U duhovnoj i institucionalnoj stvarnosti jedne kulture, rijetko koja vrijednost ima toliku nosivost kao kontinuitet - ne kao prost oblik opstanka, već kao sposobnost da se kroz slojevite promjene epoha stalno iznova pronalazi i potvrđuje vlastiti smisao. U tom svjetlu, osamdeseta tradicionalna izložba Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore (ULUCG) ne predstavlja istorijsko-tematski orjentir, već potvrdu trajne potrebe da se likovni izraz sačuva kao prostor kritičke svijesti, kulturne odgovornosti i misaone složenosti.
ULUCG je, tokom osam decenija postojanja, oblikovalo strukturu crnogorske likovne scene. Njegovo djelovanje nikada nije bilo neutralno: ono je istovremeno reflektovalo estetske mijene i nudilo institucionalni okvir za autonomni razvoj savremenog umjetničkog jezika. Godišnja tradicionalna izložba, kao najdugovječnija likovna manifestacija u zemlji, sačuvala je ulogu prostora ne samo za prezentaciju, već i za misaono suočavanje sa pitanjem šta umjetnost jeste - i šta ona može biti.
Savremena crnogorska likovna scena, sagledana u kontekstu ovogodišnje izložbe, artikuliše specifične unutrašnje tenzije između kontinuiteta i otpora, između lokalno ukorijenjenog i globalno propitujućeg. U njoj ne preovladava jedinstvo izraza, već pluralitet pozicija koje ne traže konsenzus, već mogućnost koegzistencije. U tom smislu, stratifikovana misaona matrica ne ukazuje se kao završni rezime jedne epohe, već kao epistemološki horizont - mjesto sa kojeg se ne sabira, već analitički raslojava ono što umjetnost u Crnoj Gori danas jeste: raznolika, višeslojna, fragmentarna, ali misaono vitalna.
Tri rada nagrađena prestižnim priznanjem “Milunović, Stijović, Lubarda” potvrđuju upravo tu misaonu dimenziju savremenog stvaralaštva. Skulptura Jelene Pavićević Marković pod nazivom “Iskopina” djeluje kao taktilna arheologija osjećanja. Njezina zidna forma, izrađena u glini i tekstilu, ne evocira prošlost kao naraciju, već kao prisutnost materije koja nosi memoriju. Ovdje je glina više od materijala - ona je tvar u kojoj vrijeme ne ostavlja trag. Zid nije prepreka, već sloj: sloj koji ne prikriva, već upija. U ovoj skulpturi ne postoji fiksna forma - postoji prostor u kojem se materijal i misao talože istovremeno. Umjetnica ne formuliše objekat, već otvara odnos - odnos prema onome što je neizgovoreno, ali upisano u površinu.
Rad Jovane Vujović “Neuhvatljivo prisustvo” koncipiran je kao kompleksna vizuelna matrica u kojoj se semiotička struktura rada ne oslanja na prikazivo, već na procese potiskivanja, preklapanja i zatamnjenja. Ono što je nominalno slikovno - sjenka ljudske figure - funkcioniše kao negativ prisutnosti, dok vizuelno-sintaktički sloj dodiruje granicu značenja i postaje vizuelna materija, ritmički sistem znakova lišenih diskurzivne funkcije.
Slikovna površina nije organizovana radi reprezentacije, već kao polje afektivnog naboja u kojem se ne artikuliše sadržaj, već napetost između strukturisanog i nečitljivog. Time se uspostavlja specifična ontologija slike: ne kao nosioca značenja, već kao zatvorenog sistema čiji intenzitet proizilazi iz nemogućnosti stabilnog semantičkog uporišta. Vujovićeva ne tematizuje figuru, niti zapis - već složeni režim perceptivnog kodiranja koji problematizuje samu mogućnost iščitavanja. Upravo odsustvo interpretativne propustljivosti generiše misaonu gustinu rada, čineći ga primjerom vizuelne forme u kojoj estetsko funkcioniše unutar epistemološke nesigurnosti.
Lidija Nikčević u slici “Eastern Light” konstruiše geometrijski prostor tišine. Svjetlost u ovom radu nije naturalistička - ona je misaona. Ona ne osvjetljava formu, već stvara ritam u odsustvu figure. Arhitektonska struktura slike, bez ljudskog prisustva, ne djeluje prazno, već sabrano. To nije pejzaž, to je prostor svijesti - prostor u kojem svjetlost ne otkriva, već podsjeća. Slika Lidije Nikčević ne govori u ime realnog, već u ime onoga što ostaje kada se pogled odmakne: distanca kao etički stav. Njen rad otkriva kako slikarstvo može postati misaoni pejzaž bez naracije, ali sa dubinom prostorne kontemplacije.
Emina Nimanbegu, dobitnica nagrade ULUCG za mlade umjetnike, kroz rad bez naslova oblikuje narativ fragmenta. Kolažirani elementi tekstila, položeni na crnu podlogu, nisu dekorativni, već taktilni znakovi misaonog procesa. U spoju krhotina, tkanina i tmina, otvara se vizuelni govor koji ne pretenduje na dovršenost. Rad ne pokazuje svijet - on pokazuje puko njegovo postojanje u slojevima tišine, odsustva, nesklada. Umjetnica ne sklapa formu, već stvara mogućnost za ritam, za strukturu između stabilnog i prolaznog. U tom nestabilnom prostoru otkriva se istraživački impuls, ali i poetska preciznost jednog senzibiliteta u nastajanju.
Otkupnu nagradu Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore dobila je Mila Đerković za rad “Svijet maslina”. U ovom radu pejzaž nije mjesto - on je stanje. Maslina nije prikazano drvo, već nosilac jednog sporog, smirenog ritma svijeta. Paleta zemlje i lišća, svjetlosne raspukline i mekani oblici ne konstituišu prikaz prirode, već meditaciju o njenoj tišini. Đerkovićeva ne slika maslinjak - ona dozvoljava pejzažu da se dogodi kroz pažljivo građenu atmosferu. U toj atmosferi nema spektakla, ali postoji jedno dragocjeno svojstvo slike: disanje. Slika diše, kao što diše zemlja, kao što diše sjećanje koje ne traži da bude imenovano.
Nagrada za najbolju samostalnu izložbu u protekloj godini dodijeljena je Nikoli Markoviću za izložbu “Igračke bez naziva”. Njegova djela ne dokumentuju prošlost, već je ponovno artikulišu. U njima, igra nije nostalgična, već misaona; ironija nije distanca, već sredstvo razotkrivanja. Marković oblikuje vizuelni jezik koji ne pripada ni vremenu ni mediju, već unutrašnjem ritmu umjetničkog bića koje ne prestaje da se pita. Njegov rad potvrđuje da kontinuitet nije linearno kretanje, već kružno promišljanje onoga što nas stalno ponovo određuje.
U misaono-teorijskom okviru ove izložbe, umjetnički rad ne funkcioniše kao puki čin stvaranja, već kao kritička artikulacija savremenosti kroz razliku. Ne postoji dominantna poetika, niti ideološka hijerarhija: postoji pluralnost, i u njoj - otpornost. Ova izložba nije kulturna retrospektiva, već misaona projekcija: prostor u kojem se umjetnost ne konzumira, već osjeća. Ne kao poruka, već kao prisustvo.
Šta umjetnost danas može da znači? Možda ništa od onoga što se od nje očekuje. Možda samo ono što se ne može izreći drugačije. Umjetnost danas ne pripada ni tržištu ni instituciji - pripada onome ko ima volju da je vidi, i spremnost da u njoj prepozna vlastitu nesigurnost. A gdje se nalazi prostor njene istinske snage? Ne u poruci, ni u angažmanu, već u onom trenutku kada nas natjera da zastanemo, da se izmjestimo, da prepoznamo tišinu kao oblik saznanja. U toj nijemoj, a potpunoj prisutnosti umjetničkog djela, u njegovoj sposobnosti da nas pogodi bez objašnjenja, oslučuje se tiha, ali postojana misao Susan Sontag - da se umjetnost ne iscrpljuje u značenju, već da se ostvaruje u iskustvu koje ga prethodi. Umjetnost tada prestaje biti predmet - i postaje prisustvo. A to je, možda, jedini oblik trajanja koji vrijedi sačuvati.
(Autorka je istoričarka i teoretičarka umjetnosti)
Bonus video:
