Humoristični, gastronomski, kriminalistički, odrednice su kojima novinar i književnik Ivica Ivanišević opisuje svoj roman “Sjutra je novi ručak”. Uz sve to, krimi priča je i referenca na savremeno (hrvatsko) društvo, jer, “svi krimići, ako su uspješni, barem u ambiciji moraju biti društveni romani i nekakva slika društva”, kaže autor u razgovoru za Vijesti.
Ivanišević je u okviru 19. Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga govorio o svom romanu koji je objavljen prije pet godina, sada doživio i crnogorsko izdanje, a Vijestima je otrkio i da slijedi nastavak, takođe gastronomskog naslova “Imate li nešto na žlici?” iliti “Nešto na kašiku”...
Govoreći o društvu i okolnostima u kojima živimo, Ivanišević je Vijestima kazao da bi se rado mijenjao sa mladima danas, ali samo za organe, dok ne bi volio u današnjem vremenu imati 20-30 godina, zbog svega onoga što slijedi. A ono što slijedi, smatra kao pesimista vođen iskustvom svoje generacije, nije dobro. Za živote pripadnika svoje generaciju, one malo starije i malo mlađe, kaže da su zapravo suma kriza, različitih koje su se događale i koje su preživljavali.
Komentarišući krize, smatra i da je Evropska unija u jednoj, od samog nastanka, a iako ističe niz dobrih strana te zajednice, smatra da ima i onih drugih. Dotičući se toga, pa i Jugoslavije i Hrvatske, priča i o jeziku jednom koji dijelimo.
“Mi smo prostor koji još nije zaliječio devedesete, jer se neki uporno trude da ostave otvorene i nezaliječene rane koje su svi imali na svoj način, i koji naprosto ignoriše činjenicu koja je samorazumljiva po sebi - to je zajednica ljudi koji govore isti jezik. Možemo ga zvati različitim imenima, jer je on policentričan, ali mi se razumijemo. To je ključno”, poručuje Ivanišević.
Njegov roman donosi uzbudljivu radnju koja prati dva različita lika, splitskog policijskog inspektora na pragu šezdesetih i njegovu partnerku koja ima 30 i kusur, zagrebačku detektivku koja nakon emocionalnog kraha u vezi bježi iz Zagreba u Split nadajući se mirnijem životu. Njih dvoje će zajedno morati rješavati težak slučaj mistierioznih ubistava u jednoj uličici starog dijela Splita. No, Ivanišević potvrđuje da su mu od samog kriminalističkog zapleta zanimljiviji likovi.
“Zanimljivo mi je to što na koncu svaki krimić, ako je uspješan i dobar, zapravo jeste prije svega veliki društveni roman, slika nekog društva. Kako ja ne znam ništa ni o kom društvu, sem savremenom hrvatskom, onda je moja priča vrlo splitska priča. Cijeli život pokušavam da pobjegnem od Splita, ali mu se uvijek vraćam. Na koncu se uvijek vratim u Split zato što je to jedini svijet koga dubinski razumijem”, kazao je Ivanišević predstavljajući svoj roman.
Roman “Sjutra je novi ručak” je krimi priča koja pored misterije donosi i kritiku društva, prikaz mentaliteta, a tu je i odrednica “gastronomski”. Šta se sve nalazi na toj krimi trpezi?
Ja knjigu najradije predstavljam kao humoristično-gastronomsko-kriminalistički roman. Naime, radi se o krimiću. Priča je o tri skoro ritualna ubistva koja se događaju u samom centru Splita, a taj slučaj rješava moj glavni junak. Međutim, mene ta mehanika krimića zapravo to najmanje zanima. Zanima me društveni ambijent, zanimaju me karakteri, a kako na neki način moj detektiv živi onako kako bih ja htio živjeti, a ne mogu, jer u mojim godinama dobijate određene dijagnoze pa ne smijete pušiti, jesti, piti i slično, ja sve to dopuštam mom junaku. Iako je on srčani bolesnik, to nema veze, pa on jede, pije, ubija se nikotinom, a utoliko je roman i gastronomski. Ja zapravo mislim da svi krimići, ako su uspješni, barem u ambiciji moraju biti društveni romani i nekakva slika društva. Tako je “Sjutra je novi ručak” slika jednog trenutka. U pitanju je roman koji je star pet godina. Ja sam ga taman dovršavao kad je krenula kovid panika, tako da se i ona zadesila u tom romanu.
Pored misterioznog slučaja i kriminalističkog toga koji je odlično uokviren, posebno je zanimljiva i napetost koju ste izgradili, atmosfera života, odnosno trenutka, duh humora, slike i karakteri ljudi, njihovog ličnog i kolektivnog identiteta. Koliko ste se zapravo posvetili svim tim granama djela i čime ste se vodili?
Ja polazim od svog čitalačkog ukusa. Oni genijalci koji slože krimiće inženjerskom preciznošću, ali čiji likovi izgledaju papirnati, mene definitivno ne privlače. Meni su važni likovi, njihovi karakteri, odnosno ono što oni jesu. To mi je važno i kad pišem i kad čitam. Na koncu, tehnologija mog rada na knjizi je uvijek takva da prvo smislim likove, a onda puštam da mi oni sami ispričaju priču. Zato oni moraju biti slojeviti, moraju ličiti na ljude od krvi i mesa. Ne želim obeshrabriti ljudi, mislim da će se zabaviti ako to čitaju kao najklasični krimić, ali je meni zapravo nešto drugo u prvom planu.
Roman je objavljen prije oko pet godina, pa ipak ga sada predstavljamo crnogorskoj čitalačkoj javnosti, u izdanju “Nove knjige”. To sluti i njegov novi život, rekla bih? No, s obzirom da ste nakon njega pisali, objavili, a onda i predstavljali publici i druga djela, je li zahtjevno vratiti se “Ručku”?
Po logici stvari, trebalo bi biti teško vratiti na knjigu od prije pet godina, jer je u međuvremenu izašlo još njih. Ja otprilike svake godine izbacim po jednu knjigu. Međutim, spletom okolnosti ovo mi je bilo lako, jer sam ovih dana dovršio nastavak knjige “Sjutra je novi ručak”. Ovom istom junaku sam dao još jedan kriminalistički slučaj da se njime bavi. Silom prilika sam se, pišući drugu knjigu, morao prisjetiti one prethodne, jer nasljeđujem dosta istih likova. S obzirom na sve to, bilo mi je malo lakše, jer inače, kad me pitaju za neki roman od prije dvije, tri godine, ja izgledam kao da sam pogođen težim oblikom nečega. Naime, glavu moraš isprazniti od starih priča da bi je napunio novima, tako da ja uvijek nekako zaostajem za nekim koji je pročitao moju knjigu nedavno, jer je zna bolje od mene.
Znači, ovo je pravi trenutak za vraćanje na roman, jer on dobija svoj nastavak. Šta biste poručili čitaocima, zašto da pročitaju “Sjutra je novi ručak”, a onda i šta možete nagovijestiti kada je drugi dio u pitanju?
Definitivno da treba da pročitaju taj roman. No, ja sam napravio jednu glupost ovim prvim romanom. Poslao sam svog inspektora u penziju... Ali, u drugom romanu ga vadim nazad, vraćam ga iz penzije i on popunjava svoju skromnu mirovinu radeći na dva slučaja otmice. Dobija slučaj koji treba da razriješi, a u pitanju je enigma nestanka jednog čovjeka koji je nestao u noći oslobođenja Splita 1944. godine. Dok on bude rješavao taj slučaj zagonetnog nestanka, dogodiće se ništa manje zagonetni nestanak njegove bivše supruge. I tako će on paralelno rješavati jedan, nazovimo ga arheološki, istorijski, misteriozni slučaj, ali i jedan savremeni. To je okosnica ove nove knjige. Prvi roman se zove “Sjutra je novi ručak”, ali i ovaj drugi takođe ima gastronomski naslov koji glasi “Imate li nešto na žlici?”, jer me je zabavljala pomisao da čovjek dođe u knjižaru i pita “Imate li nešto na žlici?”, kao da je došao u restoran.
Krije li se iza tih gastronomskih naslova nešto više od samog naziva i poigravanja sa tim terminima? “Sjutra je novi ručak” djeluje kao da poručuje “sjutra je novi dan”, ostavlja nadu i mogućnost nekog novog početka, novih prilika, ali i utjehe ili opomene da će ovaj današnji proći...
Ima tu nekog prizvuka... Naime, ne želim ni previše otkrivati. Naime, u mojoj prvoj knjizi će taj junak razriješiti slučaj koji je dobio. Ali... Sad ću vjerovatno otkriti nešto... Riješiće taj slučaj prekasno i to će ga previše koštati. A da ne bih depresivnim tonom zaključio knjigu, sjetio sam se da je on ipak hedonista koji voli da jede, te da se uvijek može utješiti činjenicom da je sjutra novi ručak.
Mislim da je Evropska unija od početka u krizi, zato jer je to jedan čudan projekat, skoro pa drvenog željeza u kojem dijeliš dio svog suvereniteta i prenosiš ga na jednu zajednicu koja je zapravo labava i nije čvrsta. Iz hrvatskog iskustva, ulazak u Evropsku uniju je nešto što je zemlju preporodilo. To se uopšte ne dovodi u pitanje i od sveg srca vam želim da što prije uđete u Evropsku uniju. Naravno, ona ima milijardu svojih slabosti i zna da iritira svojim budalaštinama
Diplomirali ste sociologiju, a takođe ste i dugogodišnji novinar, uz književnost... U svom opusu imate mnogo djela, kako Vam dođe književnost u svemu tome? Da li je potrebno balansirati možda između svih tih profesija i poziva ili je to samo jedan isti poriv koji zadovoljavate ili ispoljavate na drugačiji način i kroz drugačije žanrove?
Znate šta, meni je književnost terapija da ne pobudalim od novinarstva. Predugo sam u tome. Sramota me je reći, ali ja sam prvi tekst u Slobodnoj Dalmaciji objavio kao maloljetnik, 1981. godine. Dakle, definitivno se predugo bavim novinarstvom. Počeo sam se intenzivnije baviti književnošću onoga časa kada mi je zatrebala neka vrsta terapijskog pisanja i toga da iz ove stvarnosti, takve kakva je, uteknem u svijet fantazije. To su dvije spisateljske discipline koje se prožimaju. Ja mislim da je novinarski trening vrlo koristan nekome ko želi poslije pisati književni tekst. Novinarstvo vas nauči disciplini, nauči vas poštovanju forme. Svaki roman, a krimić pogotovo, ima nekakav obavezni protokol koji morate slijediti. E, toj vrsti discipline vas nauči novinarstvo. Konačno, i šta je ključno, novinarstvo vas nauči da svakog jutra pišete, da ne možete preskočiti dan.
Tačno... Kad kažete da Vam je književnost došla kao bijeg od stvarnosti takve kakva je, šta možete reći o tome kakva je ova naša stvarnost, kako je vidite, doživljavate, osjećate? Gdje živimo danas, kakve su okolnosti, a kakvo društvo, bilo u Hrvatskoj ili generalno na Balkanu, pa možda i globalno, jer imam osjećaj da više nema izolovanih teritorija na koje globalizacija ne utiče?
Čini mi se da zadnjih godinu, dvije, a pogotovo zadnjih nekoliko mjeseci, živimo u najgorem mogućem vremenu. To zlo koje se pomalja na obzoru, na horizontu, nije još došlo do ovih prostora, ali bojim se da hoće. Znate, ja imam mali problem. Ja sam cijeli život pesimista. To nije pitanje izbora. Tako se rodite, tako se poklopi biohemijska formula u glavi i ja uvijek zamišljam najcrnije moguće zaplete i rasplete. Ali, da budem iskren, rado bih se mijenjao s nekim ko ima 20 godina, ali samo na ovoj razini - tako da uzmem njegove organe na fabričkim podešavanjima... Ali, ne bih volio u ovom današnjem vremenu imati 20 ili 30 godina, jer mislim da ono što će se dogoditi, neće biti baš lijepo.
Pretpostavljam da mislite na ono što će dočekati moja generacija i one mlađe, na ono što nas čeka, ali i na ono između što znamo da se desilo?
Tako je, upravo zbog toga.
Sa druge strane, pretpostavljam da je Vaša mladost bila drugačija, a kako ste i pisali još kao maloljetnik, vjerujem da imate riznicu sjećanja i sjećanja, pamtite drugačije i društvo i svijet i okolnosti, a vjerujem i različite krize koje su Vas možda naučile da predosjetite naredne, pa ste možda zbog toga i pesimista?
Ja sam se znao zezati, pa sam govorio da je ljudima iz moje generacije, a ja sam rođen 1964. godine, dakle onim ljudima koji su rođeni koju godinu prije ili poslije mene, da su naši životi suma kriza. Sva sreća da se nisam rodio u Zagrebu, jer bih već u drugoj godini života imao prvu veliku katastrofu, poplavu u Zagrebu. ‘Ajde, mimoišla me je poplava, ali 80-ih godina uslijedila je prva velika ekonomska kriza u socijalizmu, famozna stabilizacija, kad smo se vozili par, nepar, nije bilo čokolade, banane, kafe i tako dalje... Taman kada se nekako čovjek oporavi od te krize, dođe rat. Pa nakon rata dođe povraćaj. I taman kad staneš na nekakve noge, dođe ona svjetska ekonomska kriza 2007. godine, koja je u hrvatskom slučaju trajala 10 godina. Tako da, fakat, mi idemo iz jedne krize u drugu. To na neki način čovjeku ubije nadu u bolje sjutra, jer te sjutra opet dočeka nešto, opet dolazi neka kriza. Vjerujem da će i vaše generacije, kao i mlađe koje imamo i koje će doći iskusiti nešto slično... No, kao što kažu, tako nam je grah pao, očigledno.
Sa stanovišta Crne Gore, to što je Hrvatska poodavno još ušla u Evropsku uniju ipak je svijetla tačka među svim tim krizama. Međutim, kada već govorimo o krizama, da li je danas možda i Evropska unija u jednoj?
Mislim da je Evropska unija od početka u krizi, zato jer je to jedan čudan projekat, skoro pa drvenog željeza u kojem dijeliš dio svog suvereniteta i prenosiš ga na jednu zajednicu koja je zapravo labava i nije čvrsta. Iz hrvatskog iskustva, ulazak u Evropsku uniju je nešto što je zemlju preporodilo. To se uopšte ne dovodi u pitanje. Na mnogo načina je Hrvatska deset puta bolja zemlja nego što je bila prije deset godina. I od sveg srca vam želim da što prije uđete u Evropsku uniju. Naravno, Evropska unija ima milijardu svojih slabosti i ona zna da iritira svojim budalaštinama. Recimo, ovo je jedna od budalaština Evropske unije (pokazuje na plastičnu flašu vode sa pričvršćenim čepom, prim.nov). Mi ne možemo piti vodu od tog čepa... Ovo je očito urađeno za tržište Evropske unije. Ekologija, ali glupa i nepraktična. To je dokaz onoga kako te dobre namjere vode u pakao. Dakle, na puno načina te Evropska unija može nervirati, ali s druge strane, bez nje bi život bio neuporedivo gori.
Kako, sa novinarskog, pa i političkog aspekta, gledate na društveno-političke okolnosti na prostoru bivše Jugoslavije, na zaostavštinu kulturnog identiteta i prostora, a sa druge strane i na podjele nastale nakon rata, vjerovatno mahom kreirane, političke, namjerne, interesne?
Mi smo prostor koji još nije zaliječio devedesete, jer se neki uporno trude da ostave otvorene i ne zaliječe te rane koje su svi imali na svoj način, i koji naprosto ignoriše činjenicu koja je samorazumljiva po sebi - to je zajednica ljudi koji govore isti jezik. Možemo ga zvati različitim imenima, jer je on policentričan, ali mi se razumijemo. To je ključno. Imbecilno je ne iskoristiti tu činjenicu. Ali, da, svi se trudimo na različite načine opstruirati i okrenuti leđa toj činjenici.
Književnost za dušu, scenariji za honorar
Pored novinarstva i književnosti, pišete i dramske tekstove, televizijske i filmske scenarije. Može li se na tom polju očekivati nešto novo u skorije vrijeme i kako pristupate takvim zadacima?
Nema nikakvih noviteta u tom segmentu, jer to sve radim po narudžbi. To vrlo rado radim, zato što puno više novca možete da zaradite ako radite za televiziju, film i pozorište, ako vam to nešto naruče, recimo neka pozorišna kuća... U tom smislu, knjiga narudžbi je prazna, trenutno. Manje se radujem toj vrsti pisanja, moram priznati, jer tu nemate slobodu koju imate u književnosti. Uvijek kada radite na tako nekom djelu, autor konačnog ostvarenja ipak bude reditelj, koji se pak oslanja na glumce, na produkciju i sve ostale. Zato je to meni pomalo uvijek frustrirajući posao, a s druge strane sam dosta zadovoljan kada budde uplaćen honorar, jer je dosta ozbiljniji od književnog. Ali, književnost me više veseli.
Bonus video:
