Arhitektura čistinu prostora preobražava u njegovu opipljivu unutrašnjost. (Akile Bonito Oliva) Na planu prosto funkcionalnog, ona doslovno prostoru podaruje život, kao onome što se naseljava. Na drugom, pak, planu, rekli bismo kako ništa manje arhitektura jeste poetizacija prostora, susret prostora sa samim sobom u samom sebi, pošto se inverzira i prevede na suštinu jednog toposa, tradicije i kulture, semantički se otvara za stvarnost.
Nesumnjivo, u modernoj arhitektura na sebe otvoreno preuzima ulogu Označitelja (falusni ili trgovinski objekti kakvi su bili upokojeni Twin Towers, vrhovi samog Njujorka), emitujući predstavu u kojoj čitamo - vertikalnost kao uzvišenost moći, kolažiranje materijalima u kojim fragilno/fluidno sa armiranim i alijenentnim, tretira transparentnost u kojoj se poništava distinkcija unutrašnje/spoljašnje.
Bez brze cirkulacije (jer, realnost je redukovana na režim razmjene: trag, transakcija i ništa manje transcendencija), svijeta koji se sužava na (viriliovski rečeno) ‘preosvetljeno i ospoljeno mesto’, prostor bi ostao neosvojiv, tim prije, arhitektura akumulira ono što se u prostoru oprostoruje iznutra.
Fenomenološkim jezikom definisano: arhitektura je ’materijalni upis’ (Alpar Lošonc) prostora, ona, kako smo kazali, iznutra oprostoruje sâm prostor u ramu realnog.
Nema bez striktno vođene strategije kad se radi o arhitekturi, artikulaciji prostora kao plana, rasporeda, kao, dakle, usastavljenog i neusastavljivog niza - pulsacije i dinamičnosti koja jeste sam život.
Fukoovski rečeno, prostor je isprekidana i naborana nit, sklopljen i rasklopljen horizont, to je (dodajmo) - diskontinuirana ludička linija, minimalistička punoća, ustostručeni znak. Tim prije, prostor se ontološki otjelovljuje u arhitekturi, u kojoj se odvija prostorni prolaz u i kroz sebe, tako uopšte stvarajući svijest o svijetu ili stvarnosti, svejedno.
Iako se samo naizgled tako čini, no ipak - otvorenost arhitekture ukazuje na njenu nedovršivost. Gest versus neprozaična konačnost, jer prostor dat izjedna nije moguć za sažimanje svijesti, što već implicira da, suštinski gledav, zaista: - arhitektura je samo kretanje prostora.
Francuska arhitektica, dizajnerka, umjetnica, Odil Dek (Odile Decq) izložbom “Beyond the looking glass”, usobljava - instalaciju, fotografiju, video, minijaturne crtačke crtice (kao elementarni likovni jezik), izvodeći koheziju između posve klasičnog (monarhističkog) prostora, sa elementima materijalnih postmodernističkih znakova. Ovom izložbom u Dvorcu Petrovića, Odil kreira korespodenciju na relaciji - arhitektura i atmosfera koju ona aktivira, metodom - unutrašnjeg ogledavanja stvari što posjeduju etiološku egzistenciju, što ukazuje (akcenat arhitekture jeste u tome) da riječ/semios nikad ne porobljava stvar, suprotno, udahnjuje joj duh.
Tišina konstrukcija
Nerazoriva tišina daje na stabilnosti konstrukciji koja konturama povlači/izvlači prostor spolja, opisujući ga i oblikujući u njegovoj (ovdje se moramo pozvati na Kanta) - pretpostavci.
Doista: konstrukcija na vidjelo izvlači prostor, prolazi se kroz njega, anatomiše ga, dajući mu oblik, pretekst za svjetlost i sjenku. U toj, metaforično rečeno, suštinskoj samostalnosti konstrukcije, prebiva neka ocrtana ‘eterična neobujmljivost’ (viseći/stojeći u vazduhu, konstrukcije postavljaju kote, krajnje granice, paregon), nagovještavajući strukturnost s onu stranu nje same. - Sa minimalnim tragom dostići maksimum prostora, to je bit transcendentalne tačke u kojoj se vrši involucija beskraja.
Kako bismo sada, dakle, donekle oslobodili tekst apstraktne gustine, ovdje ćemo navesti Žaka Deridu koji posmatrajući prostor kao pre-dio dijela prostora, zaključuje: Nema zadovoljstva bez strukture (knji. Istina u slikarstvu). Ovaj domašaj, ipak, može da se postigne jedino i samo ukoliko se percept i refleksija povinuju interesu mišljenja kao puta do suštine.
Pošto je definicija po definiciji (etimološki korijen kaže) - sažimanje, recimo: arhitektura jeste sila koja savladava (presavija) prostor. U vezi s tim, da se reći kako je - arhitektura arhe prostora. Nadalje, prostor sebe pozicionira opedmećujući se u arhitekturi, pa bila ona “makovo zrno veličine trga” (Italo Kalvino, Nevidljivi gradovi).
U knjizi Looking Awry (An Introduction to Jacques Lacan through Popular Culture - sjajnog prevoda kojeg nam je darovao Aleksandar Bečanović), Žižek insistira na metamorfozi anamorfoze, te, između ostalog, veli - Objekat zadobija čiste i distinktivne odlike tek kad ga gledamo ‘iz ugla’, tj. sa ‘zainteresovanim’ pogledom koji je podržan, prožet i ‘izobličen’ željom.
Tragom rečenog, utoliko prije što tekst nastoji biti eksperimentalan, iz navedenog se da primjetiti kako - arhitektura (znak) jeste pismo koje nam pristiže iz prostora. Opismenjavanje prostora zadatak je arhitekture. U suprotnom, njegova apstraktnost ostala bi nečitljiva, nespoznatljiva i neiskusiva. Tim prije, čitanje prostora preko/pomoću arhitekture u igru uvodi želju (desire), objekat formira osjećaj, naprosto, iskustvo prostora prebiva u arhitekturi. (Zar, u konačnom, putovanje nije preduzimanje nečeg što se sastoji u obnavljanju pamćenja prostora?)
Sad ono lično, sasvim lično: susret sa radovima Odil Dek u prostoru Dvorca Petrovića, potvrdio mi je jedno sanjarsko razmišljanje: klasični prostor podržava savremenu umjetnost utoliko prije što ona jeste već ono transgresivno. Kao, dakle, prolegomena, prostor traži svoj oblik koji će ga savršeno ‘manipulisati.’ U izvjesnom smislu (jer prostor sam po sebi jeste bezavičajan), prateći drugim sluhom ono što govori Tadao Ando, razumijemo da je ono najviše što se može postići upravo sljedeće: arhitekturom ispisati autobiografiju jednog prostora!
U vezi s tim, Odil je strogoćom stakla i neumoljivošću čelika, ranih 90-tih kako kaže u jednom intervjuu, otpočela sa radom koristeći se materijalima koji dotad nisu bili favorizovani kao što je to evidento slučaj danas (mada, podsjećanja radi, već je Valter Benjamin pisao o transparentnoj arhitekturi čija prozirnost poništava unutrašnjost, itd).
Trag
Nacrt kao brzopotezna misao, kao refleks, kao predfragmentarni upis, crtica koja je tek ili ako je na ivici nanosa, otkriva nam na minijaturnim crtežima da je Odil Dek po karakteru arhitektica (strgost, silovitost, sistematičnost, sve to u jednoj jedinoj liniji lako se detektuje), no, po senzibilnosti jeste umjetnica, jer prisvojiti prostor brzim odbljeskom podrazumijeva otvorenost čula za svaki već po sebi disparentni detalj. Drukčije rečeno: lakanovski rascijepljeni subjekt, ponajbolje se prepoznaje u arhitekti i muzičaru, budući da su to dva tipa umjetnika koji sublimni objekat generišu iz tačkica notnog pisma i crtica kao neponištivih ureza.
Lust but not least: kaligrafisanjem, ozvjezdavanjem margina, meditivnim utačkavanjem radnog rukopisa, Rolan Bart je izvodio svojevrsne vježbe sa zadatkom da - ulovi akustiku koja se konstruisala u arhitekturu. Još jednom se vraćajući u centralnu sobu Dvorca, nešto upravo tako prepoznajem na crtežima Odil.
Bonus video:
