Vrisak kulture i umjetnosti, vrisak umjetnika koji se bore za svoje parče neba u zemlji koja za kulturu izdvaja minimalna sredstva. Vrisak i poziv, apel na institucije kulture i lokalne samouprave, da zaista oslušnu šta mladi imaju da kažu, koje su njihove potrebe i težnje, to su, između ostalog, poruke festivala “Dani umjetnosti”, odnosno Arts Festivala u Beranama, a koji organizuje mlada crnogorska umjetnica Nađa Dabetić Roganović, ističe ona u razgovoru za Vijesti.
Arts Festival Berane već četiri godine realizuje se u Beranama i okuplja mlade ljude, ne samo iz Berana, već i sa regije sjevera, ali i cijele Crne Gore i regiona, promovišući brojne talente.
Nađa Dabetić Roganović rođena je u Beranama, gdje je završila osnovnu i nižu muzičku školu za klavir, nakon čega upisuje Umjetničku školu za muziku i balet “Vasa Pavić” u Podgorici, kao muzički saradnik i muzički izvođač - kontrabasista.
Nakon završene srednje škole upisuje Fakultet umetnosti u Nišu, u klasi mr prof. Ljubinka Lazića, gdje je diplomirala kao jedna od najboljih studenata. Tokom osnovnih akademskih studija imala je priliku da svira u niškom simfonijskom orkestru, kamernom orkestru “Amoroso” iz Leskovca, kamernom orkestru “Šlezinger” iz Kragujevca, sa orkestrom Fakulteta umetnosti u Nišu, kao i sa Western Balkan Youth Orchestra, te sa Crnogorskim orkestrom mladih na festivalu KotorArt, kao i sa brojnim emintnim izvođačima, pedagozima i dirigentima...
Trenutno je na master studijama u Novom Sadu, u klasi mr prof. Ivice Maruševića. Tokom prošle godine bila je angažovana kao asistenkinja u nastavi orkestra u okviru programa stručnog osposobljavanja na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Članica je simfonijskog orkestra Akademije i sa njima redovno nastupa.
Za “Vijesti” sumira ovogodišnje izdanje Arts festivala, govori o umjetnosti i položaju mladih autora, porukama manifestacije, izazovima, motivima, ali i budućim ambicijama.
Četvrto izdanje Arts festival nedavno je realizovano u Beranama. Kako je sve proteklo i kako biste sumirali ovogodišnji program?
S velikim uspjehom i još većim ponosom smo zatvorili IV izdanje Arts festivala Berane! U pitanju je festival koji već sada nije samo događaj, to je pokret, zajednica i platforma koja pruža priliku svima onima koji imaju nešto da kažu kroz sliku, riječ ili ton. Festival koji vrišti kulturu i koji poziva sve da joj se pridružimo na tom putu koji veliča umjetnost! Ove godine, četiri večeri posvećene književnosti, muzici i slikarstvu provele su nas kroz važne društvene teme, lične borbe i procese s kojima se svi nosimo...
Arts festival je uspješno otvoren promocijom novele mladog autora Marka Vulevića koja nosi naziv “Melem za uspomene”. Marko je genijalni, svestrani mladić koji je trenutno na master studijama politikologije na Univerzitetu u Kelnu, ali i izvrstan umjetnik u usponu koji je sve prisutne oduševio svojom inteligencijom, talentom za pisanje i samoosviješćenošću, što je danas vrlo rijetko. Imali smo priliku da obradimo važne teme, govoreći o sopstvenim procesima, borbama, putevima i težnjama da u ovom surovom društvu koje želi da nas strpa u sopstvene okvire, rađene po njihovoj želji i mjeri, moramo ostati svoji i dosljedni sebi, ali ipak, ne izgubiti osjećaj za onoga drugog i podsticati, konstantno, ono najljudskije u nama. Zar može postojati bolji način za to, nego kroz umjetnost? U publici su bile pored ljubitelja umjetnosti i bake, majke, ćerke, buduće majke, što zaista obećava raskid sa transgeneracijskim traumama i konačno emocionalno iscjeljenje kojima teže likovi u Markovoj noveli, a i svi mi.
Zatim, vođeni božanstvenim glasom Anđele Brajović koji posjeduje nevjerovatnu emocionalnu dubinu, raskoš, besprekornimu artikulaciju i veličanstvenim interpretativnim umijećem Vesne Damljanović, doživjeli smo jednu novu dimenziju operske muzike koja je pokrenula cijeli vrtlog emocija; onda stvaralaštvo Emilije Spalević koje nas je suočilo s onim najmračnijim djelovima svakoga od nas i, na kraju, završnim koncertom klavirskih dua, svjedočili smo toj putanji kroz koju svaki umjetnik mora da prođe da bi došao do cilja - tamo gdje se slave kultura i umjetnost.
Zaista je posebno zadovoljstvo i privilegija biti na čelu ovakvog festivala, rasti zajedno s njim i svake godine ga, uz pomoć pokrovitelja, unapređivati i obogaćivati. Beskrajno sam zahvalna i neizmjerno ponosna. Na sebe! Na sve! Živjela nam umjetnost!
Kako je nastala ideja za organizaciju ovakvog festivala, šta je bio cilj tada, a šta danas i koliko Vam lično znači to što ste baš u svom rodnom gradu pokrenuli jedan ovako raznovrstan kulturni događaj?
Ja sam u cijelu priču ušla, rekla bih, vrlo smjelo, ne sluteći koliko će, ovaj put kojim se rjeđe ide, biti izazovan, ali istovremeno i veličanstven, jer slavi kulturu i umjetnost. Željela sam da kroz taj pokret, koji je sada jedna velika zajednica, pružim priliku mladim umjetnicima koji su tek zakoračili na put umjetnosti da se predstave kroz svoj rad, da pokažem gradu koliko postoji talentovanih ljudi kojima je zaista potreban mali podstrek da bi dobili krila i vinuli se u nebesa. Naravno, ta vizija je podrazumijevala i unapređenje kulturno-umjetničkog života u našem gradu i uopšte na sjeveru, i podizanje svijesti o samoj umjetnosti, a pomoću nje, moj cilj je bio i da, kako budemo rasli, postajemo i sve više ohrabreni da govorimo o važnim društvenim temama, o kojima se danas veoma malo priča.
Htjela sam, na neki način da se odužim svom rodnom gradu za sve znanje koje mi je pružio, a s obzirom na to da sam i godinama bila dobitnica stipendija koju Opština Berane dodjeljuje najboljim studentima, shvatila sam da ipak postoji prostor za saradnju sa njima u tom smislu.
Da ste mi postavili ovo pitanje prije dvije godine, vjerovatno ne bih znala šta da odgovorim, ali danas sam ponosna na sebe, prije svega, jer istrajavam u svojoj besamrtnoj ideji spasavanja kulture i umjetnosti, a potom i na sve divne ljude koji mi svojim radom i djelom vraćaju nadu da će nam, jednoga dana, ipak biti bolje.
Tu je i snažan slogan “Festival koji vrišti kulturu i umjetnost”. Šta taj “vrisak” za Vas zapravo predstavlja i koju poruku šalje?
To nije samo vrisak kulture i umjetnosti, to je vrisak svih nas umjetnika koji se borimo za svoje parče neba u ovoj zemlji, koja za kulturu izdvaja minimalna sredstva. I da stvar bude još gora, izdvojena sredstva budu na taj način raspodijeljena da dobijemo kulturnu scenu s bezbroj sadržaja od kojih veoma mali broj sadrži elemente visoke umjetnosti i kvaliteta.
Taj vrisak je i poziv, apel na kulturne institucije, lokalne samouprave, da zaista oslušnu šta mladi imaju da kažu, koje su njihove potrebe i težnje.
Koliko sluha ima u Beranama, ali i u Crnoj Gori za ovu manifestaciju i koliko je izazovno realizovati je, kako koncipirate repertoar, postoji li neka vodilja ili motiv?
Zaista moram da kažem da iz godine u godinu institucionalna podrška postaje stabilnija i čini mi se da počinju da nas slušaju, ili barem osluškuju. Napredak je svakako evidentan, ali smo na početku tog puta da bih mogla da kažem da je saradnja u potpunosti uspješna.
Vrlo je izazovno, ali ga doživljavam kao dio svojih ličnih procesa koji uzdižu ličnost, a zahvaljujući umjetnosti još je i oplemenjuju.
Cilj mi je da otkrijem što više mladih ljudi iz različitih umjetničkih djelatnosti kojima posvetim jedan festivalski dan i oblikujem ga tako da donese zanimljiv sadržaj, zatim programe koji su namijenjeni različitim starosnim grupama, ljubiteljima umjetnosti koncerte klasične muzike, opere, i uz sve to obrađujući važne teme koje se mogu uklopiti u cijeli koncept.
Kakav je položaj kulture, umjetnosti i stvaralaca, ali i ponuda događaja u Beranama, te kakve su reakcije lokalne zajednice i mladih na Vaš festival?
Moram priznati da u posljednjih nekoliko godina, konkretno, otkada se na čelu kulturnih institucija nalaze ljudi koji zaista vrhunski obavljaju svoj posao, imamo mnogo bogatiju ponudu kulturno-umjetničkih programa, programa zabavnog karaktera, programa za najmlađe, što naravno doprinosi razvoju grada u tom smislu.
S druge strane, položaj stvaralaca još nije na zavidnom nivou, jer se kroz taj proces kulturnih institucija i unapređenja kulturnog života, vrlo rijetko pojavljuju mladi, a mnogo više oni afirmisani, priznati i poznati umjetnici, koji će naravno privući veći broj publike.
Smatram da bi, što sam već i predlagala, bilo veoma korisno osnovati udruženje umjetnika koje bi bilo uključeno u kreiranje događaja, što bi umnogome doprijenilo podizanju kulture na jedan posve viši nivo, a izgradilo povjerenje između institucija i mladih.
Reakcije mladih su uvijek pozitivne. Oni su toliko zahvalni na prilikama, uživaju u cijelom procesu pripremanja za festival, žele da se uključe i budu dio organizacije, što u stvari ispunjava moju misiju.
Lokalna zajednica je suzdržana. Zahvalna, ali suzdržana. Vrlo oprezna sa pohvalama i odavanjem priznanja. Vjerovatno treba neko drugi da nas prizna, da bismo zaslužili poštovanje grada.
Budući da ste i sama aktivna i kao kontrabasistkinja, te pedagoškinja, na koji način Vaše sopstveno izvođačko i umjetničko iskustvo oblikuje pristup organizaciji kulturnih događaja i zalaganje za obogaćivanje lokalne, ali i državne scene?
Veoma olakšava cijelu organizaciju, jer kao izvođač znam kome je šta potrebno, čime uštedim na vremenu, koje je, kad krene cijeli kreativni haos, dragocjeno. Organizacija ne podrazumijeva samo onaj dio kada se koncert održava, već sve ono prije tog trenutka, što oduzima ogromnu snagu i energiju. Takođe, s obzirom na to da sam imala priliku da sviram u brojnim orkestrima ne samo sa Balkana, već i cijele Evrope, mudro sam posmatrala koji su to “trikovi” uspješnih organizacija i šta je to što najbolje privlači publiku. To je zapravo jedan psihološki test od kojeg zaista zavisi uspješnost realizovanog.
Spomenuli ste ranije važnost predstavljanja mladih umjetnika na dostojanstven i vrijedan način - šta biste rekli da je ključno da bi mladi umjetnici u Crnoj Gori i regionu imali jaču podršku i vidljivost?
Smatram da, nažalost, u Crnoj Gori, mladi čovjek iz bilo koje oblasti može biti vrednovan i podržan na pravi način samo ako ga neka druga zemlja prihvati i oda mu priznanje kakvo zaslužuje. Tek tada se naša država budi i iskazuje ponos prema nekome i pruža određeni vid podrške.
U našoj zemlji nisam imala priliku do sada da čujem da postoje projekti namijenjeni samo mladima. Jer, nekako, mislim da država, kao ni pojedinačne opštine, nisu svjesne potencijala, pa samim tim i ne mogu adekvatno da reaguju. Uvijek se promovišu isti ljudi, kojima promocija poslije određenog vremena i nije potrebna.
Kakvo je Vaše lično iskustvo, s obzirom na to da ste se usavršavali van Crne Gore, nastupali na brojnim koncertima, a onda se i vratili u svoju zemlju?
Obogaćena iskustvom različitih zemalja, radom brojnih profesora, saradnji sa sjajnim orkestrima, osjećala sam potrebu da se ipak vratim svojoj zemlji i sva ta stečena znanja podijelim ovdje. Ta odluka ne izgleda uvijek kao najispravnija, ali kao što sam već rekla, ovaj put kojim se rjeđe ide jeste izazovan i biće još izazovniji kako čovjek raste i stasava, ali vrijedi, jer vrijedimo i mi, i ne smijemo dozvoliti da tuđa prividna svjetlost ugasi našu - istinsku.
Kako vidite budućnost festivala u Beranama, postoje li neke tendencije ili ambicije kada je njegov razvoj u pitanju, dodatno jer slijedi i mini jubilej od pet godina?
Naravno. Imamo velike planove u narednom periodu, kojima moramo dobro utabati put, prije nego se usudimo da ih realizujemo. Smatram da ne možemo postavljati izazove, a da, recimo, još uvijek nismo naučili publiku kako se pravilno ponašati na koncertima.
Vaš sveukupni dosadašnji angažman govori o velikoj ljubavi prema umjetnici, zajednici, mjestu iz kojeg potičete. Šta Vas najviše motiviše i koji su najveći izazovi?
Proslaviti umjetnost na najuzvišeniji način, kako i zaslužuje. Odati joj priznanje i ne dozvoliti bilo koji vid skrnavljenja. Jer, pored svih “prepreka” koje moramo preći da bismo došli do cilja, najteže je dosegnuti je i doživjeti tu duhovnu crtu koja vodi u beskrajne dimenzije i oplemenjuje.
Ja sam u službi umjetnosti. Ja joj dozvoljavam da se izrazi kroz mene. I privilegija je biti odabran za takvo nešto i posjedovati u sebi prostranstva dovoljno duboka i visoka da mogu prihvatiti umjetnost i podariti joj krila.
Za kraj, želim da se zahvalim na interesovanju i na prilici da govorim o manje popularnim temama koje su vrlo važne, ali izgleda da im još nije red. Možda nekada bude, ko zna..., vidjećemo... Vjerujem da smo mi generacija koja donosi krupne promjene.
Bonus video:
