nijesam mogao da plačem, a sada kad se sjetim nekih detalja iz mog života, isplačem se i bude mi lakše. Naravno, to niko ne vidi. Isto tako kada se sjetim nekih dragih ljudi koji su umrli“, zapisao je Andrijašević.
Čini se da su suze rezervisane i za čitaoce knjige „Sjećanja i još ponešto“.
Bonus video:
