Da Crna Gora ima obilje priča vrijednih velikog platna, a koje svijet još nije čuo, ali bi trebalo, te da ima i ljude u filmskoj industriji koji ih na pravi način mogu ispričati, primijetio je i istakao u razgovoru za Vijesti jedan od najuticajnijih ljudi u regionalnoj filmskoj industriji, osnivač i dugogodišnji direktor Sarajevo Film Festivala, ali i osnivač i direktor Slano Film Days Mirsad Purivatra.
On je nedavno boravio u Crnoj Gori, kao gost Filmskog centra Crne Gore (FCCG) prilikom potpisivanja, dok je prošle godine bio na Filmskom festivalu Herceg Novi, u sklopu prvog izdanja Montenegro Film Rendezvous.
Na osnovu dosadašnjeg uvida on smatra da Crna Gora pravi ključne korake ka ozbiljnom filmskom tržištu, ali naglašava da je sada lopta u rukama autora. FCCG, ocjenjuje on, radi dobar posao, ali uvijek ima toga što se može unaprijediti.
Posebnu pažnju Purivatra posvećuje ravnopravnosti žena u filmskoj industriji i značaju nedavno pokrenutih programa u regionu koji daju vjetar u leđa mladim autorkama, ali i važnosti nacionalnih festivala, te potrebi za razvojem distribucije, kao i obrazovnim reformama koje uključuju uvođenje filmske pismenosti u škole.
“Kultura je nešto što je naša nadogradnja, nešto bez čega ne možemo i bez čega zaista idemo pogrešnim putevima, rekao bih. Bez kulture se na nivou države pretvaramo u ljude koji idu u kladionice ili u kafiće i tako dalje, a znamo da su i kultura i sport najbolji promoteri jedne države ili jednog društva”, poručuje on te dodaje da je potrebno ujedinjeno i sistemski raditi na polju kulture, filma, obrazovanja...
Purivatra u razgovoru za Vijesti govori više o svemu tome, potencijalu crnogorske kinematografije, temama koje tek čekaju da dobiju zasluženu pažnju, važnosti filma i njegovom položaju danas, kao i o tome zašto bioskop ne bi smio nestati iz naših života.
Dugo godina ste u filmu i kinematografiji, a u posljednje vrijeme ste imali priliku malo više da uđete i u crnogorski film. Kako biste opisali onda crnogorsku kinematografiju, koji su izazovi pred nama, sa čime bi se trebalo suočiti, šta bi autori trebalo da rade, a šta Filmski centar?
Drago mi je doći u Podgoricu i drago mi je uvijek vidjeti jednu vitalnost, naravno.
Mislim da Filmski centar radi izuzetno kvalitetne projekte. Crna Gora je danas dio evropskih programa i institucija, od Kreativne Evrope do EFA, Eurimaža i tako dalje, ali mislim da je sada puno toga do autora i mislim da će biti izuzetno značajno da autori kažu one jedinstvene, neispričane priče. Crna Gora je područje sa toliko zanimljivih priča, dakle vitalnost Crne Gore u svakom pogledu, od njenog nasljeđa, preko ruralnog dijela, urbanog dijela, do Mediterana. Svuda su neke priče koje mogu biti fantastične. I mislim da je to ono što bi, ne samo region Evrope, nego i čitav svijet, želio da vidi. Te neispričane priče, ti novi karakteri, te, rekao bih, male, skrivene tajne koje Crna Gora ima, a koje mogu da “rade” na globalnom nivou. To su stvari koje su po mom mišljenju ogroman potencijal. Uz to, ljepote Crne Gore, od planina, jezera, rijeka, mora, kao i čitavo nasljeđe koje imate, zaista je nešto što je fascinantno. Mnogo je potencijala u tim pričama koje bi trebalo da budu oblikovane na način modernog filmskog jezika koji danas svijet očekuje, odnosno da to ne bude ono déjà vu, da to ne bude klasični film iz 80-ih godina, nego da bude slobodna umjetnička forma, slobodan filmski jezik, koji će na neki način biti možda i izazovan i noviji jezik, a mislim da Crna Gora ima ogroman autorski potencijal za to, kako muški, tako i ženski.
Nedavno ste bili u Crnoj Gori povodom ozvaničenja saradnje sa Filmskim centrom, na Programu podrške filmskim autorkama. Koliko je važno poduprijeti žene u filmu o boriti se za ravnopravnost i na tom polju, ulagati u to?
Ja mislim da bismo bez ovakve podrške mi opet lako došli do loših podataka o položaju žena u kinematografiji. Rekao bih da je u prirodi ove naše industrije da se na to gleda kao na više muški posao, a nema nikakvog razloga da bude tako, da film bude “muški posao”. Naprotiv, važno je da osim režiserki i glumica, koje možda maju nešto veći procenat učešća, žene budu zastupljene i u drugim sektorima ovog zanimanja, od kostimografkinja, scenografkinja, scenaristkinja, snimateljki, majstorki tona, svjetla i tako dalje…, sve su to mogućnosti za djevojke da nakon akademije, ako upišu akademiju, nađu svoj posao. Mislim da ih treba konstantno ohrabrivati, a projekat koji smo predstavili je upravo jedna takva prilika. Potrebno je samo pružiti šansu. Istaknuto je već koliko je značajno kad imate ženu rediteljku, jer ona sa sobom onda vuče odmah bar 50 odsto ženske ekipe. Tako da ne zapošljavate samo autorke, već zapošljavate i čitavu kreativnu industriju. S obzirom na sve to, mislim da su ovo projekti koji rade na malom uzorku, ali daju šansu na većem nivou. Evo, na primjer u Crnoj Gori, ako bude podržan jedan ili dva projekta ovim putem to će biti fantastično, jer tako odmah na više mjeseci zapošljavate značajan broj djevojaka u filmskoj industriji.
Kultura je nešto što je naša nadogradnja, nešto bez čega ne možemo i bez čega zaista idemo pogrešnim putevima, rekao bih. Bez kulture se na nivou države pretvaramo u ljude koji idu u kladionice ili u kafiće i tako dalje, a znamo da su i kultura i sport najbolji promoteri jedne države ili jednog društva”, poručuje on te dodaje da je potrebno ujedinjeno i sistemski raditi na polju kulture, filma, obrazovanja...
Bili ste gost i na prvom izdanju Montenegro Film Rendezvous prošlog ljeta u Herceg Novom. Kakvi su utisci vezano za to, s obzirom da je o pitanju prvi događaj tog, industrijskog, tipa u Crnoj Gori namijenjen crnogorskim autorima?
Ja bih rekao da je to možda jedan od krucijalnih poteza koje Filmski centar Crne Gore povlači, a to je da imate svoj događaj, svoj event, svoj filmski industrijski događaj koji je posvećen filmskim autorima i autorkama Crne Gore. Vrlo je jednostavno zašto to mislim. Kada učestvujete na jednom takvom dešavanju, da li u Sarajevu, Kanu, Berlinu, vi ste kao crnogorski autor/ka jedan od 20 ili jedan od 100 autora koji učestvuju u tome. Ovdje su svi autori crnogorski i dobijate fokus na ono što je danas Crna Gora, koji su to autori, koje priče, koji su to projekti koji mogu zainteresovati evropske ili čak i svjetske koproducente, kao i čitavu industriju. Mislim da je to inicijalno bio fantastičan pogodak i prava stvar za crnogorsku filmsku industriju, a mislim da je sljedeći potez koji bi mogao da se uradi vezan upravo za to, a to je da bude prisutno još, ja bih rekao pet do deset istaknutih ljudi koji mogu da rade na razvoju projekata i na plasmanu filma. To znači da crnogorska filmska industrija jednostavno mora da bude dio evropske koprodukcije i mora da vidi procese u kojima oni, domaći filmski autori moraju da ovladaju novim znanjima. Dakle, nije poenta samo network, odnosno umrežavanje i upoznavanje ljudi, nego i to kako da od samog razvoja projekta, autori dobiju podršku jednog filmskog koproducenta, world salesa, ali i da se upoznaju sa ljudima sa najvećih svjetskih festivala. Da sumiram, potrebno je još pet do 10 gostiju koji bi napravili specijalne radionice i uputili autore u to kako se danas radi evropski film i kako doći, ne samo kvalitetnog filma, nego i do plasmana tog filma na festivalima u Kanu, Berlinu ili Veneciji.
Kada su filmski festivali u pitanju, jedini veliki u Crnoj Gori je upravo Filmski festival Herceg Novi - Montenegro Film Festival. Šta biste Vi rekli, koliko je važno raditi na mreži festivala ili se dodatno potruditi razvoju jednog već utemeljenog? Šta Crna Gora može da nauči na primjerima velikih filmskih smotri iz regiona?
Ja mislim da su to dva odvojena pitanja. S jedne strane, važno je imati jak nacionalni festival. On uvijek okuplja, ne samo domaće filmove i autore, nego i brojne goste iz regije i inostranstva koji se upoznaju sa domaćom kinematografijom. Zato je važan i taj Montenegro film Rendezvous o kojem smo govorili. On je značajan da biste mogli da steknete uvid u to šta je Crna Gora u tom kinematografskom smislu.
S druge strane, važno je za lokalnu publiku pa i lokalne autore, da se prikaže najbolje iz svjetskog i evropskog filma. Međutim, pitanje je šta kad se završi festival? Festivali traju po pet ili sedam, maksimalno 10 dana, a pitanje je gdje film ostaje nakon toga. Zato je, dakle, vrlo važno raditi na distribuciji, bitno je imati mrežu distribucije u Crnoj Gori 20, 30 ili koliko je već moguće bioskopa u državi i držati publiku vezanu za film. Ja mislim da je to osnova svega, jer danas, sa svim našim mobilnim ili streaming platformama, sve više odustajemo od kina, a kino je jedinstveno iskustvo.
Zamislite samo to kada ste zajedno sa još 10, 20, 50 ili 200 ljudi u dvorani i svi svjedočite tom jednom ostvarenju, doživljavate ga… To je nešto što je zaista jedinstveno iskustvo koje vam ta crna magična kocka daje u gledanju filma.
Kako privući publiku bioskopima danas, s obzirom na trend i pristupačnost platformi koje nerijetko i prije bioskopa donose neka iščekivana ili pak alternativna ostvarenja? Pored tih platformi, da li je možda i cijena karte negdje od uticaja za manje interesovanje ljudi?
Slažem se sa svime. No, to je pitanje na koje čak ni Holivud danas ne može da odgovori, ali ja mislim da je osnova u nekoj dobroj saradnji između Filmskog centra Crne Gore, Ministarstva za kulturu i medije, Ministarstva za obrazovanje i drugih aktera... Mi moramo učiti djecu od ranih dana da je odlazak u kino nešto kao odlazak u pozorište, da je gledati “Trećeg čovjeka” ili “Kazablanku” na mobilnom telefonu i gledati ga u bioskopu, potpuno različito. Dakle, govorimo o iskustvu! Govorimo o onome što bi, po mom mišljenju, bilo značajno da učimo djecu, i to već od prvog, drugog, trećeg razreda, a to je da idu u kino i da osjete svu tu draž i magiju onoga što se dešava između ljudi kad se zajedno smijemo, reagujemo, plačemo i tako dalje.
Dalje, ja mislim da je to jedan kompleksan problem koji Francuska, na primjer, jako dobro rješava. Kroz obrazovanje, kroz stimulacije kinima, kroz stimulacije distribuciji, oni nemaju veliki pad u gledanosti. To je, vidimo, pitanje kulturne politike jedne države.
Spomenuli ste da je važno djecu učiti filmskoj kulturi. Kako gledate na inicijativu FCCG o uvođenju filmske pismenosti kao izborni predmet u školama i šta bi ta sintagma zapravo značila?
To je nešto što je u svakom čovjeku. Kultura je nešto što je naša nadogradnja, nešto bez čega ne možemo i bez čega zaista idemo pogrešnim putevima, rekao bih. Bez kulture se na nivou države pretvaramo u ljude koji idu u kladionice ili u kafiće i tako dalje, a znamo da su i kultura i sport najbolji promoteri jedne države ili jednog društva.
Tako da, raditi na toj filmskoj pismenosti je zaista nešto što mislim da zajedničkim naporima i treba da rade ministarstva i kulture i obrazovanja i druga, dok mi, kao filmski profesionalci, treba da budemo tu da pomognemo u svemu tome u kontekstu da se napravi dobar kurikulum, da se odaberu filmovi koji se moraju vidjeti, jednako sa stanovišta svjetskih klasika, evropskih klasika, regionalnih i crnogorskih klasika. Jer, jednostavno, mlad čovjek koji ne zna filmove Živka Nikolića, na primjer, propustio je puno toga u svom obrazovanju i ima jednu veliku rupu, a da ne govorim sada o velikim svjetskim klasicima o kojima sam govorio. Vi se u to možete lako uvjeriti i kad odete negdje vani, kad putujete. Bez kulture, umjetnosti, bez filmova, vi niste baš građanin svijeta.
Mi moramo učiti djecu od ranih dana da je odlazak u kino nešto kao odlazak u pozorište, da je gledati “Trećeg čovjeka” ili “Kazablanku” na mobilnom telefonu i gledati ga u bioskopu potpuno različito. Dakle, govorimo o iskustvu! Govorimo o onome što bi, po mom mišljenju, bilo značajno da učimo djecu, i to već od prvog, drugog, trećeg razreda, a to je da idu u kino i da osjete svu tu draž i magiju onoga što se dešava između ljudi kad se zajedno smijemo, reagujemo, plačemo i tako dalje
Nastaju li danas budući klasici u svijetu filmske industrije?
Mislim da nastaju, rekao bih da ih već i ima… Ja mislim da film nikada nije bio u krizi, pa ni sada. Evo, mi smo prošle godine vidjeli par fantastičnih filmova. “Anora” je, naravno, dobar film i zaslužila je da dobije četiri Oskara, ali jedan od filmova koji će, po mom mišljenju, ući u klasike je film “All we imagine as a light” čija je rediteljka Pajal Kapadija. To je indijski film koji, nažalost, Indija nije nominovala za Oskara, a sasvim sigurno bi ga osvojio. Nekoliko takvih filmova je izašlo i to su autori i autorke koji će za već desetak do 15 godina biti smatrani klasicima svjetske kinematografije.
A blokbasteri, gdje su oni?
Postoje u blokbasteri i to je jako dobro. Pa evo, autori koje smo imali priliku da ugostimo u Sarajevu, zaista su među velikanima režije, pa sad imamo u Slanom isto sjajne goste, od Pavela Pavlikovskog, Rubena Ostlunda, Mišela Franka, tu je i Juho Kuosmanen, Džoel Koen... Svi oni su, mislim, napravili makar jedan film koji se može smatrati klasikom, od “Cold War”, “Fargo”, “Compartment Number 6” i tako dalje... Zato, ja mislim da za autorski film nema bojazni. Autori su tu i oni će raditi.
Bonus video:
