"Veoma sam zadovoljan premijernim izvođenjem. Glumci su igrali zdušno, rasterećeno, bez te neke stege koje obično ima na premijeri. To ovdje nijesam osjetio. Osjetio sam da se oni igraju i mislim da su prebacili rampu i tu energiju prenijeli i na publiku. Rekao bih po reakciji publike da smo prilično uspjeli. Volio bih da publika prepozna sebe u ovoj predstavi ili nekoga svog bliskog i da možda neku mudrost iz posljednjeg monologa, što je Anja izgovorila na kraju predstave, zapamte", kazao je reditelj Goran Damjanac nakon premijere predstave Nikšićkog pozorišta "Violina, daire i pegla" u ponedjeljak veče.
Glumica Anja Drljević na kraju predstave, u monologu koji Damjanac pominje, postavlja, između ostalog, pitanje da li je bolja jeftina sreća ili veličanstvena patnja.
"Mi umjetnici uvijek biramo tu veličanstvenu patnju, nekako nam je udobnije tamo, a ta jeftina sreća je lako kvarljiva roba", kazao je reditelj predstave nastale po tekstu Nikolaja Koljade.
I Drljević je istog stava: "Uvijek nas posle te jeftine sreće sačeka ta uzvišena patnja".
Predstava donosi komičan susret kultura, sudar sujeta i sukob različitih staleža. Dvije porodice, crnogorska i ruska, dvije majke i dva pogleda na život, sve je to spojeno univerzalnom pričom o braku, gdje, kao i uvijek, ljubav pobjeđuje.
Uloge u predstavi tumače: Žana Gardašević Bulatović, Ana Franić, Anja Drljević, Matija Memedović, Boban Čvorović i Velizar Kasalica.
"Uvijek za sebe volim da kažem da sam glumica tragedije. Čak mi je ponekad lakše da plačem nego da se nasmijem. Mislim da nema komedije bez tragedije i da stvari generalno ne treba shvatati previše ozbiljno, jer život je kratak i brzo prolazi. Ali, život nije ni lakrdija. Uvijek je sve između. Mislim da je unutrašnji svijet čovjeka vrlo često zanemaren. U toj posljednjoj sceni ja shvatim da sam sama. Moja majka je otišla da se zabavlja, moj muž se zabavlja, svi se oni zabavljaju. Dramaturškinja Jelena je lijepo rekla - na mladima ostaje svijet. Mlada koju igram je ta nova generacija čiji muž vjerovatno neće biti odsutan od kuće", kazala je Drljević.
Prema riječima Žane Gardašević Bulatović, predpremijere pred publikom, posebno kada su komedije u pitanju, su neophodne. Njima je predpremijera bila premijera, zbog toga je i oduševljena što su glumci i publika zajedno disali.
"Publika je razumjela stvari, rekla bih da im se dopalo i pod pozitivnim smo utiskom. Bila je dobra energija i kod nas na sceni, ali i u publici, i ovo je od svih proba bilo najbolje igranje, a to se inače ne dešava na premijerama. Zato ih i ne volim jer smo uvijek malo stegnuti i u nekom iščekivanju, a sada toga nije bilo. Nekako nam je publika odmah dala podstrek i vjetar u leđa, tako da smo se i mi upustili u igru", kazala je Gardašević Bulatović nakon premijere.
Kako je istakla odavno je željela da igra u nekoj komediji i sada joj se ta želja i ostvarila. I to ne samo ta želja.
"Bio je podug period da sam stalno igrala tragedije, neke teške priče i priželjkivala sam u sebi neku komediju. Imam tog dara, to je prepoznato još na Akademiji, a nikad mi se nijesu nametale takve uloge i evo je sad. Zaista sam je prihvatila srcem. A ostvarile su se i druge želje: da malo probudimo crnogorski jezik, naše izraze, da ih malo vratimo u korišćenje i evo prilike da kroz majku Nikšićanku to malo oživimo. I to mi je dalo radost u igri i u građenju lika", sa osmijehom je kazala glumica.
Njena "ruska prijateljica" na sceni, majka mlade, glumica Ana Franić istakla je da Koljada "voli da se igra svojim tekstom" koji u manjoj ili većoj mjeri završava na probama, pa su i oni, pored kulturološkog i civilizacijskog sukoba, odlučili da umjesto dvije ruske porodice, jedna bude crnogorska što je, kako je rekla, i zanimljivije, dok je Žana Gardašević Bulatović imala želju i potrebu da "izvuče arhaizme iz crnogorskog jezika i malo se poigra s tim".
"Drago mi je ako publika nešto prepozna, pa to voli, jer onda bude lijepo i nama. Publika obično zavoli ono što prepoznaje. Nikada to nije nešto što nužno dokazuje da nešto valja, ali oni jesu reagovali na mjestima koja su njima bila prepoznatljiva. Bilo je momenata koji su bili čak i dirljivi i to je lijepo. Predstava ima svoj život i iz mog dugogodišnjg iskustva, gotovo nikad ne zavisi od premijera. Za svakog glumca je najljepše da ta predstava živi, a mi se uvijek nakon premijere osjećamo nekako prazno. Mi nešto porodimo pa nam neko to uzme", kazala je Ana Franić.
Kako je istakla, predstava ukazuje i na specifičan karakter majke koja će "uvijek sve da proguta zarad sreće svog djeteta".
"Majka će da se posvađa na mrtvo ime, pa će i da se pomiri da bi djeci bilo dobro. Majke nekako uvijek trpe zbog svoje djece i to je, koliko je s jedne strane bilo duhovito, s druge je lijepo i dirljivo. Nama je kao majkama to bilo zanimljivo jer smo to prepoznavale u procesu pa smo onda mogle da dovedemo do toga da to i publika prepozna. Ali, uvijek imate dvije strane medalje – mi kao roditelji uvijek želimo sve najbolje za svoju djecu, a pitanje je da li je to nužno njihova sreća. Vjerovatno najčešće i nije. Ovdje postoji i taj generacijski jaz. U predstavi se otvara mnogo tema. Današnju generacija tih mladih ljudi zovu i nesrećna generacija srećnih slika. Beskrajno su nekako prazni. Oni se osjećaju nesrećno i pritisnito, a kada gledate realno, imaju mnogo više od toga što smo mi imali nekada. Da li suštinski imaju mnogo više ili mnogo manje, to je neka druga priča", naglasila je Franić.
Koljadin tekst je preveo Novica Antić, dramaturgiju potpisuje Jelena Paligorić Sinkević, kostimografiju Marija Tavčar, scenografiju Vesna Sušić, vokalnu tehniku Milica Damjanac, a jezičku adaptaciju i izbor muzike kolektiv. Dizajn i motažu zvuka uradio je Bojan Bojanić, dizajn svijetla Vesna Sušić i Bojan Bojanić.
Bonus video:
