Kapitalizam proizvodi krivicu, unutrašnji glas koji nam ponavlja kako smo - bezvrijedni, nesposobni, dakle, nedovoljno kadri sopstveni život uzeti u svoje ruke, postati, konačno, odgovorni, savladati taj primarni strah o kojem je govorio Frojd. - Koliko se kapitalizam lažno poziva na psihoanalizu, možda tačno onoliko koliko Kafka optužuje Oca/Zakon da je usljed njihovog izostanka ostao nesmjestiv. U konačnom, to bi značilo: bez zabrana, njemu je kastriran užitak.
Na planu bračnog života (etičke dimenzije o kojoj je u Ili-Ili iscrpno pisao Kjerkegor), pisac Procesa takođe ne stoji ništa bolje: on je, kao u sopstvenoj kratkoj priči, stari momak koji upražnjava posve samački život, usljed kojeg mu preostaje samo da drugu stranu (ili - stranku) zatrpava pismima punim unutrašnjih prepreka i jadikovki, međutim, u njima se može otkriti da nastoji osvojiti poziciju gospodara, ili onoga koji jedino može uživati premještajući se na stranu objekta (scenu u kojoj to imamo tako komično predstavljeno, naći ćemo u filmu Gorki mjesec, kad Oskar glumi svinju, ali ipak nedovoljno uvjerljivo da bi ga ljubavnica Mimi za to sadistički kaznila).
Kad se susretnemo sa problemom u kojem prebiva pitanje, da li se ugovor zasnovan između kapitaliste i radnika, dakle, može uporediti sa “ugovorom na kojem počiva sadomazohistički dogovor” (Delez), onda treba nastaviti dalje, i postaviti ovo pitanje: i pored toga što novac stoji kao nepremostiva distanca između - onog koji analizira i analizanda - budući da se iz toga rađa i razvija, oformljuje diskurs, ipak je neki oblik užitka prisutan. Zar pomenuti film ne ide retrospektivno, što će reći da Oskar koji je završio u invalidskim kolicima, zbog čega ga Mimi uzima u “zaštitu” kako bi ga sve vrijeme psihički torturisala, užitak ne pronalazi da životnu priču detaljno ispriča strancu Najdželu, tokom novogodišnje noći u kojoj će, pošto na kraju zatekne Mimi nagu u krevetu sa Fionom, u brodskoj kabini, u nju ispaliti dva hica i potom ubiti sebe?
Postoji priča da je grof Lav Tolstoj, bogati veleposjednik, u mlađim danima jašući svojim ogromnim posjedom, nabasao na seljake koji su radili za njegovu porodicu, i kad je ugledao u kakvom su stanju i na kojem su nivou - intelektualnom, duhovnom, naravno i prije svega fizičkom - potpuno se skrhao i jednostavno im dao da zemlju koju obrađuju, uzmu u svoje vlasništvo, na šta su oni ostali do kraja zbunjeni. Zašto? Iako nesvjesni, seljaci/radnici kao da su tim gestom u kojem se emitovalo zaprepaštenje, velikom piscu htjeli postaviti pitanje: ali, zar se u socijalističkoj jednakosti ne gubi ono najviše, užitak koji jedino postoji između gospodara-roba? (U krajnjoj instanci, budući da ovo jeste apsolutno najsubverzivniji potez, u kojem se gospodar lišava svoje fantazmatske uloge koja postoji samo u očima potlačenih, da li je tada otpočeo kraj odnosa između Tolstoja i Crkve koju više sebi nije mogao predstavljati za autoritet?)
Prema tome, ako je, dakle, Kafka svoj jouissance crpio iz mističkog birokratskog, svijesti nedokučivog aparata Zakona u kojem je bio samo šraf, utoliko prije je Tolstoj svoj užitak pronašao u odricanju da bude gospodar neukim seljacima, međutim, nije se lišio uskratiti Crkvu da bude gospodar nad njim.
Kapitalizam i kriza falocentrizma
U savremenom kapitalizmu, ustaljena podjela na ‘muškarca gospodara i ženu analitičarku’ je promijenjena, budući da žena više nije ta koja samo rađa i radi, već je prije svega suvereno i krajnje nezavisno ušla u sferu investiranja u vlastitu ideju, postala preduzetnica, svakako i ona koja upravlja kapitalom. Dovodili to, dakle, prije u škripac muški užitak dobijen iz uloge gospodara, ili ono što Frojd naziva “muški um”?
Film Sliver prikazuje perverznu potrebu za kontrolom, u kojoj, dublje gledav, vidimo muškarca koji prestaje biti prepoznat kao figura gospodara-označitelja.
Stvari bismo mogli da podijemo na tri dijela, dakle, 1) Ziks bi da zagospodari fantazmom ljubavnice Karlin što naprosto nije moguće, u nastojanju da dobije odgovor zašto je njena želja, 2) ukoliko bi trebalo da je gospodar, to u njegovom slučaju biva zamjenjeno pasivnom/kastriranom ulogom posmatrača koji uobražava kako ima apsolutnu kontrolu nad svime, 3) saznanjem da je sve vrijeme bila nadzirana, Karlin fantazam se ruši, jer nije bio u realciji sa gospodarom.
Sa usponom diskursa univerziteta versus diskurs histerika, namjesto mehaničke ulančane proizvodnje, dobijamo znanje, koje podjednako poziva muškarca kao i ženu. To nam govori sledeće: sâm način proizvodnje prolazi kroz znanje, koje je apsolutno samo i jedino ukoliko je podijeljeno na muško/žensko. (U nemalom broju vrlo na globalnom tržištu uticajnih kompanija, neka od važnijih mjesta danas zauzimaju žene, obzirom na neoborivu činjenicu da su neuporedivo odgovornije i savjesnije prema onome što im se daje u zadatak.)
Ok, ali, onda ostaje upitno kako kapitalizam generiše stanje krivice? Tako što je gospodar kao isčezavajuća figura posrednika, potpuno predao svoje ingerencije nečem apstraktnom ili, recimo tako, velikom Drugom. Otud se gube osnovne koordinate, subjekt prolazi kroz krajnje nedefinisan proces konstituisanja, jer, ukoliko sada na glavnoj sceni imamo diskurs analitičara, ranije smo u totalitarnim sistemima imali čist diskurs gospodara (utoliko prije neki ortodoksni ljevičari i dalje imaju žal za tim vremenima, i dalje ostajući privrženi učenju prema kojem samo regulisano društvo daje pravog pojedinca, i obratno).
No, teza prema kojoj je gospodareva pozicija još otuđenija od onih nad kojim upravlja, ispravno je gledište utoliko prije što mora moći održati simboličku dimenziju koja mu se dodaje, imaginarno kroz kojeg ga sebi predstavljamo, i realno kao nemoguć susret sa njim (dakle, samom vlašću).
U vezi s rečenim, pa nije li upravo i baš Kafka bio taj pisac koji je otkrio da je gospodar zamijenjen beskrajnom birokratijom, u jednoj arhitekturi izukrštanih hodnika od kojih niti jedan ne vodi do tražene kancelarije? (Roman Zamak tako ukida vrijeme (noć), i mjesto (selo), kako bismo pratili K. koji neprestano biva spriječen od pralja, učiteljica, sa dvojicom maloumnih saradnika dospjeti do Klama (starca koji drijema u stolici), kako bi konačno dobio odgovor, da li je on taj traženi i angažovani geometar? - Ako u Procesu izostaje zakon, u Zamku nema gospodara-označitelja.)
Kastracija zabrana
Čuvenu Lakanovu frazu - Ludak nije samo prosjak koji misli da je kralj, nego i kralj koji misli da je kralj - izvrće film Ludilo kralja Džordža, u kojem je kralj doista lud, i samim tim tako nešto kategorično kroz napade ludila odbija, usljed čega cijela zemlja biva u dubokoj krizi. Jer, na prestolu imati ludog kralja proizvodi duboku dezorjentaciju naroda, tim više što je monarh naduzvišena figura, ona koja samoj zemlji daje auru nečeg gotovo mističnog, izabranog, što opstaje zahvaljujući kontinuitetu zasnovanom na strogom poštovanju tradicije.
Međutim, pošto je sâm kapitalizam šizofren, u to stanje uvlači i kralja (figuru koja predstavlja branik suprostavljen krajnjoj provali kapitalizma), samim tim i zemlju koja bi da umjesto tupavih kapitalista, origarha i korupcionaša, ima prije svega staru, anonimnu aristokratiju koja je sama po sebi nešto što otjelovljuje smisao.
Bonus video:
