Istanbulski filmski festival, 44. po redu, održan tokom druge i treće sedmice aprila, ponovo je ponudio raznovrstan izbor ostvarenja iz cijelog svijeta, obuhvatajući širok spektar žanrova i stilova. Svako svjedočenje o programu biće, zapravo, priča o slučajnim susretima i propuštenim prilikama.
Posebno mjesto imao je film Frederika Hambaleka „Što Marielle zna“. Film istražuje koliko odrasli znaju da budu licemjerni i kakve komplikacije nastaju kada njihova djeca otkriju pravu prirodu njihovih postupaka. Početi festival pričom o pretencioznim ljudima koji se trude da zadrže privid moralne superiornosti pokazalo se kao izvrstan uvod.
Drugi film koji se istakao odveo je gledaoce u Rumuniju, zemlju sa kojom Turska dijeli Crno more. Ime Čaušesku i dalje je živo u sjećanjima mnogih, prvenstveno zahvaljujući njegovom spektakularnom padu. Vladao je zemljom čeličnom rukom i vjerovatno bio najautoritarniji od svih evropskih diktatora koji su pali nakon sloma komunizma. Film „Nova godina koja nikad nije došla“ prati grupu ljudi uoči Nove 1989. godine. Polako razvija priču, prateći naizgled nepovezane živote koji se postepeno prepliću. Iako spor u ritmu, film na kraju nagrađuje strpljenje gledalaca grandioznim završetkom (bez spojlera - Čaušesku je svrgnut).
Među ovim „običnim“ Rumunima je građevinski radnik koji pokušava da obezbijedi egzistenciju za svoju porodicu. Angažovan je da pomogne bogatoj porodici koja se seli: starija dama mora napustiti svoju „bojarsku“ kuću jer će biti srušena radi novih urbanističkih projekata. Njen sin, dio zloglasne tajne službe, nadzire studente, među kojima je i sin televizijskog producenta... Slika postaje sve jasnija. Svi akteri doživljavaju tragično-komične susrete sa represivnim sistemom: radnik mora pronaći pismo koje je njegov sin poslao Djeda Mrazu, koje slučajno kompromituje njegovog oca, dok TV producent pokušava da izbriše lice pjevačice koja je prebjegla na Zapad iz novogodišnjeg programa. Scene u kojima zamjenska pjevačica panično pokušava da izbjegne učešće u hvalospjevu Čaušeskuu su među najdirljivijima u filmu. Na kraju, svi ovi nesavršeni junaci bivaju simbolično iskupljeni, a publika u Istanbulu nagradila je njihovu tihu pobunu gromoglasnim aplauzom.
Treći film vrijedan pomena je „2073.“ Asifa Kapadije. Kapadija, koji je ranije publiku zadivio raskošnom adaptacijom kavkaske ljubavne priče „Ali i Nino“, ovdje nema namjeru da udovoljava publici. Umjesto izmišljene projekcije mračne budućnosti, suočava publiku sa dokumentovanim destruktivnim događajima koje su već imali priliku da vidie kroz domaće medije. Njegova postapokaliptična junakinja živi u napuštenom tržnom centru; evocirajući atmosferu romana „Severance“ Ling Ma, i vodi publiku kroz sve vijesti koje je odlučila da ignoriše. Njena mantra glasi: apokalipsa nije jedan događaj, već niz procesa koji se već dešavaju. Snimci uključuju izraelske kontrolne punktove, ali najviše pogađa priča o Ujgurima, o tome kako su postali stranci u sopstvenoj domovini i kako ih svijet posmatra bez otpora dok prolaze kroz prisilnu „reedukaciju“.
Film koji zauzima posebno mjesto je „Žetva“ režiserke Athine Rachel Tsangari, adaptacija romana Džona Krejsa iz 2013. godine, koji osvjetljava jednu od praiskonskih trauma britanskog ostrva: proces oduzimanja zajedničke zemlje i njene privatizacije, koji je započeo još u 12. vijeku. Ovaj proces trajno je promijenio psihologiju engleskog društva, ostavljajući duboke posljedice na današnju raspodjelu zemljišta, gdje šačica posjeduje većinu teritorije.
U Tsangarinoj viziji, ključni instrument ove promjene postaje kartograf, kojeg ona prikazuje kao crnog čovjeka sa afričkim akcentom. Lokalni junak Volter Trisk posmatra ga sa strepnjom i divljenjem dok crta zemlju koju Volter poznaje intimno, ali sada iz nedostižne, božanske perspektive. Lako se poistovjetiti sa ovim osjećajem, sjetivši se kako nas današnje tehnologije poput Google Maps i Street Viewa posmatraju odozgo i objektifikuju naše svjetove.
Kako promjene uzimaju maha, stanovnici sela prisiljeni su da napuste svoje tradicionalne živote. Volter, kroz niz tragičnih okolnosti, ostaje posljednji mještanin pred rušenje sela. U filmu, do promjene dolazi kada rođak, kojem je imanje pripalo - svi smo upoznati sa takvim rođacima iz romana Džejn Ostin - stigne u selo i odluči da ljudi treba da prestanu da se bave poljoprivredom i da pređu na stočarstvo. U posljednjoj sceni, kao tihi čin otpora, Volter sije sjeme u preoranom polju, slijedeći vjekovne običaje. Ova scena podsjeća na univerzalnu mudrost svih tradicija, uključujući islamsku: „Ako zatekneš smak svijeta s mladicom u ruci – posadi je.“ Upravo ta svevremenska mudrost i sposobnost filma da je prikaže u Engleskoj 13. vijeka predstavlja njegovu trajnu ljepotu.
Bonus video:
