(“Samački hotel: Studijsko putovanje u rodni grad”, Samizdat, Podgorica)
U vrijeme kad se čini da riječ ne znači mnogo, da je potrošen sav njen potencijal, u vrijeme kad je čovjek osamljen u globalnom teroru atrakcije i senzacije, prirodno je vraćanje u prošlo. U sebe. Sjećanjem. U tim lavirintima samoće, nostalgije i magičnog, misao se ispostavlja elementarnim oružjem očuvanja identiteta. A kroz misao, na sljedećem nivou, klija riječ - ona za koju se katkad čini da ne znači mnogo. I ne znači masi, ali je nasušna potreba Pjesnika. Ona je oslonac u svijetu koji je mnogo više samački hotel, nego globalno selo.
Knjigu otvaraju citati Kalvina i Adonisa koji najavljuju gustu mrežu intertekstualnih odnosa koje knjiga gradi, ali i mapiraju hronotop, mistični lavirint u kome će se Čitalac i Pjesnik kretati. Univerzalno pravilo, strašna tajna Kalvinove misli, kroz knjigu se preispituje i problematizuje. Osporiti nju, omogućiti povratak, egzistencijalni je imperativ za Pjesnika. Adonisova pak otvara polje samoanalize, zapitanosti pjesnika nad sobom koji jeste, ili je mogao biti – one su uvod u solilokvij zanosa, iskustva i pretrage podsvjesnog.
Motiv rodnog Grada neočekivano aktivira motiv stranca, sebi i svijetu: “I kako to/da u drugim gradovima ne postojimo,/a iz ovoga smo izgnani”. To je pitanje koje sebi postavljaju oni koji su se otisnuli. Otuda motiv Agarjana, odbačenih i izgnanih. Intenzivan intertekstualni odnos postaje referentni okvir za aktivan odnos dva Ja - Pjesnika i Dječaka, sadašnjeg i prošlog, opšteg i subjektivnog, čije bi ishodište trebalo da postane unutrašnji mir, trenutak spokoja i samootkrivanja. Proniknuće.
Epifanije Grada oblikuju Pjesnika. Neznanje o tome ko je, predstavlja prvi korak na putu do sebe. Grad je signal i indikator pomoću kojeg Ja treba da ustanovi gdje se nalazi, kuda ide i koliko je daleko od cilja. U Gradu vlada posvednevni otium-elitizam dokolice ili dokonost elitizma, pa kao da iz narednih stihova progovara Dugo. Jedan od onih čiji je duh prisutan.
“Svakoga ljeta
(odnedavno samo svakoga ljeta)
Dolazim tu da bih sebe pronašao.
I nikako ne uspijevam.”
Goranović koristi motiv rijetke svjetlosti koja dopire kroz poluotvorene prozore. Poput slikarske tehnike koja od svijeta treba više da sakrije nego da mu otkrije, potreba za skrivanjem, “da nas ne vide”, aktivira osjećanja straha, blage depresije, okrenutosti sebi unutarnjem koji se još traži - što stvara utisak autističnosti u odnosu ka spoljnjem, prijetećem i stranom. Definisanje odnosa sa Gradom preduslov je samospoznanja.
Grad je živ. On je mistično stvorenje, ponekad ranjiv, dalek, nekad sablast i zvijer. Grad diše, poput velikog dobroćudnog džina, otvara svoje pore, prima i ispušta svijet oko sebe. Opisujući ga, Pjesnik prenosi onirička stanja, vizije i snoviđenja. Metatekstualne veze na idejnom, simboličkom i sadržajnom nivou omogućavaju višeslojnost značenja; od čitaoca traže poznavanje književne tradicije, ali i aktivan odnos u tumačenju.
Grad je zvijer, Grad od utrobe, Kronos koji proždire svoju djecu: “koliko je samo onih nespomenutih”. On je i zatvor, prokleti kazamat, strašna avlija; zato je pravi život napolju. Odlazak je bio neminovan da bi ga sagledao objektivno što između Grada i Pjesnika stvara emotivni, intenzivan odnos, nekad opterećujuć, na momente strašan.
Grad N. je rodno mjesto za strance; rodni Grad za trajno neprilagođene i mjesto je susreta sa dječakom kroz povratak u prošlost koja jedina nešto može donijeti. Susret sa sobom bivšim, ali dragim, povratak je u boju ranih godina. Sepia kao boja ljeta, boja svjetlosti fotografija djetinjstva, korespondira sa naslovnicom. Izmaglica kroz koju se gleda, kao kroz zavjesu, izmaglica je vrelog asfalta koji štampa kolovozne trake u umovima Pjesnika, Grada i Dječaka. Sve trojica osjećaju miris koraka i treptaj udaha, trenje sjećanja koje živi. Atmosfera nalikuje onoj na platnima Voja Stanića. U tim momentima Grad ima dobri duh, mirnoću, tih je, čaroban u sjećanjima na bezazlenost dječačkih dana.
U samootkrivanju Grad nije samo punto di fuga. On je ishodište, početna tačka, početni impuls. Na kraju svega, on jeste i tačka sabiranja svih perspektiva, iskustava, udaha i izdaha, koji na njegovoj koži, ostavljaju tragove hiljada lica i duša stopljenih u jedno, u sušto. “Mjesto je to rođenja i začetak same smrti.” Punto di fuga.
Grad se osjeća čulima. Mirisom najviše, jer on nas najlakše vrati u prošlost, na tačnu lokaciju. Home point updated. Ali i korakom. Otuda oživljavanje flanera, umišljenih ili stvarnih, kroz čiju se vizuru grad formira i mijenja. Oni, koji s Pjesnikom druguju u pjesmi, oblikuju Grad u mitskom doživljaju prošlog, ali je to oblikovanje, dakako, dvosmjerno. Korakom se osvaja značenje, proniče u suštinu postojanja. Bodlerovski momentum koji osvaja urbano jezgro, modernistički prikaz stvarnosti, naizmjeničnog primicanja i odmicanja, koketiranja sa vječnim, zavodljiv ples sa efemernim u Čovjeku, u Gradu, u mirisima i vibracijama. Odnos sa Gradom je višedimenzionalan, slojevit, simboličan. Grad je pozorište sjenki, pozornica blijedih bezimenih likova, personifikovanih magnovenja i hronotopa lutanja, traganja.
Poput velike duše koja dozvoljava akciju, Grad je sila i težnja. I apsolut. Grad ne preza, ne tone. Omeđen oblikom šestougla, prkosi vječnoj igri kruga. Čeka Onoga koji će popisati haksagonalne objekte. Živi! Da li se u objektima S. V. krije istinski damar grada N? Uspostavljanje vertikalne veze Grada sa nebom, uz već uspostavljeni odnos sa podzemnim vodama na kojima leži, formira tri nivoa nebo - zemlja - podzemlje i tri vremena budućnost - sadašnjost - prošlost. U kombinacijama hronotopa koje čitalac dobija prostim spajanjem prostornih nivoa sa vremenskim okvirima otkrivaju se nova značenja Grada. Onoga koji jeste. Arhitektura (jedan od ključnih motiva za razumijevanje prirode Grada), stoga, nameće posve novu vizuru. Vukajlovićev heksagon se naslanja na Sladeovu šesticu ulica koje se stapaju u jednu tačku, u centar, u punto di fuga - sada iz ptičje perspektive.
Ovaj grad je sunčani mit, mreža zraka koji omogućavaju atmosferu Stanićevih slika. On u svojoj mapi krije svjetlost od koje se, opet, svi njegovi kriju dopola zatvorenim prozorima. Iz više perspektiva stiže se do tačke koja je i početak i kraj, dječački san ulice (možda baš Božov iz mansarde u Ljubljanskoj), trk za pallonetom, lobovanje stvarnosti koje Pjesnika prebacuje iz Sad u Prošlost. Baš to lobovanje ga zadržava na jedinstvenoj stazi života, na mozaiku sjećanja, svojih i tuđih iskustava, koji Gradu daju identitet Grada N.
Korzo, linija između godine rođenja i smrti, to je zavodljiva igra onoga što misliš da si postao i onoga čega se sjećaš da si bio. Grad i njegov korzo su putanja života, savršenost u mimohodu Pjesnika i Dječaka, Pjesnika i Grada, Pjesnika i Znaka. Korzo je rijeka, tok, neprekidna, sveprožimajuća sila vode kroz koju se Grad “vijugavo kreće”, “traži nekud da se izlije”, što simbolizuje transformaciju, ali i prilagodljivost, neprestano mijenjanje, prelivanje, kretanje i formiranje novih oblika. To ga čini neuhvatljivim.
Voda predstavlja simbol prolaznosti vremena, element koji briše tragove prošlosti i oblikuje sadašnjost. Grad se povukao sa rijeka, iako leži na njima. Oticanje vode čini da Riječi namah presahnu, da se ideje sliju u jednu - da li je to punto di fuga? A i ona, kao da biva nestalna, fluidna, jer čula žive, pa neminovno, možda i bolno proticanje vode znači oticanje snage, mladosti, prolaznost… Pisanje je manifestacija nastojanja da se uhvati trenutak koji će neizbježno nestati. Grad ispod pjesme je simbol neprekidne fluidnosti dubljih slojeva ljudskog postojanja. Slojevitost Goranovićevih pjesničkih slika ogleda se i u pitanju: “Šta ako je zaista ispod nas još jedan Grad...?” Ovaj motiv skrivenog grada može se tumačiti kao poziv na introspektivno istraživanje kolektivnog nesvjesnog u potrazi za odgovorima na sasvim lična pitanja. Otuda mnoštvo intertekstualnih veza, zagonetnih misaonih linkova koji i čitaoca vode na studijsko putovanje.
Goranovićev sfumato, kao igra sjenki, do kraja pjesničke knjige ostaje snažan. Bez jasnih rezova, poput tihih voda koje se sastavljaju, stvaranje je jedino što o(p)staje. I kako je riječ garant očuvanja individualnosti, tako se do kraja knjige, pjesnički identitet izdvaja kao jedini istinski, sačuvan, stvaran, onaj koji je preživio odrastanje, preispitivanje, sudare prošlosti i sadašnjosti.
Bonus video:
