U ukrajinskim mineralima Amerika će povratiti dug koji je omogućila Bajdenova administracija pomažući tu zemlju oružjem u ratu protiv Rusije. O čijem ćemo ‘istorijskom razgovoru’ (Zelenski) možda biti obaviješteni, a koji je upriličen tokom sahrane poglavara Rimokatoličke crkve papa Franje.
Tri su se stvari izdvojile na sahrani pape koji je po mnogočemu bio religiozno revolucionaran 1) story o putu pape Franja koji je prvi poglavar Rimokatoličke crkve a da dolazi iz Latinske Amerike, inače veoma pobožne budući i veoma siromašne, 2) razgovor između Trampa i Zelenskog o prekidu vatre ili povratku duga, što će se tek doznati, 3) da li su tri najmoćnije žene svijeta, svojim autfitom prekršile stroga pravila koja se moraju poštovati tokom sahrane najvećeg vjerskog poglavara kakav je papa?
Vanrednost globalnog stanja usljed ratova, borbe za resurse, ekonomskog nadgornjavanja u otvorenoj situaciji kada se objavljuje kraj globalizacije, kako smo mogli vidjeti, više ne bira povod za pregovore, utoliko prije, čak i smrt pape ispada da je dobra prilika kako bi se na brzinu obavio razgovor/dogovor sa pretenzijama da bude istorijski, nakon onoga u Ovalnom kabinetu koji je takođe na svoj način bio ništa manje istorijski jer je pokazao na šta liči politika bez diplomatije. Da: brutalno pokazivanje moći sa elementima čistog posprdavanja onoga koji drži sve konce u rukama.
Pratiti uživo sahranu pape ili kraljice Elizabete, pokazao nam je, šta, u stvari, ponajviše interesuje subjekt tzv. kolektivnog zapada, kao i njegovu periferiju. Dakle: život ‘franjevca’, pape koji se svrstao na stranu siromašnih, koji je poručivao da se oružje mora utišati, koji je mnogima bio utjeha (izjava u kojoj smo čuli da bi najviše volio siromašnu crkvu, doista je par ekselans hrišćanska), jeste tek i samo podloga za priču o tome, koja se od tri dame prikladnije obukla za takav jedan, svakako, planetarni događaj. Ili, ovako: sahranu pape mnogi su gledali smo zbog odjevne kombinacije Melanije Tramp tj. Brižit Makron. Dok je, pak, najbitniji bio razgovor između šefa Amerike i Ukrajine, pokazujući da se, zaista, istorija danas mijenja improvizovanim razgovorom u trajanju ne više od pola časa.
U međuvremenu, Marko Rubio dao je izjavu u kojoj je bio decidan, rekavši da, ukoliko ne dođe do što hitnije obustave vatre, Amerika se kao saveznik povlači, jer sada ima daleko bitnije prioritete. Ovim se otkrilo istinsko lice saveznika kakav je Amerika, dakle: nakon izvoženja ratova kao privredne grane u kojim su saveznici morali učestvovati a ponajviše zbog američke koristi, sada imamo obrt iz kojeg se Amerika izvlači iz savezništva i napušta sve zbog prioriteta kojim želi da se posveti ne gubeći vrijeme na sporedne stvari. Ovdje ćemo se poslužiti izrekom koja se pripisuje Aristotelu: O prijatelji, nema prijatelja!
Odvajanje Amerike od Evrope, okretanje leđa kontinentu koji ju je stvorio, samim tim i od vojnog savezništva, njen izlazak iz globalizacije koju prepoznaje kao čist trošak, u krajnjem jeste njen način pozicioniranja u novom svjetskom poretku u kojem za najvećeg neprijatelja prepoznaje Kinu, što će reći da se uvijek već sve okreće oko kapitala i njegovog interesa koji je vazda na prvom mjestu. - Nema rata zbog ideologije (‘denacifikacije’), niti globalizacije radi emancipacije savremenog svijeta! (Pošto je sada to više nego jasno, naprosto, prevaziđimo naivne političke narative koji nastaju i nestaju na dnevnom nivou, sa rokom trajanja koji ima toalet papir.)
U filmu True Romance, Klarens dolazi kod manijakalnog Dreksla na pregovore, u noćnom klubu koji je zbog cjelokupne atmosfere Sodoma i Gomora u malom, tim prije jer se tu odvijaju samo prljave i užasne stari: ubistva, rasturanje droge, prostitucija. Sada, međutim, o krvavom kapitalu, o ekonomskim ratovima, o prelamanju dugova (Tramp je spram Zelenskog neka vrsta - zelenaša, utjerivača dugova), razgovara se tokom sahrane pape, no, šta ako se svijetu šalje poruka: čak i u ovakvim trenucima, moramo ostati pribrani i odvažni, već zbog toga što kapital ne bira mjesto ni vrijeme? Uostalom, ispada kako su oni stava da veliki otac sasvim sigurno sve razumije. Da: zato je papa utjehu nalazio među siromašnim, jer sva moć lidera svijeta samo ogoljuje njihovo siromaštvo duha.
Psihopolitike
Arijana Marčeti u tekstu Neoliberalizam i društvena kontrola, citira jedno mjesto iz knjige Bjung-Čul Hana (Pishopolitika: neoliberalizam i nove tehnologije moći), u kojem korejsko-njemački filozof piše: U tom vidu neoliberalizma, pametni telefon nije samo delotvorno sredstvo nadzora… Već je i mobilna ispovedaonica. Facebook je crkva (str.22).
Pod, dakle, terminom - psihopolitika - filozof još podrazumijeva nama ovdje itetkako važnu stvar, naime, informacija kreira naš intelekt, ne samo da se putem pretraživanja mi kontrolišemo, nego, samo sužavanje izbora već nas kontroliše. Stoga, obratimo pažnju sa koliko strasti se pristupa crnoj hronici (ona nastaje u Engleskoj pod pritiskom javnosti na novinarstvo), onom dijelu koji širi informacije što javnost ‘hrane’ malim istorijama o individualnim ili kolektivnim nesrećama, intrigama i mračnim neprovjerenim glasinama, što nagovještava da iza čuvene engleske uzdržanosti postoji nivo koji je oličenje (ničeanski rečeno) nižeg svijeta. Danas, gotovo da se novinarstvo svodi na pitanje: šta je, dakle, Melanija mogla došapnuti Trampu na sahrani pape?
Daleko od bilo kakvog bogohuljenja, ne, htjeli bismo da kažemo kako sa takvim pristupom a povodom sahrane papa Franje, taj događaj kao da se stapa sa svim onim koji potpadaju pod - događaje masovne kulture. Međutim, i ovdje se javlja izvanredan obrt, i kako je papa našao vjeru u siromašnim, njegova sahrana je pokazala najmoćnije ljude koji su - jevanđeljski rečeno - siromašni duhom. Zato, ako ćemo istini za volju, očekivano je da razni mediji o svemu izvještavaju kao o spektaklu.
Tim prije će moderna filozofska misao razrađivati fenomen kontrole koja se više ne sprovodi disciplinarno i kazneno, suprotno, ona povlađuje našim emocijama, čini da se u nama razvija osjećaj kako smo neprestano dio nečeg grandioznog i važnog, što se kreće od - sahrane planetarno poznatih ličnosti, do ocjenjivanja kako su se prve dame ove cvilizacije obukle; katkad se čini da nismo sigurni šta je, u stvari, primarnije: razumjeti politiku Makrona, ili estetski ocijeniti stajling njegove supruge?
Sa prefinjenim pristupom u kojem sve zrači fantastično, privlačno i moćno, mediji rade na tome da nas, strogo gledav, nauče kako da pristupimo nekom događaju koji čak može, ili će svakako obilježiti godinu za nama. Tako djeluje kao da nam svijet otvoreno polazi u susret, jer naše onlajn misli i emocije (Arijana Marčeti), ne dokučuju sledeće: digitalna kontrola kao dio neoliberalizma, tretira nas na dva načina (koja je prepoznao Fuko) - subjekt kao preduzetničko sopstvo, i tržište kao validator istine. S tim u vezi, ekspolatacija se vrši preko upravljanja, u ovom slučaju našim - mislima i osjećanjima, koja su, što je učinak masmedija, predrefleksivno, instinktivno stanje, zahvaljući kojem se beskrajno besmislene “polemike” odvijaju na društvenim mrežama.
Najzad, sahrana pape iskorišćena je da se ispregovara sve oko duga Ukrajine, da se selebriti sagleda u modnom izdanju onih koji su u “žalosti”, i da svjetski mediji obrnu kapital tako što će iskonstruisati niz tračeva od kojih smo u potpunosti zavisni.
Bonus video:
