Mario Vargas Ljosa nije bio čovjek koji se krio iza riječi, bio je pisac koji je riječima rušio zidove. Njegova smrt završava poglavlje ne samo jedne životne priče, već i jedne ere latinoameričke književnosti koja je svijet učinila širim, a čitaoce nemirnijim.
U književnosti je ostvario ono što rijetki umiju: pretvorio je jezik u oružje. Romani poput "Grad i psi" ili "Razgovora u Katedrali" nisu bili samo priče o Peruu, već hirurški tačni prikazi društva ispresijecani ironijom i bijesom. Njegova proza, često bez milosti prema vlastitim likovima, bila je refleksija autorove nesputane radoznalosti prema ljudskoj prirodi: od korupcije moćnika do tihog herojstva običnih ljudi. Nobelova nagrada (2010) samo je potvrdila ono što su kritičari znali decenijama: Vargas Ljosa je arhitekta jezika koji gradi mostove između individualne paranoje i kolektivne istorije.
Politički angažman, pak, ostaje kontroverzna tačka njegovog nasljeđa. Njegov prelazak sa ljevice na neoliberalne pozicije, kandidatura za predsjednika Perua (1990) i podrška slobodnom tržištu izazvali su razočarenje nekih, ali i odbranu drugih – kao i sve što je radio, i tu je bio neumoljivo dosljedan sebi. Čak i kada su ga optuživali za elitizam, on je insistirao na tome da je sloboda, ma koliko nesavršena, jedini temelj dostojanstva.
Vargas Ljosa nije tražio simpatije. Tražio je pažnju. Njegova djela ne tuguju za prošlošću, već je ispisuju do posljednjeg detalja, a politički eseji podsjećaju da je književnikova dužnost da bude neprijatelj svake dogme. Ostaje čovjek čiji su paradoksi bili snažniji od bilo koje jednostavne priče: aristokrata duha zaljubljen u popularnu kulturu, pesimista koji vjeruje u napredak, Peruanac koji je svijetu postao domaćin.
Umjesto patetike, najbolji omaž su mu riječi koje je ostavio, one koje ne miruju, već izazivaju. Jer kao što je i sam napisao: književnost je vatra, a on je plamen koji je gorio do kraja.
Bonus video:
